Bosansko proleće

Naravno, nikad se ne radujem tuđoj nevolji, ali nekako mi uvijek lakne kada Amerikanci ozbiljno zakuvaju negdje u svijetu jer onda znam da će nas ovdje u RS malo da popuste. Pošto su se, kako su već poodavno ponosno obznanili, osposobili da vode i dva rata istovremeno, našem lokalnom optimizmu ima osnove tek kada pripucaju paralelno bar u tri ili više zemalja. Kako se u Libiji građanski rat nastavio i poslije ubistva Gadafija, kako u Egiptu samo što nije počeo i poslije uklanjanja Mubaraka, kako u Jemenu ključa i poslije povlačenja Saleha, kako se u Siriji, Asad, uz podršku Moskve i Pekinga, žestoko brani od „spontanog širenja“ Arapskog proljeća, nije iznenadio Munov prošlonedjeljni pomirljivi intervju u Euro Blicu. Amabasador SAD u Sarajevu kaže da je „RS neosporiva i nedodirljiva“, da je „Dodik američki partner sa kojim se o svemu dogovara“. Nema sumnje da je gđa Hilari poručila da se „nezavršeni posao u Bosni“ odlaže do daljnjeg zbog važnijih obaveza na Bliskom istoku. Ali, koliko vremena će te druge obaveze potrajati i koliko dugo ćemo moći da predahnemo?

Da je opadajuća svemoć SAD dobila na ubrzanju, svjedoče i najnoviji istupi vodećeg strateškog savjetnika Bijele kuće. Uvijek surovo otvoreni Z. Bžežinski govori o relativnom zaostajanju SAD za ostalim konkurentima, o tome da su dva rata u posljednjoj deceniji od kojih je jedan bio sa lažnim opravdanjem, doveli do prezaduženosti zemlje, o tome da je neoliberalizam izazvao oštru socijalnu polarizaciju američkog društva, da se Vašington mora blagovremeno prilagoditi gubitku svjetske hegemonije itd. Međutim, sve Obamine inicijative, koje idu u tom pravcu unutrašnjih i spoljnopolitičkih reformi, gube zamah pred otporom republikanske većine u kongresu iza koje stoje Čejni, Ramsfeld, Volfovic i dr. Ovi jastrebovi iz ekipe Buša mlađeg i dalje fantaziraju o tome da su „SAD od boga pozvane da predvode“ i sanjaju o „još jednom američkom vijeku“.

„Arapsko proljeće“ je rezultat američkog nacionalnog (demokratsko-republikanskog) kompromisa po pitanju osiguranja dominacije nad zbog nafte strateški važnom, a politički nestabilnom području arapskog svijeta. Prošlo je vrijeme globalno neprikosnovene jedine supersile kada je M. Olbrajt mogla da objašnjava da nije pravedno da enormne sibirske rezerve energenata koje su dar prirode koristi samo jedna zemlja. A došlo je vrijeme kada su prema SAD vazalne arapske diktature počele sve ozbiljnije da se ljuljaju pod pritiskom militantnih islamističkih pokreta koji ne prežu ni od terorizma. Umjesto preskupih i neefikasnih vojnih intervencija, te još neracionalnijih i neizvjesnijih okupacija (Avganistan, Irak), Amerikanci su odlučili da neizbježnim promjenama krenu u susret i da se pridruže svojim dojučerašnjim neprijateljima u rušenju dugogodišnjih, ali kompromitovanih saveznika. Podsticanje i regrutovanje pobunjenika, njihovo obučavanje i opremanje, bio je neuporedivo jeftiniji način da se stave pod kontrolu i usmjeravaju u obaranju vlasti bez obzira na prateća masovna lokalna krvoprolića. Američki mediji (Los Anđeles tajms, Global riserč i dr.) otkrivaju da su Kongres i Stejt department, preko Nacionalne zadužbine za demokratiju, odnosno NDI i IIR uložili milione dolara u finansiranje lokalne i međunarodne mreže namjenskih NVO, što je sitnica u odnosu na milijarde koje se godinama troše u Iraku i Avganistanu.

