Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Haški tribunal kao oličenje pravosudne neistine |
utorak, 26. mart 2019. | |
Mnogo toga protivpravnog vezano je za Tribunal u Hagu i ono što je ostalo poslije njega, za šta je skovan rogobatni naziv “Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične tribunale”, koji sam po sebi dovoljno govori u kako jadnom stanju se nalazi međunarodno pravo. O jadnosti tog prava vjerovatno najbolje svjedoči protivpravni način na koji je stvoren Tribunal u Hagu. On je nastao kršenjem Povelje Ujedinjenih nacija, jer je donoseći Rezoluciju broj 827 od 25. maja 1993. godine (kojom je osnovan Tribunal u Hagu i usvojen Statut tog tribunala) Savjet bezbjednosti izašao iz okvira svojih nadležnosti propisanih pomenutom poveljom. Kažem to zato što Poveljom UN nije propisano pravo Savjetu bezbjednosti da osniva bilo kakvu međunarodnu instituciju, a posebno ne međunarodnu pravosudnu instituciju koja bi potom pravno obavezivala bilo koju državu, pa tako ni članice Ujedinjenih nacija.
Nakon više od dvije decenije njegovog postojanja nesumnjivo se može konstatovati da je od silnih kršenja prava u radu navedene kreature svakako najvažnija ona koja se zove udruženim zločinačkim poduhvatom (Joint Criminal Enterpise). Važnost ove protivpravne konstrukcije je u tome što je samo na osnovu nje omogućeno (kvazi)optuženje i (kvazi)presuđivanje brojnim licima srpske nacionalnosti, pa tako i dr Radovanu Karadžiću koji je 20. marta 2019. godine u Hagu neosnovano oglašen krivim i osuđen na kaznu doživotnog zatvora.
Naša pravna nauka i struka do sada je malo, bolje reći gotovo ništa, učinila da domaćoj javnosti objasni suštinu protivpravnosti kojima su pribjegavali tužilac i sudeća vijeća Tribunala u Hagu u brojnim predmetima protiv lica srpske nacionalnosti, pa tako i u predmetu protiv dr Radovana Karadžića, kako bi ih osudili. O tom poraznom stanju naše kolektivne svijesti i savjesti vjerovatno najbolje svjedoči činjenica da je u protekle dvije decenije na tu temu napisana samo jedna monografija, pod naslovom “Pravosudna neistina”, čiji sam autor. Sve drugo su, kada je riječ o javnom diskursu, bile prilično jalove rasprave iz kojih naša javnost nije mogla spoznati suštinu ovog problema. Stoga osjećam ljudsku i profesionalnu potrebu da našoj javnosti, u mjeri u kojoj to dozvoljava jedna novinska kolumna, objasnim kakav istinski udruženi neljudski poduhvat je u pozadini presude protiv dr Radovana Karadžića. Sve u toj neljudskosti i protivpravnosti počinje samovoljom tužioca Tribunala u Hagu, koji je u optužnici (tačke 9-14. optužnice od 19.10.2009. godine) smislio konstrukciju prema kojoj je dr Karadžić učestvovao u osnivanju i održavanju organa Republike Srpske (Vojske i MUP-a Srpske te drugih njenih organa) da bi preko njih ostvarivao cilj navodnog udruženog zločinačkog poduhvata, a to je protjerivanje bosanskih Muslimana i Hrvata sa teritorije Republike Srpske. Ova konstrukcija se postavi radi ostvarenja perfidne namjere koja se ne može odmah uočiti. Naime, kako dr Karadžić i organi Republike Srpske nisu smislili takav plan niti su počinili zločine koje im Tribunal stavlja na teret, jer nema u presudi dokaza da su on ili bilo koji drugi član državnog rukovodstva Republike Srpske počinili, odnosno na bilo koji drugi način učestvovali u izvršenju ijednog ubistva, silovanja ili drugih krivičnih djela iz optužnice, najprije tužilac, a zatim i pretresno i žalbeno vijeće, pribjegavaju protivpravnoj konstrukciji udruženog zločinačkog poduhvata. S tim u vezi najprije tužilac u optužnici kaže, a onda to zdušno prihvataju sudska vijeća, da je dr Karadžić sa ostalim državnim rukovodstvom navodno osmislio plan da se muslimansko i hrvatsko stanovništvo protjera iz Republike