Bošnjaci u Al Kaidi

Vjerovali ili ne, Bošnjaci su počeli sami za sebe da tvrde da su potencijalni islamski teroristi. Kažu da još nisu to baš postali, ali samo što nisu. No, ukoliko im Vašington i Brisel hitno ne utjeraju Srbe i Hrvate u unitarnu BiH, neizbježno im sljeduje da bošnjački kantoni postanu ispostava Al Kaide za Evropu. Gotovo da Obami i Eštonovoj prijete: „E, pa onda, bogami vidite šta ćete!“ O čemu se radi? Pa do juče su se Bošnjaci zaklinjali u svoj europski identitet, u svoju građansku orijentaciju, u svoj moderni sekularizam, u svoju tradicionalnu toleranciju itd. A vrištali su na svaku opasku iz komšiluka ili iz EU i SAD da su u dijelovima srednje Bosne udomili komune mudžahedina, zaostalih iz građanskog rata. Međutim, u pret prošlom broju sarajevskih Dana osvanula je naslovnica „Ko priziva džihad u BiH?“ a unutra naručeni tekst američkog eksperta Danijela Servera („Sirene koje sazivaju raspad BiH mogu odvesti u katastrofu“) i komentar glodura Faruka Borića („Dan poslije pro pasti“). Već kada poveže ova tri naslova, čitalac može da sklopi zajedničku bazičnu priču: Neko,dakle, radi na raspadu BiH, pa će to izazvati njenu propast, a dan poslije te katastrofe nastupiće džihad. Da sa lica mjesta ne znam da niko relevantan ne radi na raspadu BiH, pitao bih se šta li se to doga đa u mome zavičaju.

Istina, Hrvati s pravom traže Herceg-Bosnu jer neće više da trpe da im Bošnjaci biraju nacionalne predstavnike u zajedničkom predsjedništvu, parlamentu i vladi, a Srbi brane dejtonsku poziciju RS da ih ne bi snašlo isto što i Hrvate. Ali, niko nit šta traži niti šta brani izvan okvira BiH. Problem je jedino što Bošnjaci neće dejtonsku BiH, koja svojom konsocija tivnom ili federalnom strukturom (entiteti i kantoni) te nacionalnim paritetom, klju čem i vetom u zajedničkim organima štiti ravnopravnost dva malobrojnija naroda. A pošto po najviše brinu o BiH, valjda ni Bošnjaci nisu te Serverove „sirene koje zazivaju njen raspad“.

Otkuda onda Danijelu i Faruku potreba da alarmiraju zbog navodne katastrofe i propasti BiH i, naposlijetku, izbijanja džihada? Ko god pažljivije prati politički život u BiH sjetiće se da je Zlatko Lagumdžija netom nakon završenih izbora dao neobičnu izjavu za londonski Gardijan. Izborni rezultati već tada su mu egzaktno pokazali da ga u Savjetu ministara BiH neće zapasti ni predsjednička ni funkcija ministra vanjskih poslova, pa je zato dramatično upozorio zapadni svijet da ukoliko on, lično, i SDP ne dobiju odlučnu podršku izvana, u bošnjačkom korpusu će vođstvo preuzeti „neki ludi ekstremisti“.

Da bi upozorenje bilo uvjerljivije u Sarajevu su odmah reagovale neke vehabijske i slične radikalne islamske organizaci je koje su se tobože prepoznale kao „ludi ekstremisti“. Ovoga puta, u Danima, radi se samo o domaćoj medijskoj razradi te Zlatkove stare priče koja valjda treba da zaplaši zapadne metropole. Tako D. Server piše da su SAD sredinom 90-ih stale na stranu Bošnjaka iz dva razloga. Jedan je idealistički, a to je očuvanje multietničke demokratije. „Drugi realistički razlog, koji se često naglašavao u povjerljivim memoarima državnog sekretara, bio je spriječiti nastanak neodržive, okrnjene islamske republike koja bi bila platforma za iranski terorizam u Evropi jer se džihadski terorizam u SAD kasnije pojavio.“- piše američki ekspert. A zašto je realisti čki razlog ostao samo u povjerljivim bilješkama državnog sekretara? Pa za to što se takvim ocjenama bošnjački narod optužuje da je, ukoliko se ostavi nasamo i prepusti samoupravi, jedino sposoban da stvori neodrživu islamsku teokratiju koja će postati leglo terorizma. Začu do, glodur Faruk Borić se zbog takvih kvalifikacija ne osjeća ni najmanje nacionalno ponižen i vjerski uvrijeđen. Naprotiv, čak ih podržava: „Bojim se da se, nakon što se iscrpi svaka opcija - od Alijinih mladomuslimana, preko Harisovih bošnjačkih nacionalista, do Zlatkovih državotvornih Evropejaca – politička svijest u Sarajevu, Zenici i Cazinu neće okrenuti ka potrebi rješavanja ekoloških problema, ka izgradnji socijalističke utopije ili humanizaciji neoliberalizma, nego prizivanju džihada.“

Ne znam da li je mladi Faruk uopšte svjestan kakvu je opasnu poruku poslao zapadnim ambasadama u Sarajevu i kakav belaj navlači na svoj narod, te da li se upitao zašto je iskusni Zlatko ipak pomenuo samo tamo „ neke lude ekstremiste“. Valjda misli da ga vadi svjetla alternativa koju je prethodno ponudio. „SDP je prvi put u svome postojanju dobio značajno povjerenje glasača i kakva-takva građanska opcija dobila povjerenje da se pravi drugačija, bolja, funkcionalnija, ljepša država …“

Skoro da je i mene dirnuo, a onda mi pade na pamet da mu ipak predložim da SDP svu tu ljepotu najprije demonstrira u kantonima sa bošnjačkom većinom u kojim je jedino i pobjedio. Ako se ta „kakva – takva građanska opcija“ i u praksi pokaže privlačna i za Srbe i Hrvate, sami će pregaziti sve unutrašnje granice u BiH. Čak ni Dodik i Čović, koje Zlatko i Faruk vide kao jedine prepreke obnovi bratstva i jedinstva, neće u tome moći da ih zaustave. A onda, zanesen tom multi-kulti idilom iz moje mladosti, slučajno bacim pogled na impresum Dana i pročitam imena direktora, urednika i novinara: Esad, DŽenana, Amer, Nisvet, Jasmin, Almir, DŽenat, Nedžad i dva Faruka. Pominje se i jedna Tamara, ali znam da je dopisnik iz Beograda ili Podgorice i da nikad nije živjela u Bosni. Pitam se da li su Srbi i Hrvati baš tako loši novinari da za njih nema mjesta u redakciji Dana, ili je razlog u tome što ih više i nema u Sarajevu, pa su Tamaru morali da uvezu iz inostranstva. Napokon, udarim se po čelu. Pa svi zaposleni u Danima su u stvari građani, a onda i nije važno što su baš svi odreda Bošnjaci. Kao pravi građani oni i ne primjećuju da među njima nema onih koji to nisu. Tako nešto bi primjetio samo srpski ili hrvatski nacionalista, a na takve Zlatko, Faruk i Danijel ne mogu da računaju u izgradnji „funkcionalnije“ BiH.