Blindirana pamet Alije Izetbegovića

(Nezavisne novine, 29. 2. 2012)

Približava se još jedan datum koji dijeli Bosnu i Hercegovinu, uzduž i poprijeko, po entitetskim i nacionalnim šavovima.

Takozvana nezavisnost koju je BiH navodno stekla 1. marta 1992. godine biće obilježena u Federaciji BiH kao neradni dan. Pritom će Bošnjaci "to" slaviti prisjećajući se svojih žrtava, a najvažniji događaj "nezavisnosti i državnosti" biće prijem koji organizuju dva bošnjačka člana Predsjedništva BiH - Bakir Izetbegović i Željko Komšić. Prijem posjećuju diplomatski predstavnici koji su akreditovani u BiH, a mnogi od njih nisu nikada došli na proslavu Dana Republike Srpske u Banjaluku. Kao što nisu nikada odali počast za 3.500 srpskih žrtava u Podrinju stradalih od Nasera Orića i muslimanske Armije BiH. Time pokazuju pristrasnost i doprinose učvršćivanju podjela u podijeljenoj zemlji.

Šta se to u jednom dijelu Federacije BiH slavi 1. marta? Takozvani dan državnosti takozvane republike BiH, koja nikada nije postojala kao država na cijelom području predratne BiH kao jedne od jugoslovenskih republika. Ta "republika BiH", koja se raspala prije nego što je postala država, nikada nije imala vlast na cijeloj teritoriji BiH, niti je bila volja naroda u BiH. Papirnata tvorevina nastala secesijom od Jugoslavije, razarana građanskim ratom, nikada nije uspjela postati državom muslimana, što je bio cilj Alije Izetbegovića i njegove Stranke demokratske akcije. Njihova politika je bila "građanska država ili građanski rat", uz Alijinu izjavu - "žrtvovaću mir za nezavisnost BiH". Kakve to Bosne i Hercegovine, još i danas neskriveno podsjeća vjerski vođa muslimana reis Mustafa Cerić, koji kaže da raspadom Jugoslavije jedino Bošnjaci nisu dobili svoju državu. Onda to znači da sadašnja BiH nije država Bošnjaka.

Alijinoj "republici BiH" nije pomoglo ni priznavanje od strane drugih država ni ekspresni prijem u Ujedinjene nacije. Zapravo, to je bio doprinos stranog faktora raspadu BiH i razbuktavanju višegodišnjeg građanskog rata u kome su ratovali svi protiv svih, a Muslimani-Bošnjaci su još ratovali i međusobno. Bio je to klasični građansko-vjerski rat, a ne agresija kako uporno i netačno godinama ponavlja bošnjačka politička-vjerska i medijska scena. Da je bio građanski rat, uporno je i hrabro govorio dr Halid Čaušević, profesor sociologije religije i ustavnog prava, sin najpoznatijeg reisa efendije DŽemaludina Čauševića, i prijatelj Alije Izetbegovića. U reagovanju na tekst Muhameda Spahića u "Ljiljanu" iz 1997. godine Čaušević piše:

"Takozvani agresorski rat na BiH, kako ga naziva gospodin Spahić uporedo s političarima SDA, u zapadnim evropskim krugovima potpuno je razjašnjen, kao i u Americi! Ako želi gospodin Spahić, mogu mu posuditi u ovom pogledu nekoliko vrlo ozbiljnih francuskih studija. Međutim, bez obzira na stavove Zapada, onaj ko je cijeli rat proveo u Sarajevu ili bilo kojem mjestu, izloženom napadima, bez poteškoća može utvrditi da je rat u BiH primarno građansko-konfesionalni, kako po metodu ratovanja tako i po svojoj svrsi. U ovom ratu učestvovala je i srpska armija, ali zar i u Korejskom ratu nije učestvovala armija SAD, pa je to ipak bio građanski rat. Tako je bilo i u Vijetnamu, a u vremenu između dva velika evropska rata u Španiji, gdje su Nijemci i Italijani neposredno učestvovali na strani Franka, Španski rat bio je građanski! Agresija je nešto drugo od građansko-konfesionalnog rata. Nemojte zaboraviti šta je uzrok ovog rata: proglašavanje nezavisne BiH od strane dva naroda, Hrvata i Muslimana. Stoji činjenica da član 2. ondašnjeg Ustava izričito kaže: 'BiH je zajednica tri naroda, Muslimana, Srba i Hrvata'. Zajednica se ne može rasturiti na taj način što će samo Hrvati i Muslimani izaći iz nje. Srbi su to prihvatili kao razlog za rat. I što je najgore - najveća Alijina politička pogreška - BiH puna srpskih vojnika, a on proglašava nezavisnu Bosnu. Za to je čovjek trebao imati potpuno blindiranu pamet. Trebalo je prihvatiti našu realnost da nastavimo egzistirati u ostatku Jugoslavije, s tim što bi se Hrvati izdvojili iz Hercegovine. Htjeli smo da stvorimo nekakvu nezavisnu bosanskohercegovačku državu, to je apsurd. Vi znate staru Taljeranovu mudrost koja kaže da je pogreška veća od zločina. E, to je Alija uradio. Uzmite 'Oslobođenje' od 21. decembra 1991. godine pa ćete vidjeti govor Karadžića u Skupštini BiH, kad kaže: 'Zar nam nije bolje da u BiH napravimo konfederaciju od tri države: Srbi, Hrvati, Muslimani, ili da imamo stotine i stotine hiljada mrtvih ljudi, stotine i stotine porušenih kuća.' Vidio sam da je Alija sjedio sam. Hrvatski poslanici su stajali na drugoj strani - Hrvati su, sasvim razumljivo, imali svoju računicu, ja njih sasvim razumijem - i on je odjedanput rekao neka se glasa, i svi srpski poslanici su izašli van. To je bila smrtna presuda Muslimanima."

