Šta i ko će sve uticati na izbore u Srpskoj

(Pres, 14. 1. 2014)

Svi kažu da će ovogodišnji izbori biti dramatični, da će se sudariti dvije velike stranke koje će sve male okupiti u jake koalicije, da će obe strane angažovati moćne marketinške agencije, da će predizborne kampanje biti prljave, da će na rezultat bitno uticati „matica“ Srbija, pa „matjuška“ Rusija, pa naši političari.

Što se tiče SAD i EU, ovdje valjda nema nijednog jedinog birača kome nije jasno da, više prvi nego drugi, nisu naklonjeni Srpskoj i Srbima, kao što jesu Federaciji, to jeste Bošnjacima i centralizaciji BiH. Ko nije zapamtio, ili je zaboravio da su krajem rata bombardovali položaje VRS i da su nakon rata Srpskoj dodijelili jedva četvrtinu od međunarodne pomoći koja je stigla u BiH, mogao je da prati kako su nam kasnije otimali entitetske nadležnosti i gurali nas u unitarnu Bosnu.

Ni Brisel, a pogotovo Vašington, nemaju simpatije za Srpsku, pa, dakle, ni za vlast ni za opoziciju, ali imaju izrazite antipatije prema Miloradu Dodiku. Lider male zemlje, koja nije ni država nego entitet, a već osam godina se joguni, kurči i inati braneći njen suverenitet, smeta velikim koji su navikli na bezuslovnu pokornost. Zato danas u zapadnim medijima jedino njega poimence krive što je BiH u stanju raspadanja, a ne planirane centralizacije. Valjda već svjesni da njihovi prijekori ovdje djeluju kao preporuka, otvoreno prijete da će se vratiti „nezavršenom poslu u Bosni“.

Istovremeno, ovdje su po prvi put pokrenuli i mehanizme za nenasilno smjenjivanje neposlušnih lidera preko NVO sektora. To je, sada, već dobro poznati recept teoretičara DŽimaja Šarpa i instruktora pukovnika Helvija, po kome su izvedeni „arapsko proljeće“ na Bliskom istoku i, prije toga, „obojene revolucije“ u Istočnoj Evropi. Jeste da su u Libiji, umjesto demokratije, izazvali međuplemenski rat, da su u Egiptu umjesto liberala na vlast doveli Muslimansku braću pa onda uveli vojnu diktaturu, da je u Siriji Al Kaida preuzela neuspjelu pobunu protiv autokratije, a da su u Ukrajini promjene blokirane pred rizikom bankrota države. Ali, zato je rušenje Miloševića u Srbiji 2000. uspjelo i ohrabrilo nove pokušaje.

Čak ni većina članova najužeg rukovodstva Otpora tada nije znala da je među njima bila omanja grupa, koja je plaćena, obučavana i upravljana iz centra u Budimpešti, pod rukovodstvom Vilijama Montgomerija, bivšeg amaeričkog amabasadora u više zemalja regiona. Otkrili su da su prevareni tek onda kada su neki od njihovih bivših saboraca protjerani iz Libije, Egipta i Ukrajine kao agenti CIA, a neki od bivših Otporaša u Beogradu otvorili međunarodnu školu „Kanavas“ za obuku „plišanih revolucionara“. Dakle, škola je blizu, a nema ni jezičke barijere ...

Podrška matice je uvijek bila važan faktor na izborima u RS i zato opozicija stalno spekuliše da Dodik ne stoji dobro u Beogradu. Kao argument se najprije uzimalo što je Vučić izostao na jednom od sastanka dvije vlade u Banjaluci, a pošto je kasnije došlo do više bilateralnih susreta u Beogradu, Andrić gradu i Banjaluci, sada se insistira da nisu bili dovoljno srdačni.

Tačno je da Vučić nije u srdačnim odnosima sa njim, ali sa kim pa jeste. Naprosto, ovaj inteligentni, obrazovani i ambiciozni političar je takav po prirodi i nije primjećena njegova srdačnost ni sa Nikolićem i Dačićem, ili bilo kim drugim u javnim prilikama. Izuzetak je onaj šeik iz Emirata koji je ušao u JAT. Ali, zamislimo kako bi kod birača u RS bilo primljeno da i Bosić gosta u bijeloj galabiji pozove kući na večeru zato što je odlučio da uloži u Er Srpsku. Odavde su poprijeko gledali i na Tomu dok se, sve do nedavnog prekida, redovno susretao sa Taipom i Bakirom u Stanbolu i Sarajevu, a šta li bi tek rekli na Muhameda bin Zajeda al Najhjana, koji, takođe, podržava i nezavisno Kosovo i muslimansku Bosnu.

Podrška „matjuške“ Rusije je po značaju gotovo ravna onoj iz matice, ili čak i važnija u trenucima kada Srbija, kompromisima na bezalternativnom putu u EU, razočara ne samo Banjaluku, nego i Moskvu. Možda je i to objašnjenje što je, uprkos nesrazmjeri - entitet naspram najveće države na svijetu, Dodik tokom minulih godina imao rekordan broj susreta sa Lavrovim, Šojguom, Milerom, pa i samim Putinom. Rusija je blokirala usvajanje svih Inckovih antisrpskih izvještaja u Savjetu bezbjednosti UN, a nisu izostale ni energetske investicije u Bosanski Brod, Modriču, Ugljevik i Južni tok. Ali, impresivna ruska međunarodno politička serija od Sirije, preko Snoudena i Ukrajine do Irana, vjerovatno će izazvati povećan pritisak zapadnih saveznika na zemlje Balkana i utvrđivanje prostora koji zaokružuju Rumunija i Bugarska, odnosno Albanija i Crna Gora.

Da li će u toj konstelaciji RS za Rusiju postati zanemarljiv ulog u novoj globalnoj preraspodjeli interesnih sfera, ili će dobiti još veću podršku? Što se tiče okruženja mimo Srbije, Hrvatska praktično nema nikakav uticaj na izbore u Srpskoj, a to bi se danas moglo reći i za Crnu Goru, čak i kada se radi o tradicionalno bliskoj Hercegovini. A što se pak tiče Federacije, preciznije kantona sa bošnjačkom većinom, Sarajevo je, kao i uvijek, vrlo aktivno protiv bilo koje vladajuće garniture u Srpskoj, sve u naivnom iščekivanju „bosanskih patriota“ na vlasti u Banjaluci.

„Slobodna Bosna“, „Dani“ i drugi mediji idu nekoliko koraka ispred bošnjačkih političara. Iz broja u broj, uz intervjue sa Natašom Kandić, Sonjom Biserko i Perom Lukovićem, redovno se pojavljuju i opširni razgovori sa liderima SDS, sa neizostavnnim blokom pitanja o Dodikovim nepočinstvima. Sarajevski nedeljnici, kao i dnevnici, praktično se i ne čitaju u RS, a i ono malo što stiže do publike ima suprotan efekat. SNSD i koalicioni partneri bi tokom predizborne kampanje trebalo da otkupljuju dio tiraža i da ih aktivisti besplatno dijele biračima.     

Uticaji su, međutim, samo uticaji. Odluku će ipak donijeti birači, koji zasad uglavnom ne znaju ni da li će uopšte glasati, ni za koga će. A kada se, zaglušeni drekom RTV poruka i zaslijepljeni svjetlom bilborda suprotstavljenih stranačkih blokova zavuku iza paravana, ko zna šta će i zašto zaokružiti.