Nakon pobjede demokratskih snaga dolaze prelazne vlade u kojim, pored visokih oficira konvertita, opozicionera iz ilegale, političkih emigranata na zapadu, mjesto ministra za energetiku obavezno preuzima diplomac Berklija sa iskustvom u Teksaku ili nekoj drugoj velikoj američkoj naftnoj kompaniji. Zatim slijede izbori na kojim redovno ubjedljivo pobjeđuju Muslimanska braća ili srodne islamističke partije, ali se pojavljuju i nacionalističke, panarabističke, pronaserističke, šiitske, sunitske, avalitske, hrišćanske, liberalne, socijalističke i druge partije. Rani i nezreli ultrapluralizam je pravi eldorado za izborne, medijske i finansijske manipulacije, a u tome su Amerikanci tek pravi majstori. “Stigli smo dotle“, veli Bžežinski, “da i u našoj demokratiji izborni ishod u sve većoj mjeri može da bude kupljen.“ U odnosu na cijenu samo jednog oborenog supersoničnog bombardera, cijene daljinskog upravljanja izborima u arapskim zemljama su prava rasprodaja.

Samouvjereni dugogodišnji diktatori poput Gadafija, Ben Alija, Mubaraka ili Asada, koji vješto manevrišu između nacionalnih interesa, zapadnih zahtjeva i pritisaka islamističke opozicije, predstavljaju mnogo tvrđi orah nego dirigovana demokratija.

Ali, izgleda da se stvari ne odvijaju baš sasvim po planu. Arapsko proljeće je bar po ishodu prvih izbora ustvari bilo Islamsko proljeće, a islamisti u arapskim zemljama su svoje lidere optuživali ne zbog viška autaritarnosti ili manjka demokratije, nego zbog toga što su se prodali Zapadu, a prije svega Americi. Bernard Luis je jedno poglavlje knjige o islamu posvetio pitanju zašto su negativno izuzete baš posebno SAD, nasuprot stoljetnim kolonizatorima Britaniji ili Francuskoj. Došao je do zaključka da je „Veliki satana“ (Homeini) sa konzumerizmom, ženskom emancipacijom, raskalašnim ponašanjem, javnom golotinjom, uživanjem u alkoholu i drogama, gej brakovima, pa i vjerskom tolerancijom i sl. antipod tradicionalnim vrijednostima muslimanskog društva. Indikativno je da su malobrojni pobunjenici u Libiji, čim su ojačali, zatražili da se stranci povuku iz zemlje, a šef prelazne vlasti u Egiptu feldmaršal Tavtani onomad je zatvorio sve NVO i pohapsio njihove domaće i inostrane aktiviste. Tako je ovdašnja javnost saznala da su naši otporaški eksperti za plišane revolucije odnosno spontane pobune i smjene režima stigli i do Afrike i da su mladi Arapi obučavani u jednoj beogradskoj NVO. Prema Njujork tajmsu, „to je bivši `Otpor`, koji pod novim imenom CANVAS podupire vlada SAD“.

Ako je suditi po tome kako se stvari zaoštravaju ne samo u Siriji i Iranu nego i u Egiptu i Libiji, Amerikanci će biti duže zauzeti podalje od nas i predah u RS može da potraje. Ali, to ne znači da nam u međuvremenu „arapski otporaši“ neće doći u uzvratnu posjetu i kao muslimani djelovati sa dodatnim entuzijazmom. Jer Mun je, pored lijepih riječi o RS i njenom predsjedniku, ponovio da BiH treba da uđe u EU i NATO kao jedinstvena država. A koliko znam, ovdašnji Srbi nisu mnogo željni da uđu ni u EU. U NATO, koji ih je bombardovao, baš ni najmanje. A kao jedinstvena BiH – još manje od toga.

(Pres za RS, 23. 2. 2012)