Da li se Srbi i Hrvati u Bosni bore za slobodu

Nezavisne novine

Međunarodna zajednica je svojom dugogodišnjom krivom politikom stvaranja BiH suprotno međunarodnom ugovoru i međunarodnom pravu, napravila monstruma koji stoji nahero i živi nazor. Tom njihovom Bosnom i Hercegovinom nezadovoljna su sva tri konstitutivna naroda, svako iz svojih poznatih razloga. Time je zatvoren krug započet krizom radi razaranja Jugoslavije.

Hrvati su došli do zida, jer su diktatorskim intervencijama međunarodne zajednice onemogućeni da ostvare i zaštite minimum interesa konstitutivnog naroda. Njihova nemoć i ogorčenje je rezultat dvije decenije lutanja i promašaja. Prvo su bili pion u Tuđmanovim rukama, kada su natjerani da glasaju za nezavisnost Bosne i Hercegovine kao akta secesije od međunarodno priznate države Jugoslavije. Tadašnjoj Hrvatskoj, a i Sloveniji, trebala je treća republika bivše SFRJ, koja bi krenula u nezavisnost, da bi se očigledna secesija mogla proglasiti raspadom, čime bi stekli legitimitet i legalitet. BiH je svoj nelegalni i nelegitmni put započela deklaracijom SDA iz februara 1991, koja je pretočena u Memorandum o suverenosti od 15. oktobra 1991. godine, donesen od strane dijela poslanika Skupštine SR BiH, bez srpskih poslanika. Alija Izetbegović je ucijenio Tuđmana prije referenduma za nezavisnost BiH, tražeći da pritisne HDZ BiH da odustane od svoje formulacije referendumskog pitanja. HDZ BiH je na sjednici u Livnu 9. februara 1992. godine zauzeo stav da je "preformulirano referendumsko pitanje uvjet za izlazak članova i simpatizera HDZ na glasališta", predlažući da (Livanjsko pitanje) glasi: "Jeste li za Bosnu i Hercegovinu, nezavisnu, međunarodno priznatu državu s unutarnjim ustrojem tri nacionalne konstitutivne jedinice". Baš tako je formulisao i Kutiljerov plan. Time bi bio izbjegnut krvavi i nepotrebni građanski rat, kako je to konstatovao i Kutiljero nakon 15 godina.

GREŠKE HRVATA Nova podvala Hrvatima je bio Vašingtonski sporazum iz marta 1994. kojim je stvorena Muslimansko-hrvatska federacija, a kao mamac su dobili obećanje o konfederaciji te tvorevine sa Republikom Hrvatskom. Progutali su i to. Onda je došao Dejton i ponovni pristanak pod Tuđmanovim pritiskom, kome je bila važnija obećana mirna reintegracija istočne Slavonije. Onda dolaze poratne godine, kada je opet Zagreb zarad svog evroatlantskog puta, tjerao Hrvate u BiH na izgradnju be-ha države, bez definisanih prava i mehanizama za bilo kakvu institucionalnu zaštitu nacionalnih interesa. Šampion zaštite bošnjačkih interesa u regionu i svijetu bio je Stipe Mesić, kao predsjednik Hrvatske tokom deset godina. Suprotno Ustavu Hrvatske koji obavezuje hrvatsku državu da štiti interese svih Hrvata, pa i onih u BiH. Tako su be-ha Hrvati varani i prevođeni žedni preko vode. Takvom politikom nisu ni mogli ništa učiniti, već su doživjeli bezočno preglasavanje i bošnjačko biranje Hrvata u organe vlasti BiH i FBiH - od Željka Komšića do karikaturalnih hrvatskih ministara u nelegalnoj federalnoj vladi.

Hrvatskim narodnim saborom i geslom "sloboda", Hrvati su se vratili na Livanjsko pitanje i to je proces koji je nepreobrativ, koji će konstituisati BiH kao federalno-konfederalnu državu, kako to ovih dana poručuje i predsjednik Evropskih socijalista Martin Šulc. Kao uzor navodi Švajcarsku koja je time trajno riješila krupne antagonizme višenacionalne države. To je rekao i Ričard Holbruk: "Bosna i Hercegovina je savezna država. Mora se organizovati kao savezna država. Ne može postojati unitarna vlada, jer bi zemlja ponovo završila u sukobu. I to je razlog zbog kojeg je Dejtonski mirovni sporazum vjerovatno najuspješniji mirovni sporazum na svijetu u novije vrijeme, jer je priznao stvarnost."

