Inicijativa „Prvi mart“ u kontekstu ustavnopravnog poretka RS i BiH

1. Projekat Prvi mart

Koalicija Prvi mart okuplja veći broj organizacija civilnog društva. Osnovnu ideju koalicije sam njen pokretač, Emir Suljagić, definiše formulom: „Izborima vratiti Republiku Srpsku Bošnjacima“. Ideološka osnova takvog programa nađena je u standardnoj tvrdnji da „Republika Srpska nije nikakva republika nego deo države Bosne i Hercegovine, a nije ni srpska jer je takvu nacionalnu koherentnost postigla pre samo dvadeset godina kao rezultat rata.“[1] Prema ovoj vrsti interpretacije RS znači: „prvo pobiti i protjerati nesrpsko stanovništvo, a onda provoditi demokratske izbore.“ Borba protiv RS ovdje je shvaćena kao borba „protiv većine kreirane nožem i bodljikavom žicom“.[2]Praktična izvedba ovog ideološkog projekta podrazumjeva tri koraka.[3]

Prvi je osnivanje i širenje koalicije civilnog društva Prvi mart od istočne Bosne do Krajine[4], koja ima za cilj da promoviše i logistički podrži registraciju građana tako da svi građani BiH, koji to hoće, na predstojećim opštim izborima 2014. glasaju tamo gdje su 1. marta 1992. godine glasali na referendumu za nezavisnost države. Prvih pet regionalnih ureda počelo je s radom 8. aprila u Bratuncu, Kozarcu, Modriči, Prijedoru i Zvorniku. 

Drugi korak je „regrutacija birača iz dijaspore“, koja je do sada imala vrlo nisku stopu izlaznosti na izbore. Važan instrument za ovaj korak je Ministarstvo inostranih poslova koje treba[5] da obezbjedi skraćivanje i ubrzavanje postojećih procedura „glasanja na daljinu“. Procedura za glasanje iz inostranstva je relativno komplikovana i organizatori se nadaju da će uspjeti da je pojednostave. Ali čak i ako ne uspiju, ona ipak nije toliko složena da demotiviše glasanje – u principu se radi o tri formulara koji se popune i pošalju poštom. U javnom proglasu koji su prenijeli Fena i Radio Sarajevo Emir Suljagić pojašnjava o čemu se zapravo radi:

„Matematika je vrlo jasna: sadašnji broj nesrpskih glasača u RS-u sa zajedničkom listom garantuje tri direktna mandata u Parlamentarnoj skupštini BiH iz Republike Srpske. Sa dodatnih osamdeset hiljada birača, to je najmanje pet direktno izabranih poslanika iz RS-a iz partija koje ne poriču genocid.“ [E.Suljagić, http://www.youtube.com/watch?v=bJ9z5ogou5s]

Cilj ove matematike je „obesmisliti entitetsko glasanje“. Naime, prema Ustavu BiH (član IV/3,d) kojim se reguliše procedura donošenja odluka u Parlamentarnoj skupštini, svaka odluka mora imati ne samo većinu, već i minimalno trećinu glasova iz svakog entiteta. S obzirom da Predstavnički dom ima 42 člana, od kojih su dvije trećine iz FBiH, a jedna trećina, tj. 14 iz RS [Ustav BiH, član IV/2], potrebna kvota za eliminaciju entitetskog glasanja kao mehanizma zaštite interesa Srpskog naroda u RS, je 5 poslanika. Dom naroda se sastoji od 15 delegata [Ustav BiH, član IV/1], od kojih je trećina iz RS. Delegate iz RS bira Narodna skupština RS. Po svemu sudeći za uspjeh „prvomartovske“ inicijative bi im trebalo nešto manje od trećine poslanika NSRS [tj. od 83 poslanika trebalo bi da imaju oko 25-27, s obzirom da prema dosadašnjoj praksi za izbor delegata Doma naroda PSBiH treba otprilike 13 glasova u NSRS]. Odluke se donose po istom mehanizmu – većina koja uključuje trećinu iz entiteta. Sve zakonodavne odluke moraju biti odobrene od strane oba doma. [Ustav BiH, član IV/3,c]. Jedna vrlo značajna odredba je da prema Ustavu pet delegata iz RS čini pet Srba [Ustav BiH, član IV/1], što znači da bi Prvi mart morao da na neki način dobije dva delegata Srbina iz RS, ili da izabere dva muslimana/bošnjaka koji bi se za potrebe ovog projekta izjasnili kao Srbi! 

