Alijina prozirna "tajna"

(Pres, 23. 9. 2013)

Kako je muslimansko vođstvo krajem ‘91. vidjelo raspad Jugoslavije i projektovalo budućnost Bosne? Kako je prezentovalo svoje nacionalne interese? Kako je tretiralo svoje srpske partnere u prvoj demokratski izabranoj vlasti?

Nakon više od dvije burne decenije zgusnute istorije BiH toga bi se danas malo ko od savremenika sjetio da nam sarajevsko “Oslobođenje” nije nedavno osvježilo ružne uspomene, i to iz prve ruke. U jubilarnom broju povodom 70-godišnjice (30. avgust o.g.) ovog lista objavljen je intervju sa Alijom Izetbegovićem iz 1991. godine, pod izvornim naslovom “Bosna je jedna velika tajna”.

Na pitanje novinara Emira Habula i Miroslava Jankovića o neočekivanom zaokretu muslimanskog naroda protiv ostanka BiH u Jugoslaviji, Izetbegović kaže da “zajednička država SFRJ možda nije ljubav, ali jeste interes Muslimana”. “Međutim”, veli Alija, “stvari su krenule nekim drugim putem. Došlo je neko čudno, naopako vrijeme, na Balkanu. U ljude i narode uselio se duh dijeljenja, cijepanja, potpuno suprotno onom što se događa u Evropi.”  On je, dakle, potpuno svjestan da, radeći na odvajanju BiH od Jugoslavije, radi protiv realnog interesa muslimanskog naroda, ali to objašnjava u metaplitičkim kategorijama “manjka ljubavi” i “viška secesionističkog duha vremena”. Pri tome, međutim, i ne sluti da bi taj isti deficit patriotizma i suficit želje za nacionalnim osamostaljenjem mogao rasturiti i samu BiH.

Naprotiv, kada govori o Srbima, kojima, za razliku od ostalih bratskih naroda i narodnosti, nije manjkalo patriotizma, niti ih je zahvatio virus podjela, pa su htjeli da BiH ostane u zajedničkoj državi, Izetbegović ima potpuno drugačije objašnjenje. “Svi dokumenti o suverenosti i nezavisnosti BiH objektivno nisu štetni za srpski narod i nisu antisrpski dokumenti i uvjeren sam da bi 80 - 90 posto srpskog naroda glasalo za njih. Ti dokumenti nisu u koliziji sa interesima srpskog naroda, ali jesu u opoziciji sa planovima o stvaranju velike Srbije. Mislim da je to razlog što su Srbi protiv tih dokumenata.”    

Elem, po Aliji ispada da je interes Muslimana bila Jugoslavija, ali su poslanici SDA glasali protiv nje, a da je interes Srba bila suverena i samostalna Bosna, ali su poslanici SDS glasali za ostanak BiH u Jugoslaviji. Implicitno objašnjenje ove kontradikcije skriva se, navodno, u tome što Srbi, za raziku od Muslimana, nisu uspjeli da shvate da je  Jugoslavija privremena tvorevina”, a Bosna nadistorijska kategorija.    

“Analogija između, BiH i Jugoslavije”, veli muslimanski lider, “nije baš sasvim korektna. Iako neka poređenja stoje, ona su više vanjska i površna. Prije svega, Bosna ima daleko dužu tradiciju od Jugoslavije. Zajedništvo u Bosni traje vijekovima i, mada je prolazilo kroz mnoga iskušenja, održalo se. Jugoslavija je isključivo politička tvorevina, dok je BiH jedna kulturna, nacionalna, sociološka osobenost, civilizacijski unikat. Dalje, Jugoslavija je djeljiva. Bosna to nije. Jugoslaviju dijele pred našim očima, a za Bosnu čak i oni koji hoće da je dijele ne znaju da daju recept. Nema linija po kojima bi se Bosna prirodno mogla da pocijepa. Svi smo pomiješani kao kukuruzno i pšenično brašno.”                  

