Dva treća entiteta

(Pres za RS, 16.11.2010.)

Već godinama i usmeno i napismeno tvrdim da će se kvadratura bosanskog kruga riješiti onog momenta kada Hrvati u BiH konačno otvore karte. Nije da još tokom rata nisu formirali „Herceg-Bosnu“, nije da krajem 2000. nisu održali referendum o „trećem entitetu“, nije da zbog toga nisu bili smjenjivani, ali su se isto tako pridružili Muslimanima na referendumu o nezavinosti BiH, prihvatili zajednički entitet sa Bošnjacima, odćutali obmanu o konfederaciji Federacije sa Hrvatskom itd. Još od početka 90-ih oni kombinuju i kalkulišu: sa maticom Hrvatskom, sa katoličkom crkvom, sa EU i SAD, sa komšijama Muslimanima/Bošnjacima, sami međusobno itd.

Dok su mnogi Srbi i Bošnjaci sve ove manevre proglašavali „latinlu kom“ i „jezuitizmom“, Mirjana Kasapović je crno na bijelo utvrdila da „to nije hotimično licemjerje usmjereno na zavaravanje političkih protivnika, obična svakidašnja politička laž, nego politika koja zbog izvanjskih pritisaka i ograničenja, kao i zbog vlastitih nesposobnosti i nedoumica, nije jasno i dosljedno artikulirala temeljne političke ciljeve Hrvata, prije rata, u ratu i nakon rata“. Posljednjih mjeseci, međutim, kao da su i „izvanjski pritisci i ograničenja“ popustili, a „vlastite nesposobnosti i nedoumice“ prevladane, jer Hrvati su ponovo, kako kažu, „ozbiljnije nego ikad“, stavili na dnevni red pitanje trećeg entiteta. Zašto baš sada?

Posljednjih mjeseci, međutim, kao da su i „izvanjski pritisci i ograničenja“ popustili, a „vlastite nesposobnosti i nedoumice“ prevladane, jer Hrvati su ponovo, kako kažu, „ozbiljnije nego ikad“, stavili na dnevni red pitanje trećeg entiteta.

Paradoksalno, tome su u velikoj mjeri doprinijeli entitetski partneri. Ponovni izbor „hrvatskog predstavnika“ u Predsjedništvu BiH od strane bošnjačkog biračkog tijela, poigravanja SDP-a sa nepisanim pravom HDZ-a da predloži Hrvata na čelo Savjeta ministara BiH, deložacija kardinala Puljića u korist Bošnjaka i uz to udbaša koji je decenijama prisluškivao rezidenciju vrhbosasnkog biskupa … - samo su neka od poniženja koja bošnjačka većina sistematski priređuje hrvatskoj manjini u zajedničkom entitetu. Na svako od njih pojedinačno Hrvati su iznenađujuće blago reagovali, kako bi, po sistemu „što gore to bolje“, prikupili više argumenata za razgraničenje sa osionim komšijama. Bio je to dobro pripremljen povod da i Zagreb napravi zaokret. Dok je Stjepan Mesić, opsjednut ambicijom da za svog predsjedničkog manadata uvede Hrvatsku u EU, grubo ućutkivao sunarodnike u Hercegovini i neukusno podilazio Bošnjacima u Sarajevu, njegov nasljednik Ivo Josipović, pošto je već odškrinuo kapiju Brisela, odvažio se da uputi diskretan prijekor bošnjačkim liderima i tako ohrabri hrvatsku dijasporu u BiH. Bio je to jasan signal čak i za glasovite građaniste i multikulturaliste, poput Žarka Puhovskog, da se javno izjasne za „treći entitet kao jedino logično rješenje“.