Tako je pripreman referendum o nezavisnosti, koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, u kome nisu učestvovali Srbi u BiH. Hrvati jesu, pod pritiskom Franje Tuđmana, jer se time secesija Slovenije i Hrvatske, uz BiH, mogla prikazati kao raspad Jugoslavije. Iako je Badinterova komisija, koju je imenovala Evropska zajednica, tražila da se u BiH na eventualnom referendumu o nezavisnosti izjašnjavaju svi, to se nije desilo. Tako je glasovima Muslimana i Hrvata (oko 63%) BiH krenula u građanski rat. Prethodno su Hrvati morali odustati od svoje formulacije pitanja za referendum, poznatog kao Livanjsko pitanje: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?" Nakon dvadeset godina, Hrvati danas otvoreno kažu da su pogriješili, jer su tada, a poslije i Vašingtonskim sporazumom, ostali bez institucionalno-pravne zaštite kao narod u BiH.

Ako se raspala Jugoslavija, istovremeno se raspala i predratna BiH, tako da faktički nije nikada ni bilo "republike BiH". To je potvrđeno i u Dejtonu i Parizu 1995. godine, kada je potpisan Opšti okvirni sporazum za mir sa 12 aneksa, čiji su potpisnici oba entiteta. Tada je nastala sadašnja BiH, kao sporazumna država dva entiteta i tri konstitutivna naroda, koji su jedini ovlašteni da to mogu mijenjati, kroz procedure promjene međunarodnog Dejtonskog ugovora, u skladu sa Bečkom konvencijom o pravu međunanrodnih ugovora. Zato je Aneksom II na Aneks IV (Ustav BiH) Dejtonskog sporazuma, utvrđeno da zakoni koji važe na teritoriji BiH (dakle ne zakoni "Republike BiH") ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom.

Zakon o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i Zakon o proglašenju 25. novembra Danom državnosti Bosne i Hercegovine doneseni su početkom 1995. godine i objavljeni u Službenom listu "Republike BiH", broj 9/95. Radi podsjećanja, prema Vašingtonskom sporazumu iz marta 1994. godine, na dijelu prostora BiH koji su vojno držale snage muslimanske Armije BiH, odnosno Hrvatsko vijeće obrane, formirana je Muslimansko-Hrvatska Federacija. Poslanici predratne Skupštine BiH - Muslimani i Hrvati, formirali su Ustavotvornu skupštinu Federacije, tako da je već 1994. faktički i formalno nestala "Republika BiH". Navedena dva zakona su u direktnoj suprotnosti sa Aneksom IV - Ustavom BiH, i ne mogu biti nikakvi praznici sadašnje BiH. Praznici BiH ne postoje, kao što ne postoji ni Elektroprivreda BiH, Vodoprivreda BiH, BH Telekom, BH Pošta. Postoji blindirana pamet koja uporno negira i krši Dejtonski sporazum, lažno predstavljajući navodni kontinuitet i praznicima BiH kojih nema u Dejtonskom sporazumu. Time Bošnjaci ponovo čine grešku svojatajući cijelu BiH, koja pripada svim konstitutivnim narodima. A greška je veća od zločina, kaže Taljeran.