Treći korak je stvaranje političkog subjekta za koji bi ti glasači glasali. Organizatori najavljuju da će svim strankama koje prihvataju „pravosudno utvrđene činjenice“, tj.„ne poriču genocid“[6] uputiti poziv da formiraju zajedničku listu za Parlamentarnu skupštinu BiH iz Republike Srpske. Očigledno je da zajednička lista ovdje „predstavlja imperativ“, iz prostog razloga što se time sprječava tzv. „gubljenje“ glasova. Naime, prema izbornom zakonu BiH [član 9.5,3 i 9.6,a], u tzv. „kompenzacione“ glasove ulaze samo glasovi onih stranaka koje su prošle izborni cenzus od 3%, dok ostali glasovi bivaju „izgubljeni“. Zajednička lista bi na taj način sačuvala sve „nesrpske“ glasove u RS.

Formiranje zajedničke liste do sada nije polazilo za rukom tzv. „nesrpskim“ strankama u RS. Toga je svjestan i pokretač Prvog marta, i već je krenuo u agresivnu kampanju koja bi praktički moralno diskreditovala svakoga ko bi odbio da se priključi projektu.[7] On insistira da zajednička lista „nije zahtjev Prvog marta“ već „svih građana BiH“, te da bi ignorisanje takvog zahtjeva predstavljalo akt izdaje.[8] U tu svrhu je Prvi mart formulisao Platofrmu za zajednički nastup na općim izborima 2014. godine za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine u izbornim jedinicama u entitetu Republika Srpska i Narodnu Skupštinu Republike Srpske.[9] Platforma predstavlja „minimalni zajednički sadržilac[10] državotvornih stranaka BiH“, kojima je ostavljen rok do 30. aprila da se izjasne o zajedničkoj listi. Prema do sada dostupnim informacijama, nije jasno koliko ih se pozitivno odredilo prema tom zahtjevu, premda je za očekivati da će većina podržati listu.[11]

Krajnji cilj ovih aktivnosti je izborna borba za dovoljan broj poslanika koji bi omogućio da se u Parlamentarnoj skupštini BiH promeni Ustav BiH i Dejtonski mirovni sporazum.[12] Završna tačka 10 Platforme nedvosmislena je iglasi: Započinjanje procesa ustavnih reformi sa krajnjim ciljem stvaranja funkcionalne države i otklanjanja prepreka za napredak Bosne i Hercegovine ka euro-atlantskim integracijama. Čak i ako se ne bi odmah pristupilo radikalnim ustavnim promjenama, takav izborni kapacitet bi omogućio postizborno pro-bošnjačko modeliranje izbornog zakona, s ciljem da se u narednim izbornim procesima de facto ukine RS.

1.1. Prethodno iskustvo: Inicijativa „Glasajmo za Srebrenicu“

Srebrenica je, pozivajući se na tvrdnju da je njena nacionalna struktura radikalno promijenjena usljed zločina[13], izdejstvovala poseban status kojim je izuzeta iz izbornog zakona i jurisdikcije entitetske vlasti, na način da je samo u Srebrenici glasanje provođeno prema popisu iz 1991. godine. Pred lokalne izbore 2012. godine, taj specijalni status je ukinut, s obrazloženjem da su stečeni svi uslovi za povratak izbjeglih Srebreničana, pa bi daljenje održavanje specijalnog statusa bilo apsurdno. To je postavilo bošnjačke političke lidere pred situaciju da, ukoliko žele da zadrže vlast u Srebrenici, moraju pronaći alternativni metod.