Ovim nadahnutim bosnoljubivim redovima Alija je sakrivao brojne činjenice. Počev od toga da je Jugoslavija početkom devedesetih ipak imala svježu, bezmalo poluvjekovnu državnu tradiciju. Preko toga da je državna tradicija Bosne bila prekinuta još u srednjem vijeku, a Muslimani je nikad nisu ni iskusili, jer su, i to samo kao vjerska skupina, nastali na njenim ruševinama. Do toga da je već Lisabonskim sporazumom dat recept za unutrašnju podjelu BiH, te u raznim varijacijama ponovljen u nekoliko kasnijih mirovnih sporazuma, uključiv Dejtonski, koji će Izetbegović prihvatiti i inplementirati.

Da baš nikada nismo mogli biti “pomiješani kao kukukurzno i pšenično brašno”, ukazuje i sam Alija: “Preko Bosne se uvijek šetala ona linija dodira ili trvenja dvije kulture, dvije religije, dva svijeta - islamskog i hrišćanskog. Ovaj narod ovdje ima posebno istorijsko iskustvo, i danas je pred velikim ispitom – rat ili mir. Taj ispit traje i zasada polaže sa uspjehom.” A kako je taj uspjeh konkretnije izgledao u godini uoči rata, Alija lijepo objašnjava: “Postoji međustranačka saglasnost (SDA-SDS-HDZ) da se neće primjenjivati sila i da niko neće nametati rješenje. Ja, pod rečenim podrazumijevam ne samo odricanje od upotrebe sile nego i uzdržavanje od jednostranih akata.”

A onda u nastavku kaže: “Oni (Srbi) vide BiH kao federalnu jedinicu u saveznoj državi Jugoslaviji, a mi (Muslimani) hoćemo samostalnu i integralnu BiH.” I dodaje da je “prijava BiH na međunarodni konkurs za priznavanje nezavisnosti (Badinterova komisija) odgovor Muslimana da neće da ostanu u krnjoj Jugoslaviji”. Dakle, ponovo gomila kontradikcija. Alija je protiv nametanja volje bilo kog naroda i protivi se svim jednostranim aktima, a istovremeno, udružen sa Hrvatima, protiv volje Srba traži međunarodno priznanje samostalnosti BiH. Sam ukazuje da je Bosna poprište dvije religije, dvije kulture i dva svijeta, a istovremeno se zalaže za unitarnu državu.     

Čitajući nakon dvadeset godina intervju Alije Izetbegovića u “Oslobođenju” iz ‘91, čovjek ne može da se ne upita da li se kod njega radilo o nerazumijevanju konkretno-istorijskih okolnosti ili o svjesnom ignorisanju interesa jednog konstitutivnog naroda, o logičkoj nedosljednosti u mišljenju ili o naivnom uvjerenju da je u “velikoj tajni Bosne” otkrio ostvarenje muslimanskih nacionalno-vjerskih fantazija. Kako god bilo, u Alijine kontradikcije tragično su se zapleli prije svega Bosna i Bošnjaci, a srazmjernu cijenu njegovoj političkoj nedoraslosti platili su i Srbi i Hrvati.

Najbliži realnoj procjeni situacije Izetbegović je bio kada kaže: “Da postoje u BiH kompaktne nacionalne cjeline u teritorijalnom smislu riječi, vjerovatno bi se još mnogo ranije pocijepala.” Konstatacija da takvih cjelina u BiH ranije nije bilo nije tačna, jer je, recimo, zapadna Hercegovina i do rata bila bezmalo čisto hrvatska, Cazinska krajina ne manje muslimanska, Krajina uglavnom srpska itd, a sela u pretežno ruralnoj BiH bila su srpska, hrvatska ili muslimanska. A do presudne promjene dovela je tranziciona demokratija, koja je omogućila svakom od tri naroda da se slobodno samoorganizuje sa sebi najsličnijim u pogledu vjere, nacije i kulture, na teritorijama na kojim je bio u većini.   

Ratne i poratne migracije su samo povećale teritorijalno-etničku homogenizacija na sve tri strane, ali kako reče jedan zapadni diplomata: “Bilo je to najgore i, istovremeno, jedino rješenje.” Alija ga je izgleda još ‘91. prepoznao, ali je ipak ušao u rat za unitarnu Bosnu sa  muslimanskom dominacijom.