Strategija dehumanizacije

Svjedoci smo da okončanje građanskog rata u BiH nije povlačilo i prestanak jednog specifičnog procesa dehumanizacije protivnika, naprotiv on je, naročito od strane medijskog Sarajeva, intenziviran. Srpski narod permanentno je izložen jednoj besramnoj višedecenijskoj medijskoj kampanji, kojoj se teško može naći pandan u savremenoj političkoj borbi. Radi se o tome da se vodi stalna i sofisticirana politika prikazivanja cjelokupnog srpskog naroda kao negativne povjesne konstante. Premda se ova politika prikriva, najčešće retoričkom floskula-ogradom da se ne odnosi na srpski narod u cjelini, već na njegove politike i političke elite, stvarnost pokazuje suprotno.

Primjeri

Među najeklatantnije primjere ovoga što tvrdimo spada skandalozna rasistička emisija „60 minuta“, koja je pripisala Srbima ni manje ni više do stogodišnju kulturu genocida. Karakterističan je ovaj morbidni navod: “Ovu zemlju harali su mnogi osvajači, okupatori i napadači. No, nijednom od njih, kao što je to slučaj sa srbijanskim agresorom iz 1992. godine, nije bio cilj da u cijelosti uništi njeno biće, zatre i sravni sa zemljom. Naprotiv, neki su, poput Turaka ili Austrougara, donijeli i dio vrednota svojih kultura i civilizacija na ove prostore obogaćujući ih na taj način.” [Ko je počeo rat? ; Dnevni avaz, 06.04.2012.] U suštini, na medijima kao što su Federalna televizija, Dnevni avaz, ali i e-novine, Peščanik, itd. ne možete naći niti jednu vijest koja bi u pozitivnoj konotaciji govorila o Srbima, Srbiji ili Republici Srpskoj („Šumskom rajhu“!!). No zato ćete stalno imati priliku da slušate o abnormalnim socijalnim pojavama. Recimo, Dnevni avaz praktično je feljtonizovao rubriku sa tom tematikom: od tema o povećanju stope kriminaliteta, maloljetničke delinkvencije, prostitucije, pa čak do samoubistava (npr. Dnevni avaz, 7. 4. 2012). Primjera kojima možemo ilustrovati projekt dehumanizacije Srba je nebrojeno. Tako je i selekcija tekstova preuzetih iz drugih medija u Avazu redovno fokusirana na negativne i patološke pojave u Srbiji, poput recimo teksta Eksploatacija na radu – sve prisutniji fenomen u Srbiji [preuzet iz Dojče vele, 4. 4. 2012]. Praktično, izvještavanjem o Srbima, Republici Srpskoj i Srbiji, ova grupa medija je nalik na parodiju crne hronike. 

Specifičan korak u strategiji dehumanizacije je moralna diskreditacija uspješnih pojedinaca datog naroda, prije svega njegovih kulturnih elita, sportista, književnika, naučnika itd. Kampanja koju, recimo, vode e-novine protiv takvog besprijekornog momka kakav je Novak Đoković, tragičan je primjer koji možda ponajbolje ilustruje o čemu se radi. Ideja da se diskredituje jedan takav čovjek, koji je uspio ličnim radom i nasuprot svim činjenicama koje su govorile protiv, od zdravstenog stanja do društvene sredine iz koje je krenuo, motivisana je činjenicom da je Novak Đoković najbolji ambasador jedne druge slike o Srbima. Za razliku od mondenske, vještačke i izvještačene „Druge Srbije“, on predstavlja i simbolizuje istinsku Drugu Srbiju. Predlažemo čitaocima da pogledaju sljedeći tekst: „Svesrpsko ohrabrenje uoči Australian opena – Melburnški popovi uz Đokovića“, na:  http://www.e-novine.com/sport/sport_plus/56940-Melburnki-popovi-okovia.html;  te da ga uporede sa ova dva: „Grešna Ana Ivanović“, na: http://www.e-novine.com/sport/sport_plus/58344-Gresna-Ana-Ivanovi.html; i „Sportski uspjesi odmogli narodu“, na: http://www.e-novine.com/sport/sport_plus/61822-Sportski-uspesi-odmogli-narodu.html;. Medijska diskreditacija istaknutih osoba, poput npr. Matije Bećkovića, ali i institucija, poput SANU, pa sve do sportskih klubova, na fonu je ove opšte strategije satanizovanja i poprima već zaista besprimjerne razmjere.

Smisao

Premda djeluje kao ventil za frustracije Sarajeva prouzrokovane neuspjehom megalomanskih planova s početka 90-ih, ova kampanja nije, naravno, neutralna ni prema budućem. Prvo, jasno je da ovo permanentno podgrijavanje tenzija i zle krvi praktički onemogućava bilo kakav nagovještaj sporazuma, s obzirom da se protivnik do te mjere diskredituje kao moralni entitet da postaje materijalizacija samog Antihrista. Bilo koji političar iz Sarajeva koji bi danas pokušao graditi kompromisnu strategiju sa Republikom Srpskom automatski je suočen sa optužbom za pakt s samim Đavolom. Neuspjeh umjerene linije SDA, a uspjeh ekstremista poput Silajdžića ili Lagumdžije, najbolje to dokazuje. To znači da je prvi cilj kampanje sprječavanje bilo kakvog realnog sporazuma.

Drugi cilj, koji logički slijedi iz prvog, i više zabrinjava, je da se takvom kampanjom satanizacije vrši jedan specifičan proces „dehumanizacije“ političkog protivnika. Ova rasistička politika u javnom prostoru kao krajnji cilj, dakle, ima to da čitav jedan narod predstavi kao biće drugog reda. Ali dehumanizacija nije cilj sama sebi već je potencijalno i pripremni korak za upotrebu nelegalnih i nasilnih metoda politički borbe. Ako želimo primjeniti silu, i mobilisati za takav pristup vlastito i međunarodno javno mnjenje, potrebno je „dehumanizirati“ protivnika, tj. pretvoriti ga u biće drugog reda. Jedan od teoretičara genocida (Gregori Stenton) ukazao je na činjenicu da je proces dehumanizacije ili „obeščovečenja“, iz prethodno navedenog razloga, nužan pripremni korak za pogrom. Primjer sa dehumanizacijom Jevreja u nacističkoj Njemačkoj samo je najekstremniji slučaj jednog modela koji se često primjenjuje u sukobima visokog intenziteta. Međutim, ovaj proces rijetko se pojavljivao nakon rata, u periodu stabilizacije i mira, već je karakteristika perioda prije i u toku sukoba. S obzirom na tu činjenicu postavlja se logično pitanje da li to ideolozi i realizatori procesa medijske dehumanizacije i satanizacije srpskog naroda definišu postojeće stanje kao predratno?

Ono što u kontekstu strategije „dehumanizacije“ normalne ljude zabrinjava nije frustracija velikog dijela bošnjačkog naroda rezultatima rata, i ambicija da se ti rezultati promijene, naprotiv, to je potpuno legitiman stav, već što odabir takve strategije kakva je dehumanizacija protivnika govori da njeni nosioci nemaju namjeru da se ograniče na politička i pravna sredstva borbe. Naprotiv, kako smo prethodno rekli, prvi cilj strategije je blokirati mogućnost političkog dogovora. Drugi je napraviti od protivnika legitimnu metu za agresorski pristup.