Antipravo kvazidržavnika - Izetbegović i Softić "nastavljaju borbu"

Izetbegovićev zahtjev za reviziju presude u sporu koji je Bosna i Hercegovina vodila protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde odbačen je. Time je neslavno propao pokušaj člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine da samovoljnim radnjama zloupotrijebi funkciju koju obavlja i zaoštri krizu unutar svoje zemlje, a potom između svoje zemlje i Srbije. Još uvijek se nagađa o tome šta su bili pravi Izetbegovićevi motivi da ovako postupi iako je, sad je to poznato, bio upoznat sa stvarnim stanjem stvari, pa nije mogao vjerovati u uspjeh svoje „akcije“. Obično se ističe nekoliko mogućih razloga za njegovo djelovanje.

Prvo, kaže se da je ova Izetbegovićeva aktivnost bila sračunata na učvršćivanje njegovog legitimiteta, koji je ozbiljno doveden u pitanje politikom koju on i njegova stranka, SDA, vode. Drugo, ističe se da je Izetbegović preduzeo aktivnost povodom revizije zato što je isticao desetogodišnji rok u kome je to mogao učiniti, a čijim istekom je prestajala svaka mogućnost da se revizija traži, pa nije htio biti optužen od strane političkih protivnika da je propustio da uradi sve ono što je mogao, bez obzira na posljedice i na to da li je imao ustavni osnov za djelovanje. Treće, čak se ističe da je Izetbegovićeva aktivnost koordinirana sa Turskom i Rusijom. Prvoj je to u interesu jer njeni odnosi sa NATO-om više nisu tako dobri, dok druga želi da približavanjem sa Turskom i izazivanjem nove krize u Bosni i Hercegovini umanji izglede da ova posljednja, kao krajnje nestabilna država, bude prihvaćena u evroatlantske integracije.

Šta je od ovog tačno, pouzdano zna samo Bakir Izetbegović. Ono što mi znamo jeste da je njegovim djelovanjem zadat još jedan udarac Bosni i Hercegovini. Naime, on je, kao član Predsjedništva, djelovao neustavno. To je osnovni i najveći problem. Institucije Bosne i Hercegovine su ionako krhke i teško donose odluke. Stalno se govori o potrebi da se država raspadne ili unitarizuje. U svakom slučaju, zagovara se promjena postojećeg stanja, u različitim pravcima i sa različitim ishodima. Izetbegović doliva ulje na vatru, jer krši Ustav i zanemaruje instituciju čiji je član. Ustav je jasan. Predsjedništvo nastoji da donese odluke iz svoje nadležnosti (ne sve, već one koje su nabrojane kao takve u samom Ustavu) konsenzusom. Ako konsenzus nije moguć, odluku donose dva člana Predsjedništva, s tim da treći može uložiti veto. On ga može uložiti tvrdeći da je odluka štetna po vitalne interese entiteta u kome je biran. U tom slučaju, o spornoj odluci izjašnjava se, dvotrećinskom većinom, Narodna skupština Republike Srpske, ako je veto uložio srpski član Predsjedništva, odnosno bošnjački ili hrvatski delegati u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, ako je veto uložio bošnjački ili hrvatski član Predsjedništva.

Nadležnost Predsjedništva koja je ovdje u pitanju spada u red nadležnosti o kojima se odluka donosi po naprijed propisanom postupku. Dakako, prije nego što o tome kažemo koju riječ, treba naglasiti da Predsjedništvo, kao kolektivni organ, sve odluke donosi na svojim sjednicama. Čak i da je Izetbegović bio predsjedavajući Predsjedništva, a nije, opet ne bi mogao samostalno donijeti odluku o podnošenju zahtjeva za reviziju presude, jer je predsjedavajući Predsjedništva samo primus inter pares. Kad je riječ o samoj nadležnosti Predsjedništva, ona se definiše kao predstavljanje Bosne i Hercegovine pred međunarodnim i evropskim institucijama i organizacijama. Predsjedništvo nije moglo donijeti odluku o spornom pitanju, jer je jedan član Predsjedništva, srpski, bio izričito protiv toga, dok je drugi, hrvatski, odbio da se otvoreno izjasni, ali je implicitno bio protiv donošenja odluke. Znajući sve to, Izetbegović nije ni podnio formalni prijedlog Predsjedništvu da se izjasni o podnošenju zahtjeva za reviziju, niti je Predsjedništvo o tome odlučivalo. Da se to dogodilo, odluka ne bi mogla biti donesena, pa bi Izetbegoviću bilo teže da preduzme sve ono što je učinio.