Hrvatsku stvarnost u BiH je ocrtao i kardinal Vinko Puljić rekavši da nalog visokog predstavnika Valentina Incka za suspenziju odluka CIK-a, iako je poniženje, ne iznenađuje, jer je poznato da međunarodna zajednica svojim stavovima ide protiv principa jednakih prava za sve. Istakavši da neće ćutati na nepravdu, kardinal kaže da ''Incko pjeva pjesmu koju su drugi komponovali, a da način na koji je formirana vlast u Federaciji BiH pokazuje da manje i malobrojnije treba ukloniti, kako bi se lakše riješilo pitanje BiH". Baš onako kako Bošnjacima savjetuje jedan od njihovih lobista, dr Marko Atila Hoare, profesor Kingston univerziteta u Londonu. Hoare kaže: „Prvo riješite Hrvate, a onda udarite na Srbe. Bosanske patriote moraju napasti dejtonski sistem i jasno kazati međunarodnoj zajednici da će se veća cijena platiti ako se nastavi održavati Dejtonski sporazum nego ako se napravi novi plan. Najprije se trebate obračunati s Hrvatima - poništiti Vašingtonski sporazum i Ustav Federacije BiH te preoteti mješovite kantone, a tek onda udariti na vođstvo Republike Srpske.“

Ipak, bošnjački političari i njihovi zaštitnici procijenili su da su Hrvati sada manji problem, jer nemaju ustavnopravnu institucionalnost, pa prijetnje okreću Republici Srpskoj. Zveckaju sankcijama i progonima zato što Republika Srpska štiti Dejtonski sporazum i primjenjuje evropske standarde. Referendum je jedan od najvažnijih instrumenata demokratije koji se naširoko koristi kao mehanizam ostvarivanja demokratske vlasti. Kada je Narodna skupština Republike Srpske donosila novi zakon o referendumu u skladu sa evropskim i svjetskim standardima, diglo se političko Sarajevo do histerije. Zato, kažu što Republika Srpska nema na to pravo, jer joj nije izričito dato Ustavom BiH. Zaboravljaju da su taj ustav pisali američki pravnici u Dejtonu, koji su se rukovodili ustavnim rješenjima SAD kao savezne države. U SAD referendum ne postoji u federalnom zakonodavstvu, ali ima široku primjenu u zakonodavstvima država-članica. Tako od 50 američkih država koje tvore SAD, sve imaju referendum kao svoje pravo, osim Delavera koji to nije regulisao. Referendum je obavezan u 47 američkih država kada se mijenja Ustav SAD, a u većini njenih država je obavezan za određene kategorije zakona, dok je za neke zakone fakultativan. Referendum predstavlja zaštitu prava federalnih jedinica koje mogu zakazati narodno glasanje ako smatraju da su njihova prava povrijeđena. To je garancija koja omogućava njihovom stanovništvu da negativnim odgovorom spriječi sprovođenje odluka centralnih organa koje su na štetu njihovih autonomnih prava.

REFERENDUM JE OK Prema praksi i teoriji, „referendum predstavlja solidno sredstvo društvenog mira i unutrašnje stabilnosti i usmjerava federalizam u jedino pravilnom pravcu“. Referendum je praksa demokratskih država, a BiH je to po svom Ustavu. Taj Ustav je potpisala Republika Srpska i ima pravo da ga primjenjuje, a Narodna skupština koristi ustavno i zakonsko pravo kao najviši organ strane potpisnice svih 11 aneksa Dejtonskog sporazuma. To se odnosi i na Aneks 10 kojim i Republika Srpska ustanovljava visokog predstavnika kao koordinatora i pomagača, a nikako i ustavotvorca i zakonodavca. Ko zaboravlja da bez saglasnosti i potpisa Republike Srpske ne bi ni bilo visokog predstavnika, taj krši međunarodno pravo.