Srpske, pri čemu o planu protjerivanja Srba sa njihovih ognjišta, i kako je on realizovan, naravno nema nijedne riječi u bilo kojoj od optužnica i presuda Tribunala u Hagu. Kad se tako postavi ovakva konstrukcija, koja nije propisana međunarodnim pravom, onda je ona temelj da najprije tužilac, a potom i sudeća vijeća, dalje izvode zaključke koji se protive zdravom razumu. Naime, dr Karadžić kao predsjednik Republike Srpske učestvujući u njenom stvaranju sa ostalim rukovodstvom i državnim organima nije bio niti je mogao biti bilo kakav povod, a kamoli uzrok događaja u kojem je lokalni pojedinac (ili više njih) ubio ili silovao neku osobu zato što je ove ili one nacionalnosti. Ovo stoga što državno-političko organizovanje jednog naroda (u ovom slučaju srpskog naroda) nema niti može imati veze, a kamoli biti uzrok takvim kriminalnim radnjama, usljed čega državno rukovodstvo i ne zna niti može znati da postoje ti pojedinci niti da je izvršeno takvo konkretno krivično djelo. E pošto stvari tako stoje, onda su se u Tribunalu krajnje neljudski dosjetili da kažu da je dr Karadžić najprije osmislio plan da se muslimansko i hrvatsko stanovništvo protjera iz Republike Srpske, da je zbog toga stvorio Srpsku i da je zbog toga morao znati da će iz “takvog plana kao prirodna i predvidiva posljedica” proizaći da neki Srbin u tamo nekom selu ili gradu u Srpskoj ubije ili siluje lice muslimanske ili hrvatske nacionalnosti, pa je dr Karadžić (iako ne zna da se tako nešto i desilo), samo zbog toga odgovoran za to krivično djelo, a sa njim i Republika Srpska. Eto, to je suština ove krajnje monstruozne i morbidne konstrukcije Tribunala u Hagu. Tako je, dakle, bilo i u presudi protiv dr Radovana Karadžića. U njegovom slučaju on je, kazano jednostavnim jezikom, pravno neosnovano proglašen krivim za sve one slučajeve kriminalnih pojedinaca i grupa na srpskoj strani (kakvih je bilo i na drugim stranama u proteklom ratu) koji su, nošeni uraganima sapetih mržnji i raznih drugih ličnih razloga i motiva, vršili ubistva, silovanja i druga nedjela prema Muslimanima i Hrvatima tokom rata. “Razlog” za takvu osudu dr Karadžića je, kako smatra pretresno vijeće (paragraf 3521. presude) koju je prihvatilo žalbeno vijeće, što su ta nedjela po ocjeni sudija bila predvidiva za dr Karadžića. Međutim, u presudi je izostalo bilo kakvo valjano obrazloženje o tome kako je to dr Karadžić (ili bilo koji drugi čovjek na njegovom mjestu) mogao da predvidi šta će učiniti neki njemu nepoznat pojedinac. Izostanak takvog obrazloženja ne treba da čudi, jer se nerazumne konstrukcije (kakva je konstrukcija udruženog zločinačkog poduhvata) i ne mogu objasniti. Podrazumijeva se da je u svim predmetima protiv Srba optuženih u Tribunalu, pa tako i u predmetu protiv dr Radovana Karadžića, pojedinačni zločin za njih uvijek bio prirodna i predvidiva posljedica, jer to naprosto tako smatraju Tužilaštvo i sudeća vijeća. Odmah pada u oči pravna nesigurnost ovakve konstrukcije, jer nema niti može biti pouzdanih mjerila na osnovu kojih bi se unaprijed moglo znati da li je nešto prirodna i predvidiva posljedica (da će, na primjer, u nekoj opštini lokalni kriminalac ubiti ili silovati nekoga zato što pripada drugom narodu). Međutim, tako nešto je stvoreno u sudskoj praksi Tribunala i samo od ocjene, bolje reći samovolje sudija, zavisi odluka o tom pitanju. Nije teško zaključiti, što je pokazala i dosadašnja praksa Tribunala, da je ovaj oblik (kvazi)odgovornosti primjenjivan u predmetima protiv optuženih srpskih funkcionera, a slučaj presude Tribunala u Hagu protiv Slobodana Praljka i ostalih optuženih lica hrvatske nacionalnosti je izuzetak koji samo potvrđuje ovo pravilo. (Autor je redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke) |