Međutim, on se nije pozivao samo na činjenicu da je član Predsjedništva, iako je ona u ovom slučaju, potpuno beznačajna, jer je on postupao kao privatno lice a ne kao član kolektivnog šefa države. On se pozivao i na to da je Sakib Softić, odlukom Predsjedništva iz 2002. godine, imenovan za agenta Bosne i Hercegovine u postupku koji je pred Međunarodnim sudom pravde vođen povodom tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije. Zbog toga, po njemu, nije bilo potrebno imenovati novog agenta, pa je onaj stari mogao postupati u ime države. To, međutim, nije tačno, jer se zahtjev za reviziju posmatra kao otpočinjanje novog postupka, o čemu država treba da odluči, a, u sklopu te odluke, treba i da imenuje novog agenta. Da stvar bude gora, Izetbegović je to znao, jer je Sakib Softić o tome obaviješten od strane Međunarodnog suda pravde znatno prije nego što je riješeno da podnese zahtjev za reviziju. Nemušta objašnjenja da je o tome obaviješten od strane registrara ovog suda, koji je samo činovnik i čije mišljenje nije pravno obavezujuće, ne vrijedi da bude komentarisano.

Predsjednik Međunarodnog suda pravde uradio je ono što je jedino bilo moguće – obratio se članovima Predsjedništva, tražeći od njih da se izjasne o zahtjevu za reviziju koji to zapravo nije, jer je Sakib Softić, u svojstvu privatnog lica, odnio izvjesna pismena u Međunarodni sud pravde. Hrvatski član Predsjedništva je nastojao da zauzme srednji stav – niti je podržao Izetbegovićevu akciju, niti je bio spreman da glasa protiv. Tako, Predsjedništvo nije ni glasalo, već su njegovi članovi u odvojenim pismima iznijeli svoje stavove predsjedniku Međunarodnog suda pravde.

Nema sumnje da je postupanje Bakira Izetbegovića predstavljalo kršenje Ustava, jer je odlučio da supstituiše organ čiji je član. Međutim, problem je u tome što Ustav uopšte ne predviđa odgovornost članova Predsjedništva, i to ne samo političku već ni pravnu. Povreda Ustava, dakle, nije osnov za pokretanje postupka za utvrđivanje odgovornosti i razrješenje člana Predsjedništva. Zato je Izetbegović mogao da slobodno djeluje neustavno. Naravno, nakon ovog svog kraha, uslijedili su pozivi da podnese ostavku, što je on odbio.

Uslijedili su problemi u funkcionisanju Predsjedništva i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, a srpske stranke koje su dosad bile dio parlamentarne većine na državnom nivou, zajedno sa Izetbegovićevom SDA, sad preispituju svoj ostanak u toj većini, ističući da više nije moguća saradnja sa SDA.

Izetbegović i Softić najavljuju nastavak borbe, tvrdeći da nije sve gotovo. Šta bi to konkretno trebalo da znači, niko pouzdano ne zna. Da je stvar, sa pravne strane, okončana, nema nikakve sumnje. Izetbegović se izložio kritici sa svih strana da je obmanjivač, nije postao spasilac zemlje, kako se predstavljao, nije postigao pokretanje revizionog postupka, što je želio, odbija da podnese ostavku, pokazujući da mu je vlast milija od zemlje, a institucije Bosne i Hercegovine su došle u novu krizu funkcionisanja. I za jednog kvazidržavnika, mnogo je.