Dejton, Bili, Sendi i Medli

(Pres, 29. 9. 2013)

Uprkos rastućoj nezaposlenosti, Srbija je ponudila radna mjesta ekonomskim ekspertima Guzenbaueru i Stros-Kanu, pa bi Srpska, za koju je još uvijek primarno političko pitanje opstanka, mogla da pozove bezbjednjaka Sendija Bergera. To je onaj Amerikanac koji je krajem građanskog rata bio na našoj strani, a sada je takođe bez ranijeg visokog položaja u državnoj ili međunarodnoj administraciji.

“SAD su tokom 1995. ozbiljno razmatrale opciju da Republici Srpskoj ponude izlazak iz BiH i federaciju sa Srbijom. Šef  Savjeta za nacionalnu bezbjednost Sendi Berger je bio za to, ni državna sekretarka Medlin Olbrajt nije bila protiv, ali je preferirala drugu opciju, koju je takođe ponudio glavni bezbjednjak: bombardovanje srpskih položaja i očuvanje cjelovite BiH, uz specijalne veze sa maticom. Predsjednik Klinton se priklonio njenom stavu.“ Tako je, prema nedavno otkrivenim dokumentima CIA, u ležernoj razmjeni mišljenja tri vašingtonska centra moći, režirana završnica građanskog rata u BiH, skrojena osnova Dejtonskog sporazuma i prelomljena poslijeratna sudbina BiH.

U brojnim srpskim medijskim komentarima svi se bave pitanjem zašto su ti dokumenti objavljeni baš sada, odnosno šta bi to aktuelno politički moglo da znači. Neki analitičari smatraju da Amerikanci na ovaj način najavljuju povratak na zapadnobalkansku scenu. Drugi, da je to poruka za Brisel, a prije svega Berlin, da i nadalje neće moći sami da rješavaju probleme u evropskom dvorištu. Treći, da je poslije intervencija u Iraku, Egiptu, Siriji, Vašingtonu potrebno da podsjeti na svoju ulogu u ratu u Bosni, kao dokaz da SAD nisu u globalnom sukobu sa muslimanima. Ovim pretpostavkama mogla bi se dodati i četvrta. Publikovanjem papira po kojima osamostaljenje RS zamalo što nije prošlo u Bijeloj kući još 95, Amerikanci pripremaju teren za zaokret u BiH u prilog Srbima. Utoliko prije što dokumenti CIA svjedoče da je stari Izetbegović varao SAD glede svojih panislamističkih veza sa radikalima u Teheranu.

Zanimljivo je da pri tome baš nijedan od analitičara ne dovodi u pitanje autentičnost objavljenih dokumenata ili barem njihovu tendencioznu selekciju. Prije svega: šta sve od dokumenata nije objavljeno, a jednako je važno ili još važnije? Zatim, kakav je bio stav Pentagona, Savjeta za spoljnu politiku, Kongresa i ključnih interesnih grupa iz krupnog biznisa itd.? Otkako se 80-ih godina pojavila čuvena mapa o linijama raspada SFRJ, odnosno otkako se 90-ih  potvrdila kao samoispunjavajuća prognoza, ljudi na eks-Ju prostoru su skloni da olako povjeruju u sve što se servira sa memorandumom CIA.  

Zaboravlja se da je u to vrijeme strateški globalni interes SAD, nasuprot jedinstvenom stavu Francuske, Njemačke i Britanije, bio da NATO ostane u Evropi te da je transatlantsko nadigravanje bilo spoljnopolitički okvir građanskog rata u Bosni. Amerikanci su sabotirali međunarodne mirovne planove za BiH sve dok nisu ubijedili svoje evropske saveznike da nema rješenja bez vazdušnih udara NATO na srpske položaje. A da bi pridobio nacionalnu javnost za vojnu intervenciju u Bosni, Klinton je tražio od Alije Izetbegovića spektakularno žrtvovanje pet hiljada muslimana u Srebrenici. Interes SAD bio je, dakle, mnogo veći nego što ispada prema naprasno obznanjenim papirima CIA.   

O čemu onda ovi donedavno tajni dokumenti zapravo govore? Vjerovatno samo o tome kako je jedina supersila na vrhuncu svoje globalne moći prvih 90-ih interno tretirala lokalno krvoproliće na balkanskoj periferiji. Kako jasno piše u papirima, naš prijatelj Sendi je Medlin i Biliju bio predložio dvije opcije da se rat u Bosni brzo okonča isključivo u funkciji tada predstojećih predsjedničkih izbora 1996. Dakle, čak i strateški interes SAD za ostankom NATO-a u Evropi bio je manje važan spram ambicije Klintona i njegovih ljudi da još četiri godine ostanu na vlasti.   

Za šta bi, napokon, ti do juče konspirativni papiri mogli da nam posluže? Srbima sa desne obale Drine do juče su spočitavani navodni planovi za stvaranje velike Srbije na račun BiH, a Srbima sa desne i danas se pripisuje njeno razbijanje. U svim okončanim i tekućim haškim procesima to se navodi kao jedna od glavnih tačaka optužnice, iako su o podjeli BiH još u miru raspravljali predstavnici vladajuće koalicije SDA, SDS i HDZ u Sarajevu, a tokom rata se podjela kao rješenje pominjala i u međunarodnim mirovnim inicijativama. Sada, evo, imamo crno na bijelo da se i u vrhu američke administracije raspravljalo o podjeli BiH kao legitimnom rješenju, što znači da se ni Sendi, Medlin i Bili nisu obazirali na činjenicu da se radilo o već uveliko međunarodno priznatoj državi.

Sasvim konkretno, šef Savjeta za nacionalnu bezbjednost SAD je predložio da se, koju godinu nakon okončanja rata u BiH, Srpskoj omogući referendum o osamostaljenju. Aranžman kojim se Srbima sa zadrškom od 5 godina priznaje pravo na samoopredjeljnje do otcjepljenja dogovorili su u septembru `93. Krajišnik i Izetbegović. Ali, kada je taj isti referendum koju godinu kasnije Milorad Dodik i zakazao, dočekan je na nož, jednako od  OHR-a i Amerikanaca, kao i Bošnjaka. Ali, bože moj, i Dejtonski sporazum je od nekada „najvećeg uspjeha američke diplomatije poslije Drugog svjetskog rata“, postao dokument relativnog značenja i ograničenog trajanja, koji se mora mijenjati, a u međuvremenu se ne treba držati njegovog slova nego duha. Zašto u kontekstu nedavno obznanjenih dokumenta CIA nešto slično ne bi moglo da se desi i sa međunarodnim priznanjem BiH: da od nekih novih „sendi-mendi-bili“ čujemo priču o „duhu međunarodnog priznanja BiH“ koji se odvojio od materije slova i papira pohranjenih u arhivi UN. Konačno Amerikanci su autori i „priznanja“ i „Dejtona“ pa jedini znaju šta su htjeli.