Dejton br. 2 ili br. 10?

(Pres za RS, 19. 4. 2011)

„Da li će biti ’Dejtona br. 2’ ?“ – postalo je posljednjih nedjelja dežurno pitanje medijsko-političkih rasprava u većem entitetu. Moj odgovor je: Greška u broju! Sa onih sedamdesetak izmjena koji su nametnuli visoki predstavnici od Vestendorpa do Ešdauna, izvorni Dejton ili Dejton 1 već je odavno toliko temeljito revediran da treba govoriti o Dejtonu br. 4 ili 5. Ukoliko, „silom bonskih ovlaštenja“, opet bude iznuđena serija novih već najavljenih ustavnih promjena, onda to neće biti tek Dejton br. 2, nego br. 10. No, pošto brojni međunarodni visoki, niski i srednji predstavnici, posrednici i ostali eksperti i sami tvrde da situacija u BiH danas nije ništa bolja nego što je bila prije dvadeset godina kada su se u nju uselili, odakle im ideja da će dalje nasilne intervencije uroditi plodom? Prijetnje, ucjene, naredbe, zabrane, uredbe, smjene, sankcije i slične lekcije iz demokratije ovdje su već viđene. A pošto su, kako se svi slažu, samo reprodukovale, ako ne i pogoršale, situaciju iz startne 1995, onda bi valjda trebalo probati nešto drugo, a ne bandoglavo tjerati po starom.

Prijetnje, ucjene, naredbe, zabrane, uredbe, smjene, sankcije i slične lekcije iz demokratije ovdje su već viđene.

Prije toga, valjalo bi se upitati šta se u međuvremenu dede sa izvornim Dejtonom. Kako je moguće da su vodeći svjetski državnici i političari toga vremena (Klinton, Širak, Mejdžor, Bilt, Kristofer i dr.), te onovremeni regionalni lideri (Milošević, Tuđman i Izetbegović) potpisali politički projekat za poslijeratnu BiH koji se, navodno, pokazao toliko neupotrebljiv da nije izdržao ni nekoliko godina?

Prva pretpostavka je da su ga pokojni Holbruk i kompanija na brzinu sklepali samo da bi zamazali oči svojim pretpostavljenim i saveznicima, te navukli lokalne nacionalne i regionalne balkanske predstavnike. Uostalom, domaćinima dejtonskog samita bilo je, prije svega, stalo da se SAD pojave kao kreator mira u Bosni, spasilac ovdašnjih muslimana, jedina supersila itd., a sve ostalo, bar u tom momentu, bilo im je manje važno.

Druga pretpostavka je da su dejtonski kreatori novog poretka u BiH vjerovali da će već sam prekid rata i uspostava mira sve ljude na terenu okrenuti materijalnoj obnovi zemlje i međunacionalnom pomirenju. Obnova je trebalo da bude pogurana obilatom međunarodnom ekonomskom podrškom, a pomirenje radom Haškog tribunala. Konkretnija politička rješenja trebalo je da se spontano iskristališu kao posljedica uspostavljene pravde i prosperiteta.

Treća pretpostavka jeste da američka administracija realizaciju dejtonskog projekta i nije vidjela kao svoju trajniju preokupaciju nego kao, prvenstveno, evropsku brigu. A i sami prekoatlantski saveznici su krajem prošlog vijeka političko rješenje za BiH vidjeli u brzoj integraciji u EU. Bilo je to u vrijeme prije neuspjeha evropskog ustava (politički) i velike krize (ekonomski), koji će usporiti i odložili širenje Unije na zapadni Balkan.

Domaćinima dejtonskog samita bilo je, prije svega, stalo da se SAD pojave kao kreator mira u Bosni, spasilac ovdašnjih muslimana, jedina supersila itd., a sve ostalo, bar u tom momentu, bilo im je manje važno.

Četvrta pretpostavka je da su američki ustavni arhitekti, poratnu BiH od početka posmatrali kao razvojni projekat po kome „veći entitet“ predstavlja nukleus jedinstvene multikulti države u koju će se postepeno utopiti i RS. Tako je 80 odsto ukupne međunarodne ekonomske pomoći upućeno u Federaciju kako bi to privuklo Srbe da sami poruše među entitetske granice. A obaviješteni bošnjački analitičari su najavljivali: osiromašena RS će potrčati pod skute bogatoj Federaciji, poput Istočne Njemačke – Zapadnoj.

Peta pretpostavka jeste da su dejtonska rješenja za BiH namjerno osmišljena po modelu zamrznutog konflikta. Tako, iste haške presude planirano izazivaju uzajamno negativne reakcije, kod jednog naroda što su prejake, kod drugog što su preblage. Učestali zahvati visokih predstavnika jedne iritiraju jer slabe poziciju entiteta, druge što nedovoljno jačaju državu. Vanjsko održavanje međusobnih animoziteta, kakvo je, recimo, uključivanje Turske u bosanski konflikt, stvara hroničnu nestabilnost na Balkanu i u Evro pi i omogućuje podgrijavanje krize, manipulaciju akterima, upravljanje situacijom.

„Okvirni ustavni aranžman za BiH“ iz 1995. bio je legitimisan potpisima ovlašćenih predstavnika tri konstitutivna naroda i legalizovan potpisima najviših predstavnika međunarodne zajednice.

Mogli bismo i dalje da nižemo pretpostavke, ali izvjesno je da tvorci Dejtona, što god da su htjeli, u tome nisu uspjeli. Uključiv i posljednju pretpostavku, jer „manji entitet“, uprkos pritiscima, bilježi apsolutnu političku stabilnost i relativnu ekonomsku otpornost na krizu koju je „slom na Voltstritu“ izazvao i u balkanskom regionu. Najveći problemi ipak potiču od permanentnih najava novih intervencija američke i briselske administracije u izvorni Dejton jer, na jednoj strani, podstiču nerealne ambicije, a na drugoj, hroničan odbrambeni refleks. Kakav god bio, Dejton br. 1. nije samo uspostavio mir nego i dvije decenije održao kakvu-takvu BiH, uprkos nedostatku bilo kakve državne tradicije, uprkos deficitu volje dva od tri naroda da ona bar počne da se gradi, uprkos tankoj materijalno-ekonomskoj bazi na koju bi se oslonila. „Okvirni ustavni aranžman za BiH“ iz 1995. bio je legitimisan potpisima ovlašćenih predstavnika tri konstitutivna naroda i legalizovan potpisima najviših predstavnika međunarodne zajednice. I da su ovi drugi insistirali na njegovom poštovanju, i oni prvi bi se tokom dvije decenije postepeno navikli na njegovu trajnost, a BiH bi postala funkcionalnija nego što je danas.

Poslije Vestendorfove inovacije sa auto tablicama, ne pamtim koristan nametnuti „amandman“. Naprotiv! Vrhunac je Ešdaunova jedinstvena Armija BiH, koja, pri neprijateljskom napadu bilo odakle iz susjedstva, ne samo da zemlju ne bi branila nego bi se raspala i međusobno potukla. Tako je zbog njene dvije nacionalne komponente, a zbog one treće nije upotrebljiva ni za kopnene intervencije NATO u Avganistanu.