Dejtonski "poučak" za Kolindu i ostale

U Dejtonu novembra 1995. godine je parafiran, a potom 14. decembra iste godine u Parizu i potpisan Opšti okvirni sporazum za mir u BiH (Dejtonski sporazum) sa 12 aneksa kao provedbenih dijelova tog okvirnog sporazuma.

Time je prestalo postojanje izmišljene države "Republika Bosna i Hercegovina". Bosna i Hercegovina je u Dejtonu potvrđena samo kao zbir teritorija dva entiteta - Republike Srpske uspostavljene prije rata i Muslimansko-hrvatske Federacije uspostavljene tokom rata. Po Dejtonskom sporazumu BiH nema svoju teritoriju, jer svaki metar kvadratni pripada entitetima: Srpskoj 49% i Federaciji 51%. Zbog toga je i Brčko distrikt ustanovljen kao kondominijum (zajedničko vlasništvo) dva entiteta, čime se ne krnji njihova teritorija i omjer 49:51. Po Dejtonskom sporazumu BiH nema ni vladu, ni vojsku, ni graničnu službu, ni sud, ni tužilaštvo, ni SIPA, ni mnogo toga što su do danas protivpravno nametnuli OHR i dio međunarodne zajednice.

Hrvatska predsjednica gospođa Kolinda Grabar-Kitarović skoro je ustvrdila da je RS falsifikat!? Veli nam Kolinda: "Realno gledajući RS se ponaša kao zasebni identitet u BiH i skoro kao samostalna država. Mislim da ih treba polako vratiti na zemlju. RS nije nastala 9. januara 1992, nego je nastala na temelju Dejtonskih sporazuma. Cijeli taj datum je ne samo veliki falsifikat nego opet provokacija i jedan veliki mit koji se stvara". Gospođa vjerovatno nije imala vremena pažljivo pročitati cjelokupan Dejtonski sporazum i njegove anekse, pa ćemo izvesti Poučak za Kolindu i ostale, navodeći isključivo činjenice i odredbe Dejtonskog međunarodnog ugovora.

Nepostojeća država

U Preambuli Dejtonskog sporazuma navedene su dvije važne odrednice. Prva kaže - Potvrđujući svoju opredijeljenost za Dogovorena osnovna načela objavljena 8. septembra 1995. (poznati kao Ženevski principi) i za Dodatno dogovorena osnovna načela objavljena 26. septembra 1995. (poznati kao Njujorški principi), kao i za sporazume o prekidu vatre od 14. septembra i 5. oktobra 1995. Druga odrednica je - Imajući u vidu sporazum od 29. avgusta 1995. godine, kojim je delegacija SR Jugoslavije ovlašćena da u ime RS potpiše dijelove mirovnog plana koji se odnose na nju, uz obavezu da se postignuti sporazum sprovede strogo i dosljedno".

Predstavnici RS su za vrijeme građanskog rata u BiH bili učesnici svih mirovnih pregovora koje je vodila međunarodna zajednica. Na kraju je RS kao strana dala ovlašćenje SR Jugoslaviji da potpiše u njeno ime Okvirni sporazum za mir. Bez tog ovlašćenja ne bi ni bilo Dejtonskog sporazuma. Takvo ovlašćenje Federacija nije davala "Republici BiH", što potvrđuje status Srpske u odnosu prema drugoj strani koju su činile "Republika BiH" i FBiH. Dejton je bio i završna scena nastupa "Republike BiH", čime je prestalo i njeno formalno postojanje. Stvarnog postojanja nikada nije ni bilo. RS i drugi entitet FBiH bili su potpisnice svih 12 aneksa kao provedbenih dijelova međunarodnog dejtonskog sporazuma. Entiteti i samo entiteti određeni su i kao strane u svakom budućem sporazumijevanju i promjeni Dejtonskog sporazuma, bez učešća "Republike BiH" i bez poslijeratne BiH nastale u Dejtonu.

