Dvije nezavisnosti

(Novi Reporter, 13. 10. 2010)

Očigledno je da više ne možemo ignorisati činjenicu da su sve jači glasovi koji upozoravaju na to da Bosna i Hercegovina sve izvjesnije ide ka svom neminovnom kraju - disoluciji. Beznadežna nemogućnost da se na neki način ostvari konsenzus konstitutivnih naroda oko bar minimalnog seta pitanja, neophodnih za društveni ugovor kojim bi konstituisali zajedničku državu, daje sve jači vjetar u leđa onim snagama koje žele da se ovakva vještačka i „nemoguća“ država demontira. Broj ne samo onih koji prognoziraju, već i onih koji predlažu disoluciju, svakog dana je sve veći i sve višeg ranga. Priče o raspadu Bosne i Hercegovine donedavno su bile rezervisane za kuloare i margine zvaničnih sastanaka, a izlaganje takve „vruć krompir“ ideje prepušteno nižerazrednim birokratama i političkim avanturistima.

Međutim, danas smo svjedoci da o neminovnosti raspada BiH govori i tako eminentna institucija kao što je to Cato institut, a diplomata takvog ranga kao što je to Henri Kisindžer predlaže dovršetak procesa formiranja nacionalnih država na prostoru SFRJ kao očigledno jedini razuman izlaz iz gliba u koji je BiH dospjela nakon raspada bivše jugoslovenske federacije. Istovremeno je tema nezavisnosti jedna od rijetkih za koje se može reći da na njoj različite političke opcije u Republici Srpskoj permanentno imaju zajednički stav. Ali, još je važnije da je takav pogled na stvar sve više percipiran kao istorijska neminovnost, ne samo iz ugla političkih elita i analitičara, već i u očima običnog puka. Prema tome, jasno je da objektivna tendencija BiH ka disoluciji očigledno stavlja RS u situaciju da mora koncipirati pozitivnu viziju sopstvenog puta u takvom scenariju. U ponašanjima političkih elita Srpske mogu se nazrijeti konture dva alternativna puta koji se pojavljuju kao opcije.

„Kupovanje“ nezavisnosti

Dominantan model nezavisnosti za koji se odlučila sadašnja vladajuća SNSD elita u RS koncentrisan je na ostvarivanje onoga na što se uobičajeno misli pod pojmom političke nezavisnosti, naime, secesiju RS iz zajedničke države. Čitav set poteza koje je preduzela sadašnja vlada usmjeren je u tom pravcu. Prvo je, naravno, potrebno obezbijediti formalno-pravni okvir. Usvajanje Zakona o referendumu, Zakona o imovini, pa sve do zahtjeva za markiranjem međuentitetske linije razgraničenja, obavezni su koraci u tom pravcu. Međutim, još su interesantnije prateće neformalne mjere poput različitih biroa Vlade RS, otvaranih po značajnijim svjetskim diplomatskim centrima, s ciljem afirmacije Republike Srpske, kao i unajmljivanja usluga raznih lobističkih grupacija, poput "Quinn, Gillespie & Associates" i pojedinih uticajnih lobista. Takve metode su očigledno neophodna logistička priprema i praktički jedini mogući put za realizaciju, s obzirom na činjenicu da RS, kako je premijer u više navrata i sam upozorio, mora izbjeći i najmanje prijetnje destabilizovanja ili čak oružanog konflikta.

Već sami metodski instrumenti koje smo upravo naveli govore na koji se način ova vrsta nezavisnosti planira realizovati u praksi: Vlada RS kao da je odlučila naprosto „kupiti“ nezavisnost. Ideja je da će se permanentnim potihim djelovanjem u pravcu, s jedne strane, formiranja slike o BiH kao beznadežno nemogućoj državi, a istovremeno lobističkog promovisanja RS kao „boljeg“ entiteta i zdrave političke činjenice, politička secesija Republike Srpske pojaviti kao neminovnost i ostvariti na način da će biti izglasana kao neka sporedna tačka dnevnog reda u Parlamentu EU. Primjer Kosova radikalna je, ali odlična praktična ilustracija tog modela.

Ali, upravo na primjeru metoda koje su kosovski Albanci primijenili, vidimo i koje su manjkavosti izabranog puta: on košta. Po nekim procjenama, baziranim na samim izvještajima Vlade o budžetu, troškovi lobiranja u 2009. godini iznosili su oko 5.000.000 KM. Stvarni troškovi su, međutim, imajući u vidu polutajnu prirodu takvih aktivnosti, sigurno neuporedivo veći i nema sumnje da je znatan dio sredstava dobijenih u privatizacijama strateških preduzeća potrošen u te svrhe. Ipak, neposredni troškovi samo su manja stavka tog računa, jer on podrazumijeva opštu stagnaciju na svim nivoima - od odliva gotovo svakog iole vrijednog kadra pa do nemogućnosti da se ekonomska politika vodi drugačije, do u formi haotične privatizacije po modelu „sve rasprodati“. Najnovija dešavanja oko koncesija za istraživanje sirove nafte sa «Zarubežnjeftom» i «Gaspromnjeftom», te pregovori oko Južnog toka, nastavak su te strategije na primjeru Rusije: podrška u Savjetu za implementaciju mira (PIC) kupuje se Rafinerijom. Ne iznenađuje to da se odnedavno po banjalučkoj čaršiji počelo šuškati o vladinim planovima za prodaju još jednog strateškog preduzeća iz elektroenergetskog sektora. Sve u svemu, jasno je da je cijena kupovanja političke nezavisnosti poprilična i da će društveni troškovi biti generacijski. Nije slučajno da oni koji zagovaraju ovu viziju nezavisnosti upozoravaju na činjenicu da su troškovi koje su Albanci prihvatili za nezavisnost neminovni i nama u RS: Albanci su prihvatili praktično srednjovjekovne standarde (i materijalne i kulturne) života da bi dobili političku nezavisnost.

