Sejdić-Finci, ili da li se sarajevski mediji s razlogom brinu

(Pres, 15. 10. 2013)

„Slučaj Sejdić-Finci pretvorio se u slučaj Komšić“, ljutito je izjavio predsjedavajući Predsjedništva BiH kao objašnjenje zašto nije htio da otputuje u Brisel. Ne sjećam se kada je Željko toliko bio u pravu u onom što je rekao, a nije se čuditi ni što se, inače uvijek principijelan, toliko ljuti.

Ima li išta prirodnije nego da se u kontekstu rasprave o zaštiti individualnih građanskih prava pripadnika romske i jevrejske nacionalne manjine da se kandiduju na predsjedničkim izborima, otvori pitanje zaštite kolektivnih nacionalnih prava konstitutivnog hrvatskog naroda da izabere svoga predstavnika u istom predsjedništvu? Problem Sejdić-Finci odavno je riješen u Republici Srpskoj, a tako bi bilo i u Federaciji BiH da se nije, sasvim logično, povezao sa problemom Željko Komšić.

Još negdje na početku priče o problemu hrvatskog člana Predsjedništva BiH koji je 2 puta po 4 godine izabran bošnjačkim glasovima, neko od međunarodnih autoriteta je rekao da će biti rješavan po formuli „da se Hrvati osjećaju ravnopravniji, a Bošnjaci zadrže dominaciju“. A pošto tako nešto praktično nije izvodljivo ukoliko ili Hrvati ne budu namagarčeni ili Bošnjaci ne izgube hegemoniju u Federaciji, rješenje jedino mogu nametnuti Brisel odnosno Vašington.

Diplomatski uopšteni komentari nakon sastanaka u Sarajevu i Briselu da je „rješenje zapravo blizu“ (Fahrudin Radončić) da „ne razumije zašto druga strane odbija predlog“ (Martin Raguž), da je „đavo uvijek u detaljima“ (Piter Sorensen) samo prikrivaju istinu da između hrvatskog prijedloga „minimalne etničke potpore“ i bošnjačkog „indirektni izbori“ za člana Predsjedništva zjapi provalija. Duboka upravo onoliko koliko je dubiozna koncepcija Federacije BiH.

Na tri fronta

Nastala je Vašingtonskim sporazumom u proljeće 1994. nakon pritiska Amerike i Njemačke na Muslimane i Hrvate da se od zaraćenih strana tokom jeseni i zime 93. hokus-pokus pretvore u dobre komšije koji će dijeliti zajednički federalni krov. Koliki je bio otpor Herceg-Bosanaca ovoj operaciji najbolje svjedoči što je Tuđman morao da ih obmane da će Federacija naknadno stupiti u konfederaciju sa Hrvatskom. A Muslimani, razapeti na tri fronta između Radovana, Mate i Fikreta, te praktično pred kapitulacijom nisu ni mogli da odbiju da prepolove polovinu „jedinstvene i cjelovite Bosne“ zbog koje su ušli u rat. A njihovi zapadni mentori nisu ni skrivali da je krajnji cilj čitave operacije da se obnovi i učvrsti bošnjačko-hrvatska koalicija u borbi protiv „srpske agresije“. Federacija krsta i polumjeseca je rođena, ali sa urođenom manom.

Hrvati su se dobrovoljno odrekli Herceg-Bosne. Od konfederacije sa Hrvatskom se kasnije prećutno odustalo, a entitetska zajednica dva ravnopravna naroda (Bošnjačko-hrvatska federacija) transformisana je u zajednicu deset kantona (Federacija BiH).

Antagonistička koegzistencija dva naroda pod jednim entitetskim krovom održavala se kako u ratu, tako i u miru, isključivo na zajedničkom neprijateljstvu prema „agresorskoj genocidnoj Srpskoj“.

Otkako je počev od 2006. zaustavljena erozija nadležnosti Republike Srpske i „manji entitet“ izrastao u „bolji entitet“, Bošnjaci i Hrvati rješenje svojih međusobnih odnosa više nisu mogli da traže u Banjaluci nego u Sarajevu. Nakon nekoliko spolja blokiranih pokušaja Hercegbosanaca da vakrsnu treći entitet, Bošnjaci su bili ti koji su od izbora 2010. krenuli u ofanzivu. Pošto se već pokazalo da ne mogu da uspostave dominaciju nad čitavom BiH, odlučili su da to učine barem na cijelom prostoru FBiH. A Lagumdžijine političke marifetluke na račun Hrvata tokom tri godine bezočno su podržavali od v.p. Valentin Incko i ambasador Patrik Mun.

Ipak, kao što se moglo i očekivati, ulazak Hrvatske u EU i prelazak evropskog kormila u ruke njenog pokrovitelja Njemačke ojačali su pregovaračke pozicije Hercegbosanaca. U Sarajevu i Briselu se povodom lako rješivog i sasvim načelnog problema Sejdić-Finci zapravo govori o vrlo konkretnom i teško rješivom problemu odnosa Bošnjaci – Hrvati, koje je teško riješiti bez većih rezova u Federaciju. Drugim mandatom u Predsjedništvu Željko Komšić je zaista postao metafora hrvatske neravnopravnosti u većem entietu i kada on kaže da „neće da ide u Brisel da pljuje po sebi i od sebe pravi budalu“, zaboravlja da tročlani vrh BiH u kome, pored Bakira, sjedi još jedan „Zlatni Ljiljan“ predstavlja još mnogo veću budalaštinu.

Pozitivne promene

Besni što nakon izbora 2014. u Predsjedništvu BiH sasvim izvjesno više neće imati dva predstavnika, Bošnjaci istovremeno i jalovo pregovaraju sa Hrvatima i optužuju Srbe kao treću stranu koja se koristi dok se dvije svađaju. Imaju i zašto: u međunanarodno protektorskom diskursu problemi u Federaciju se po prvi put ne uopštavaju na cijelu BiH i kao krivac se ne markira Republika Srpska, odnono njen predsjednik imenom i prezimenom. Štaviše, u prilog fokusiranja „na grm u kome leži zec“ na posljednjoj raspravi kod Filea o zajedničkim organima BiH, o Sarajevu se više ne govori kao o zanemarenoj državnoj prestonici nego, takođe po prvi put, kao o mjestu „koordinacije dva entiteta“.

O tim pozitivnim promjenama po status Republike Srpske iscrpnije i ekspresivnije obavještava sarajevska štampa (Oslobođenje, Avaz, Dani, Slobodna Bosna) nego domaća. „Dodik završio posao“, „Dodik može da likuje“, „Dodik i Bosić u Briselu kao posmatrači“, „Dodik dobija rješenja koja mu ni Dobrica ne bi ponudio“ - glase naslovi ili podnaslovi. Zanimljivo da već poslovičan bošnjački animozitet prema lideru RS u članku „DŽaba je Sorensen vezao kravatu“ (Dani od 10. 10.) prerasta u svojevrsnu fascinaciju superiornim protivnikom: „Da li zbog nekih vidovitih sposobnosti ili možda zbog dobrog poznavanja odnosa u FBiH, predsjednik RS i SNSD je jedini predvidio da pregovori u Sarajevu neće uspjeti.“