Prema Konvenciji iz Montevidea, da bi se neka zajednica zvala državom potrebno je ispuniti četiri kriterijuma: 1. stalno stanovništvo; 2. definisana teritorija; 3. sopstvena vlada; 4. sposobnost da uđe u odnose sa drugim državama. Prva tri kriterijuma "Republika BiH" apsolutno nije ispunjavala, jer je u aprilu 1992. godine u trenutku priznanja "RBiH", postojala Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i to od 18. novembra 1991. godine, sa svojom teritorijom, narodom i vladom, zatim RS od 9. januara 1992. godine, takođe sa teritorijom, narodom i vladom. Priznanje "Republike BiH" bilo je samo papirnato, jer cijelo vrijeme do dejtonskih pregovora, "Republika BiH" nije ni postojala. Jedino bi se moglo reći da je ta papirnata Alijina država stupala u odnose sa drugim državama, od čega je upamćen sporazum Tuđman-Izetbegović, po kome je vojska Hrvatske, uz razaranja i ratne zločine, osvajala prostor RS.

U Ženevskim principima kao sastavnim dijelom Dejtonskog sporazuma, piše: "Svaki entitet će nastaviti da postoji u skladu sa svojim sadašnjim ustavom." RS, sa svojim institucijama zakonodavne, izvršne, sudske, vojne vlasti, kao i Hrvatska Republika Herceg-Bosna, efektivno su vršile svu vlast na svojim teritorijama u okviru "međunarodno priznatih granica" nepostojeće BiH. Pored faktičkog nepostojanja, "Republika BiH" od marta 1994. godine nije više postojala ni formalno. Nakon što je 1. marta 1994. potpisan Vašingtonski sporazum, a 18. marta konstituisana Ustavotvorna skupština FBiH, od poslanika predratne Skupštine SR BiH, koji su preostali nakon povlačenja srpskih poslanika, nije više ni bilo skupštine "Republike BiH". Postojale su FBiH i RS, a ono što se u Dejtonu predstavljalo kao "Republika BiH", bili su samo Bošnjaci-Muslimani, u liku Alije Izetbegovića, Harisa Silajdžića i Muhameda Šaćirbeja, koji su bili tek funkcioneri nepostojeće države. Naravno, njihovo prisustvo u Dejtonu i potpisivanje sporazuma sa aneksima bilo je samo dio scenarija za okončanje rata.

Državnost na papiru

Odredba člana 1.1. Ustava BiH, kojom se ukazuje na kontinuitet "Republike BiH", vrlo jasno i precizno odredila je u tri segmenta da se to odnosi isključivo na njen međunarodnopravni status. Ustav određuje da Republika BiH, čije će službeno ime od sada biti "BiH", nastavlja svoje pravno postojanje: 1) prema međunarodnom pravu kao država, 2) u okviru međunarodno priznatih granica, 3) ostaje članica Ujedinjenih nacija, te može kao BiH zadržati ili zatražiti članstvo u okviru sistema UN i drugim međunarodnim organizacijama. Ali sve to sa unutrašnjom strukturom izmijenjenom kako je predviđeno Ustavom BiH. Unutrašnja struktura su dva entiteta i onaj nivo zajedničkih organa koji BiH kao državu određuje isključivo u spoljnim odnosima. Nema nikakvog unutrašnjeg kontinuiteta "Republike BiH", što je tvrdio i sarajevski profesor ustavnog prava Kasim Trnka kao član Izetbegovićeve delegacije u Dejtonu.