Ovi problemi posebno su značajni ako se uzme u obzir vremenska dimenzija disolucije. Naime, očigledno je da proces raspada BiH nosi sa sobom izuzetne rizike i susreće se sa silama koje mu stoje nasuprot, te će stoga morati biti vođen kao postupni proces, a ne kao pojedinačni akt. Ta temporalnost koja je neophodna za mirno sprovođenje disolucije izrazito je nepovoljna za scenario „kupovine“ nezavisnosti, s obzirom na to da podrazumijeva da osiromašenje i stagnacija imaju perspektivu dugotrajnosti.

S obzirom na enormne društvene troškove ovoga puta, sa izvjesnošću se mogu predviđati i rezultati. Naime, vladajuća elita morala bi uzeti u obzir to da je ova strategija praćena realnom opasnošću da se RS pojavi ko entitet siromašnih, u kome je sva moć koncentrisana u rukama uskog kruga vladajuće oligarhije. Takva RS nesumljivo bi predstavljala totalitarni jednonacionalni geto. Totalitaristički diskurs već sada je sasvim uočljiv u tipičnim fenomenima „kulta vođe“ i partijske mobilizacije i slično, a već se na tipičan način prelio iz političke sfere u sve segmente egzistencije - od snažne korumpiranosti i birokratizovanosti ekonomskog prostora, pa do stanja koje sve više liči na mrak u komunikacionoj i medijskoj sferi.

Opasnost rasprodaje

Premda paralela sa Kosovom nije sasvim odgovarajuća, s obzirom na to da su Albanci nezavisnost finansirali čisto kriminalnim aktivnostima, dok smo mi u RS te „sreće“ da još imamo šta da prodamo, ipak, u vezi s pitanjem rezultata paralela je moguća. Stoga smatramo da čak i ako trenutni model nezavisnosti ostane magistralna linija RS i nakon oktobarskih izbora, Vlada bi ga morala ispratiti istinskom demokratizacijom društva. Inače prijeti opasnost da enormni napori i naroda i vlasti završe u nekakvoj „kosovskoj“ vrsti nezavisnosti, jednoj banditskoj nezavisnosti u kojoj jedna jednonacionalna enklava osiromašene mase stoji u šaci nekoliko najmoćnijih porodica i lokalnih feudalaca. Time bi se uistinu istorijska uloga sadašnjeg rukovodstva proćerdala na tehničkom nivou, dajući za pravo onim skepticima koji tvrde da upravo to i takvo stanje i jeste cilj koji sadašnja vlast teži da ostvari.

Ali, čak i da se izbjegne taj najcrnji unutrašnji scenario i da Vlada uspije paralelno sa osvajanjem nezavisnosti na istinski način sprovesti i reformu društva, postavlja se pitanje smisla i značenja takve nezavisnosti. Da li ćemo biti stvarno suvereni ako nam vlasnici svih naših fabrika budu stranci, a vlada svedena na lokalpolitički servis moćnih multinacionala? Da bi se izbjegle moguće zablude, želimo reći da postavljanje ovakvog pitanja nije nekakva retrogradna antiliberalna i antitržišna ideologija zatvaranja u tribalističke i plemenske matrice, već izraz stava da se put ka liberalnom društvu mora voditi postepeno. Mi želimo reći sljedeće: nacionalno pitanje na prostoru BiH nije riješeno, već predstavlja stvarni sadržaj političkih konflikata, u kojima je i sama ekonomija često, i na nesreću svih nas, služavka i instrumentum pokušaja nacionalne hegemonije. U bezbrojnoj masi primjera instrumentalizacije ekonomije u političke svrhe interesantno je, na primjer, stalno natezanje oko Odluke o kvalitetu goriva kojom bošnjački članovi Savjeta ministara neprekidno prijete RS i Rafineriji nafte Brod. Stoga ne treba imati iluzije u vezi s pitanjem naše udaljenosti od liberalnog i tržišnog društva. Principijelno ne sumnjamo u nadnacionalni karakter klasnog pitanja, ali kod nas je ono još uvijek podređeno drugim ciljevima. Ako, dakle, prihvatimo činjenicu da je ekonomija ovdje instrument politike, iz tog slijedi da opasnost koja postoji u projektu „kupljene“ nezavisnosti izgleda ugrubo rečeno ovako: u pokušaju da se „kupi“ politička nezavisnost prijeti nam rasprodaja i ono malo zdravih kapaciteta koje još imamo. Tada ćemo doći u poziciju da na vlastitoj zemlji i „svojoj državi“ radimo za, recimo, turske firme. Onaj ko bi tada želio da protjera Srbe iz BiH ne bi morao pribjegavati vašarskim metodama i porukama reisa Cerića, već bi bilo dovoljno da permanentno nudi vrlo niske plate i otkaze i na taj način život na ovim prostorima učini ekonomski nemogućim ljudima koji žele bar najniži evropski standard. Migracija koja bi tada krenula formalno ne bi bila politički egzodus, već ekonomski, premda jasno politički motivisan.