Evropske institucije ohrabruju i preporučuju referendum kao važan vid izražavanja demokratije. To piše u Deklaraciji Savjeta ministara Evropske unije iz 2008. godine, a u rezoluciji iz 2005. koju je donijela Parlamentarna skupština Savjeta Evrope čiji smo član, stoji: „U nekim zemljama članicama Savjeta Evrope referendum predstavlja dugu političku tradiciju; u drugim zemljama učešće građana u procesu odlučivanja putem referenduma novijeg je datuma i poklapa se s njihovim prelaskom na pluralističku i predstavničku demokratiju“. Parlamentarna skupština u svojoj rezoluciji broj 1121 navodi da se „sve teme smatraju pogodnim za upućivanje na referendum, sa izuzetkom onih koje dovode u pitanje univerzalne i nematerijalne vrijednosti, kao što su ljudska prava ili osnovne vrijednosti demokratije uopšte i posebno parlamentarne demokratije“. U čemu je onda problem kada parlament državotvorne jedinice Republike Srpske u skladu sa svojim ustavnim i zakonskim pravima i obavezama zakaže referendum. Ko se to boji demokratije? Oni koji su po zakašnjeloj pameti visokog predstavnika Volfganga Petriča uvodili demokratiju diktaturom, a to je kontraproduktivno, priznaje on.

Skorašnji događaji su odgovor Srba i Hrvata na dugogodišnju prvo muslimansku, a sada velikobošnjačku politiku majorizacije. Reklo bi se da Srbi i Hrvati još jednom pokušavaju urazumiti politiku koja vuče neprekinutu nit - od Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, koji je sa svojim mladomuslimanima osnovao SDA, preko Harisa Silajdžića i njegove parole o 100% BiH, do kvazisocijaldemokrate Zlatka Lagumdžije. Bošnjački cilj je bio i ostao isti - država po mjeri nacionalnih interesa Bošnjaka. Teza je ista, bez obzira da li je iznosi muslimanski poglavar reis Mustafa Cerić ili predsjednik Bošnjačkog instituta Zlatko Lagumdžija. Da se razumijemo - nije to zahtjev da muslimani Bošnjaci budu ravnopravniji u odnosu na Srbe i Hrvate, već stvaranje muslimanske države pod firmom građanske, po principu jedan čovjek jedan glas. Lagumdžija je već odavno ogolio svoje velikobošnjaštvo, predstavljajući se kao pobjednik proteklih izbora sa 17% glasova. On svakako zaslužuje Nobelovu nagradu za matematiku i zbog utvrđivanja da trećina od 17 hrvatskih poslanika u Vijeću naroda Parlamenta Federacije čini 5 poslanika. Znači, kada pomnožiš 5 sa 3, rezultat je 17. Možda će nagradu podijeliti sa onim koji podržavaju tako formiranu vlast u Federaciji.

Šta je sporno ako se traži glas naroda o nametnutim zakonima o Sudu i Tužilaštvu BiH i njihovoj selektivnoj pravdi, u kojoj su Srbi zločinci a Bošnjaci žrtve. Po praksi koja ostavlja po strani zločine protiv Srba na početku rata - Kupres, Sijekovac, Dobrovoljačka, Tuzlanska kolona, a sudi one s kraja rata, poput Srebrenice.

To je ono pravosuđe u kome su stranci služili samo dokazivanju srpske krivice za agresiju, genocid, etničko čišćenje. Tu je kao vajni tužilac radio Britanac Filip Alkok, koji je bio glavni svjedok Ganićeve odbrane pred sudom u Londonu, za puštanje na slobodu krivca za Dobrovoljačku. Licemjer Alkok je svjedočio da je on kao tužilac u Tužilaštvu BiH utvrdio da je Ejup Ganić nevin.

Referendum će biti osnov da Republika Srpska traži redefinisanje uloge Suda i Tužilaštva BiH, njegovo svođenje u ustavne okvire i obavezu da pravdu ne dijeli selektivno. Takvim promjenama moguće je ići ka vladavini prava i povjerenju u pravosuđe BiH, kome sada niko ne vjeruje.