Komentar dana | |||
Kome će prisjesti banjalučka kafa? |
ponedeljak, 31. maj 2010. | |
Prije 15 godina hrvatski predsjednik Franjo Tuđman poželio je da popije kafu u Banjaluci i trajno se zadrži u snoviđenoj prijestonici NDH. Iako je njegova vojska, osokoljena evroatlanskim tomahavkama i osiromašenim uranijumom, bila veoma blizu – želja mu se nije ispunila. Iza hrvatske vojska ostale su masovne grobnice (najveća u Mrkonjić Gradu), popaljeni i opljačkani gradovi, za šta do danas niko nije odgovarao. Deceniju i po kasnije, njegov nasljednik Ivo Josipović popio je kafu u centru glavnog grada Republike Srpske, prethodno se poklonio srpskim žrtvama (u Sijekovcu) i mirno vratio odakle je i došao (iako je izbjegao da se izvini zbog hrvatskih zločina). Tako je nesumnjivo otvorena nova stranica u odnosima između Banje Luke i Zagreba. Josipović je potvrdio da Republika Srpska ima politički kredibilitet i ustavnu utemeljenost, Milorad Dodik pozvao je hrvatske izbjeglice da se vrate na predratne adrese, što možda može da zvuči samo kao međusobna kurtoaznost, ali i da predstavlja prvi čin saradnje na prevazilaženju otvorenih i prilično složenih pitanja koja su se nizala posljednjih 20 godina. Između ostalog, prve komšije muče izbjegličke drame Srba protjeranih iz RSK s jedne i posavskih Hrvata s druge strane, sudbine nestalih i žive rane unesrećenih, brojni imovinsko-pravni sporovi, nedocrtana granica uz Savu itd. Naravno, tom rijekom proteći će još mnogo vode dok ne isplivaju konkretni dokazi da se Hrvatska i Republika Srpska mogu naslanjati jedna na drugu kao prijateljske i partnerske strane, ali u prvoj posjeti hrvatskog predsjednika Banjaluci u ovom trenutku treba vidjeti i fakte koji ohrabruju. Dodik, koji se taze vratio iz Kine, gdje je navodno uspješno dogovorio nekoliko poslova značajnih za ekonomski razvoj Republike Srpske, Josipovićevu posjetu može da iskoristi i za poboljšavanje njene političke pozicije. Naime, nakon polovično uspješnog sarajevskog kafendisanja lokalnih državnika, na kojem se potvrdilo da je optimizam Borisa Tadića kako Silajdžića može preobraziti u miroljubivog i konstruktivnog pregovarača bio bez pokrića, premijer RS, dočekujući predsjednika Hrvatske, o istom trošku ugostio je i bošnjačkog političara koji važi za umjerenijeg sagovornika, koji se već pomirio sa istinom da su i njegovi sunarodnici činili strašne zločine i koji je barem deklarativno odustao od priče o rušenju Republike Srpske. Sulejman Tihić se zajedno sa srpskim i hrvatskim zvaničnicima poklonio žrtvama građanskog rata, a za jednu ovdašnju televiziju izrazio je i spremnost da posjećuje Beograd, ne postavljajući bolesne uslove poput onoga da u zatvoru popije kafu sa ratnim zločincem Jurišićem. Nakon svega, Dodik se može isprsiti pred onim međunarodnim zavojevačima koji su ga etiketirali kao glavno smetalo u regionaloj saradnji, potvrđujući ne samo kako Republika Srpska hoće aktivno da učestvuje u novom političkom diskursu Balkana (izgradnji 21. vijeka – kako reče Valentin Incko), već da to zna i bez pridržavanja za suknju zvaničnog Beograda. U kontekstu Josipovićevog boravka u Banjaluci mogu da se traže i novi podsticaji ka približavanju Srba i Hrvata, koji se nalaze na veoma sličnim stajalištima kada je u pitanju otpor izgradnji vještačkog bosanskog identiteta i centralizaciji BiH, ali i gotovo nepremostive razlike kada je u pitanju ustavna reforma, broj entiteta i njihove granice. S druge strane, pred posebnim izazovom su i Bošnjaci koji do oktobra treba da izaberu između konfliktnog Silajdžića (koji istrajava na retorici rata tokom kojeg je bio premijer i ministar spoljnih poslova, ne prihvatajući ni gram krivice i koji podriva Dejtonski sporazum, u čijem je pisanju i sam učestvovao) i pitomijeg Tihića (koji je bio ratni zarobljenik i logoraš, ali koji je pokazao volju da prašta i sarađuje). Od njihovog izbora zavisi u kojem pravcu će ići sudbina BiH, rasulu ili izgradnji, razdorima ili saživotu. Kome će prisjesti banjalučka kafa? Hoće li fanovi Tompsona i Gotovine nadglasati poruke hrvatskog predsjednika i osujetiti ispisivanje novog poglavlja u regionalnoj politici? Hoće li sarajevska čaršija optužiti lidera SDA za veleizdaju i nastaviti sevdalinku o "etničkom čišćenju, agresiji, (č)etnitetu"? Hoće li Milorad Dodik uspjeti da ne zaluta u igrama "međunacionalnog političkog driblanja i proturanja lopte kroz noge protivnika" (kako Silajdžić prije nekoliko dana opisa sastanke državnika)? Na kraju, hoće li Boris Tadić požaliti što je njegova šoljica kafe bila servirana na drugom mjestu? |