U kontekstu onoga što smo ovdje skicirali interesantno je uočiti da odluka Harisa Silajdžića da pred Ustavnim sudom BiH pokrene pitanje ustavnosti lobističkih aktivnosti Vlade RS samo pokazuje nerazumijevanje potencijalne autodestruktivnosti ovakvog puta u nezavisnost i, ako nije u pitanju „takija“, par excellence je primjer njemu karakterističnog političkog diletantizma.

Ekonomistički suverenitet

Kao alternativa tom putu nedavno se na političkoj i intelektualnoj sceni RS potiho pojavila i druga vizija puta RS u nezavisnost. Ona je suštinski povezana sa interpretacijom suvereniteta koja politički suverenitet vidi ne kao puki simbolički sadržaj i svrhu samom sebi, već kao način da se obezbijedi totalna mobilizacija društva na zdravim ekonomskim kapacitetima. Ta vrsta suvereniteta politički suverenitet vidi samo kao završnu fazu, koja u ovoj etapi čak ne mora ni biti formalno uobličena, već može imati formu de facto nezavisnosti i ujedinjenja sa Srbijom, kroz de jure ostanak u BiH. Njena suština jeste u tome da se izgradi virtualni entitet koji bismo mogli nazvati srpskom ekonomskom zonom, u kojoj bi se pod okriljem nekoliko velikih privrednih grana ostvarila ekonomska nezavisnost i ujedinjenje ovog prostora. Ideja je zasnovana na, rekli bismo, pravilnom uvidu - da pojam političkog suvereniteta postaje sve više irelevantna kategorija u praksi, te da se stvarni suverenitet ostvaruje kroz ekonomsku samostalnost. Ako tako pristupimo problemu, onda je koncept u potpunoj suprotnosti sa gore ocrtanim konturama „kupovine“ nezavisnosti: umjesto rasprodaje vlastitih kapaciteta zarad kupovanja nezavisnosti, ovdje se predlaže državna pomoć za konsolidaciju nekoliko velikih privrednih grana, koje bi ostale u vlasništvu države. Te grane bi se odredile na osnovu procjene eksperata, a najvjerovatnije bi to bili sektori elektroenergetike, poljoprivrede, građevinarstva i eventualno još jedan do najviše dva. One bi se podržale snažnim protekcionističkim mjerama i kreditnim linijama, te drugim potrebnim mehanizmima. Nakon stvaranja tih privrednih potencijala, oni bi se iskoristili za daljnje osvajanje markiranog tržišnog prostora. Imajući u vidu apsurdno političko uređenje Federacije, te njene neodgovorno narasle budžetske obaveze, koje bukvalno proždiru novac, to bi trebalo da bude relativno lak zadatak. Primjer sa tržišnom dominacijom „Telekoma Srbije“ u BiH, te svojevremena priprema za ekspanziju Miškovićeve „Delte“ iz RS u Federaciju, ilustrativni su primjeri mogućnosti te strategije.

Treba primijetiti da se u samom konceptu, bez obzira na njegovu prožetost nacionalnim, pa čak se može reći i nacionalističkim, sadrži znatan potencijal mira, s obzirom na to da on hoće da se nametne superiornim ekonomskim učincima, odnosno, radom, a ne fiktivnim simboličkim sadržajima. Principijelni značaj ovog modela upravo je u tome što proevropski put i nacionalno pitanje prenosi sa simboličke na realnu ravan. Osim toga, on je očigledno koncipiran po ugledu na politike uspješnih nacija, koje su sve orijentisane prije svega na ekonomsku dimenziju suvereniteta. Ilustrativan primjer toga je, recimo, Velika Britanija, čiji je bezbolni prelazak sa kolonijalne na neokolonijalnu politiku očigledno vođen sličnim pogledom na stvar.

U našem slučaju, slabost ove vizije nezavisnosti leži u njenoj očiglednoj zavisnosti od konsenzusa sa Beogradom, s obzirom na činjenicu da Republika Srpska nema kapacitete da ga sama sprovede. Zato on podrazumijeva snažne lobističke aktivnosti, ne po bjelosvjetskim centrima, već upravo u Beogradu, u svrhu postizanja takvog nacionalnog programa. Imajući u vidu realnost u kojoj je Srbija zauzela drugačiji kolosijek, te, ne manje važno, dominaciju neoliberalnog diskursa u političkoj eliti Beograda, to je nesumnjivo zadatak prožet teškoćama, premda naravno moguć.