Kao što je poznato inicijativu Glasajmo za Srebrenicu pokrenuo je Emir Suljagić, s ciljem da se za glasanje na području Srebrenice registruje dovoljan broj Bošnjaka koji bi obezbjedili pobjedu na izborima za načelnika opštine bošnjačkom kandidatu Ćamilu Durakoviću. Akcija masovnog prijavljivanja prebivališta u opštini jednoglasno je podržana od strane svih bošnjačkih stranaka, mnogih javnih ličnosti, poput muftije Muamera Zukorlića i Duške Jurišić, urednika sarajevskog nedeljnika Dani, i na bazi toga je uspela da mobiliše bošnjačko biračko telo i, doduše tijesno, pobijedi.[14] Nakon pobjede načelnik Duraković je objasnio značaj tog togađaja: on demonstrira u političkoj praksi da Srebrenica nije jednom za svagda plijen RS, „već da može da postoji kao opština u državi Bosni i Hercegovini.“ Tako se slučaj inicijative Glasajmo za Srebrenicu tumači u znatno širem kontekstu nego što je to tek borba za jednu načelničku poziciju – radi se o prvoj značajnoj pobjedi na konceptualnom nivou, naime dokazu da je moguće, u skladu s postojećim pravnim poretkom, pobiti jednonacionalni karakter RS-a i silom prava instalirati „multietnički“ poredak.[15]

Praktični značaj tog projekta postaje jasan putokaz načina na koji Bošnjaci mogu da radikalno izmodeliraju političku scenu RS. To postaje vidljivo iz scenarija u kojem bi Bošnjaci, koji su tokom rata napustili područje RS-a, na dan izbora „došli“ u mjesta iz kojih potiču i glasali. Emir Suljagić je pobedu u Srebrenici okarakteisao kao tek „prvi udarac“ i svojevrsni pokazni eksperiment. Sljedeće godine BiH očekuju parlementarni izbori, a iskustvo Srebrenice pokazuje  da je realna opcija da svi Bošnjaci, koji su na terenu današnje Srpske živeli do 1991. odluče da glasaju tamo odakle su otišli. To je praktični smisao inicijative Prvi mart.

1.2. Aktivnosti

U svrhu realizovanja zadatog cilja Prvi mart je pokrenuo vrlo široku lepezu aktivnosti. Jedan od prvih koraka bio je pokretanje veb-portala http://www.prvimart.ba/ koji predstavlja oficijelno glasilo cijelo projekta.