"Republika BiH" kao potpisnica (davalac izjave o prihvatanju) Aneksa 4 i formalno je prestala postojati 14. decembra 1995. godine, članom 12.1. Aneksa 4. kao Ustava BiH, koji glasi: "Ovaj Ustav stupa na snagu potpisivanjem Opšteg okvirnog sporazuma kao ustavni akt koji zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike BiH." Takozvana "Republika BiH" i nije bila suverena država, pa zato Dejtonskim sporazumom nije ni bila predviđena ratifikacija u parlamentu te, nazovidržave, postojeće samo na papiru radi međunarodnog priznanja, koje je bilo definitivan uvod u krvavi građanski rat. O nepostojanju "Republike BiH" kao države svjedoči i Ričard Holbruk u svojoj knjizi "Završiti rat". Holbruk piše kako se početkom septembra 1995. prilikom dogovaranja Ženevskih principa Alija Izetbegović usprotivio nazivu RS kao "nacističkom imenu". Pored faktičke vlasti na polovini teritorije predratne BiH, Srpska je zadržavanjem imena pokazala i formalnu jačinu svog statusa. A odrednica "Republika" međunarodnim ugovorom izbrisana je iz naziva današnje BiH. I to govori o vrlo ograničenom i isključivo spoljnopolitičkom kontinuitetu BiH. Ubjeđujući Aliju Izetbegovića da prihvati ime RS, Holbruk je rekao: "Ne vjerujemo da ime RS znači mnogo sve dok dobijate sve drugo - međunarodno priznanje, definisane granice, prihvatanje vašeg legalnog statusa. Ništa od ovoga ranije niste imali."

Skoro niko ne spominje dva veoma važna aneksa kao sastavna dijela Aneksa 4. - Ustava BiH. Prvi je "Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u BiH", kojim je izričito navedeno 15 međunarodnih konvencija. Drugi je "Prelazni aranžman" koji članom 2. pod nazivom "Produženje zakona" reguliše da "svi zakoni, propisi i pravila pravnog postupka koji su na snazi na teritoriji BiH u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom, dok drugačije ne odredi nadležno državno tijelo BiH." Dakle, to nisu propisi "Republike BiH", već propisi na teritoriji BiH. Tada su važeći bili Ustav i propisi RS na njenoj teritoriji, kao i Ustav FBiH, ali i propisi Hrvatske Republike Herceg-Bosne na njenoj teritoriji. Van teritorija RS i Herceg-Bosne, ono što je ostalo, imalo je propise koje je prije Vašingtonskog sporazuma donosila "Republika BiH". Tako je i sa praznicima nepostojeće BiH, koji se uporno i lažno održavaju: "Dan nezavisnosti 1. mart" ili 25. novembar kao dan izmišljene državnosti. Ti praznici su određeni zakonom donesenim početkom 1995. godine i zato to nisu bili praznici cijele BiH. Uz to pitanje: Koja ih je to skupština donijela? U to vrijeme postojale su samo skupština FBiH i Narodna skupština RS, kao skupštine dva buduća dejtonska entiteta. Skupština "Republike BiH" nije više imala bilo kakav smisao, jer su njeni poslanici postali poslanici skupština entiteta. Od marta 1994. godine "Republika BiH" je bila još više papirnata i lažna država. Ne postoji nikakav unutrašnji kontinuitet, jer unutrašnji suverenitet imaju entiteti. "Republika BiH" kao nepostojeća država nije mogla sačuvati ni sporazume koje je ratifikovala u periodu svog papirnatog postojanja. Naime, tačkom 5. Aneksa 2. kao sastavnog dijela Ustava BiH, regulisano je da "svi sporazumi koje je ratifikovala Republika BiH u periodu od 1. januara 1992. do 14. decembra 1995. godine i stupanja na snagu Ustava BiH, biće saopšteni članovima Predsjedništva BiH u roku od 15 dana od dana kada stupe na dužnost. Svaki ugovor koji ne bude tako saopšten biće otkazan."

Sve to dokazuje da je BiH bila falsifikat država, a to je i danas. Ne može biti suverena kada 21 godinu od nastanka u Dejtonu ima trojicu stranih sudija u jedinoj pravosudnoj ustavnoj instituciji i visokog predstavnika kao kršioca međunarodnog ugovora. Zvaničan naziv joj je "BiH" - ni država, ni republika, ni monarhija. Ništa.