Tome valjati dodati teritorijalno-etnička pomjeranja unutar hrvatskog korpusa u BiH. Pomirljivi srednjobosanski i posavski Hrvati koji su, kao brojniji dio nacije, bili temelj saradnje sa Bošnjacima postali su izigrana manjina. Iscurili su u Hrvatsku ili Hercegovinu tako da su herceg-bosanski radikali postali odlučujuća većina u oba HDZ-a. Čović i Ljubić se u ponečemu i razlikuju, ali ne i po pitanju trećeg entiteta. Navedene okolnosti su izgleda dovele i do tihog povlačenja bosans kih franjevaca koji su svojim bh. pat riotizmom dugo oduševljevali bošnjačke „socijaldemok rate“ iz SDP-a i „građane“ iz SDA. Ni najpoletniji i najelokventnijih među njima, poput fra Marka Oršolića, odavno se ne oglašavaju u sarajevskim medijima, vjerovatno razočarani što su samostani u „Bosni Srebrenoj“ ostali usamljena ostrva u muslimanskom moru. Napokon, i SAD i EU su počeli više da uvažavaju realnost na zapadnom Balkanu naspram svojih idealističkih projekata. Klintonova je rekla da ustavne promjene mogu da budu samo rezultat ravno pravnog dogovora lokalnih snaga. „Bivši i neodgovorni“ diplomata Montgomeri je upozorio da je jedina alternativa tome raspad države. A Merkelova je prigovorila bošnjačkim prvacima zbog diskriminacije Hrvata i oglasila da se multikulturalizam u praksi nije potvrdio kao funkcionalno rješenje.

Klintonova je rekla da ustavne promjene mogu da budu samo rezultat ravno pravnog dogovora lokalnih snaga. „Bivši i neodgovorni“ diplomata Montgomeri je upozorio da je jedina alternativa tome raspad države.

Da se nešto mijenja i u svijesti bošnjačke baze, pokazali su izborni fijasko Harisa Silajdži ća i politička marginalizacija reisa Cerića. Dva najradikalnija i najmilitantnija zagovornika bošnjačko-muslimanske hegemonije, pod firmom funkcionalne centralizacije BiH, nisu baš ništa postigli sem što su Hrvate još više udaljili od zajedničkog entiteta, a Srbe od zajedničke drža ve. Međutim, poraz megalomanskog bošnjačkog projekta da progutaju cijelu BiH, istovremeno im je dao realnu šansu za manji i dohvatljiviji zalogaj u obliku sopstvenog entiteta. A to je zapravo ono što su oni oduvijek željeli, samo nisu smjeli da kažu otkako je Cimerman odvratio Izetbegovića od Lisabonskog sporazuma. Na predizbornom megaskupu SDA u Kladuši jasno i glasno je poručio: „Mi nećemo islamsku Bosnu, jer za to još nije vrijeme. Uzećemo onoliko Bosne koliko moremo prosperitetno kontrolisati“. Tom prilikom pomalo razočarana nacionalno-vjerska publika kasnije je tokom rata ipak potvrdno odgovorila: „Potpiši Alija, makar bila ko avlija!“ Uostalom šta je bilo prirodnije nego da, raspadom Jugoslavije po teritorijalno-etničkim šavovima, i Muslimani, kao po brojnosti treći narod predvođen nacionalno-vjerskom strankom, zatraže svoj dio podijeljene kuće – „jedan kroz jedan“. Unutrašnja podjela bosanskog stana dovela je Bošnjake samo na pola puta, a entitetskim sustanarstvom „jedan kroz dva“ nisu zadovoljni ni Hrvati.

Merkelova je prigovorila bošnjačkim prvacima zbog diskriminacije Hrvata i oglasila da se multikulturalizam u praksi nije potvrdio kao funkcionalno rješenje.

Deceniju i po održavalo se beznadežno stanje u kome je Bošnjacima izvana obećavana jedinstvena BiH u kojoj će biti relativno dominantni, a koju srpsko-hrvatska apsolutna većina, naravno, nipošto neće. A istovremeno im je, takođe izvana, bilo zabranjeno da zatraže svoj dio Federacije, što bi i Hercegbosanci jedva dočekali. Upravo taj ćorsokak u koji su satjerani bošnjački lideri, ukoli ko dalje potraje, mogao bi na vlast da dovede one Lagumdžijine „lude muslimanske radikale“ i podgrije globalnu islamofobiju. Valjda je to sada već svima postalo jasno, i iznutra i spolja..