Ključna aktivnost, koja je trenutno u prvom planu, je mobilizacija bošnjačke dijaspore za glasanje. Prvi mart, je 27. marta 2013. godine, potpisao sporazum o saradnji sa Strankom dijaspore BiH sa ciljem zajedničkog rada na registraciji birača iz dijaspore za izbore 2014. godine. Stranka dijaspore je preko svog web-portala distribuirala upitnik u elektronskoj formi, prijavni list i formular o glasanju. U tu svrhu Prvi mart je pokrenuo i čitav niz propagandnih aktivnosti, poput uključivanja poznatih javnih ličnosti za agitovanje u kampanji. Tako su kampanju preko twitter-a podržali fudbaler Edin DŽeko, bokser Felix Sturm i drugi, a svjedoci smo da se svakodnevno zahuktava medijska kampanja u federalnim medijima. Mobilne ekipe i aktivisti Prvog marta trenutno obilaze skandinavske zemlje praveći mrežu volontera i potencijalnih glasača. Tako su Emir Suljagić i Nedim Jahić, bili gosti danskog[16] grada Slagelse, gdje su učestvovali na javnoj tribini sa glavnom temom “Registracija BiH građana u dijaspori za Opšte izbore 2014. godine u Bosni i Hercegovini”. Prema izvještaju portala Prvog marta, skupu je prisustvovalo oko 40 zainteresiranih građana iz Slagelsea i njegove okoline.[17] Završna tribina skandinavske turneje održana je u Geteborgu 28. marta. Potencijal ove akcije najbolje se može vidjeti u podacima koji govore da u Švedskoj danas živi najmanje 56 000 građana BiH, od kojih je na izborima 2010. godine, putem pošte glasalo svega 5 575.[18] Ukoliko bi Prvi mart uspio da mobiliše polovinu potencijalnih dijaspora-glasača imali bi samo iz Švedske 20 000 glasova više nego 2010. Slične aktivnosti obavljaju se i u drugim državama za koje se zna da imaju brojnu bošnjačku dijasporu. Naročita pažnja posvećena je SAD-u, gdje Prvi mart učestvuje ne samo u aktivnostima registracije glasača, već i u propagandnim projektima. Na George Washington Univerzitetu u Vašingtonu aktivisti Prvog marta održali su prezentaciju za studente, profesore i BiH-raseljenike o strategiji za mobilizaciju glasača iz Bosne i Hercegovine koji danas žive u SAD. Prema procjenama Prvog marta na teritoriji SAD danas živi oko 100 000 ljudi s pravom glasa u BiH.[19] Kampanja istog intenziteta vodi se i u Njemačkoj, gdje je Prvi mart održao tribune u Minhenu, Štutgartu, Manhajmu i Berlinu. Procjena je da i u Njemačkoj ima oko 100 000 potencijalnih glasača, a aktivnosti Prvog marta trenutno su usmjerene na utvrđivanje koliko od tog broja ima pravo glasa u RS. Vrlo značajnu ulogu u svim tim aktivnostima ima islamska zajednica. Tako je npr. domaćin i tehnički organizator tribine u Minhenu bio Mirzet ef. DŽafić, imam džemata “Tevhid” u ovome gradu, a među okupljenim bili su članovi ovog i druga četiri džemata u Minhenu koji okupljaju muslimane iz Bosne i Hercegovine. U Štutgartu, Prvi mart je logistički podržao predsjednik Mešihata Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj, Edin Atlagić. Sveukupni doseg ovih intenzivnih aktivnosti vidi se iz činjenice da, prema nekim procjenama, oko 1,5 miliona Bošnjaka danas živi van BiH.[20]

Istovremeno traju i intenzivirane su aktivnosti na teritoriji BiH. U saradnji s Federalnim ministarstvom raseljenih osoba i izbjeglica promovisana je akcija stipendiranja studenata-povratnika u RS. Početkom aprila 2013.god. stipendije su dobila 264 studenta različitih fakulteta u RS-u koji su zadovoljili uslove konkursa. Radi se o studentima koji su izvadili ličnu kartu u RS, ali mogu da studiraju na području cijele BiH. Već je pokrenuta i inicijativa da se studentima-povratnicima omogući završavanje pripravničkog staža u FBiH ako to ne uspiju ostvariti u RS-u. U istu svrhu je Skupština kantona Sarajevo 29.04. 2013. god., usvojila Zakon o pravima lica koja se vraćaju u svoje prijeratno prebivalište, koji omogućava povratnicima iz Kantona Sarajevo da zadrže sva prava koja su ostvarili u Kantonu Sarajevu prilikom povratka u mjesto prijeratnog prebivališta, a koja se odnose na oblasti zdravstvene, boračko-invalidske i socijalne zaštite. Ideja je da Sarajevo posluži kao primjer koji bi inicirao i druge kantone da usvoje slične zakone. Integralni dio izrade i zagovaranja ovog tzv. “prvomartovskog” Zakona bili su aktivisti Prvog marta, u saradnji sa Ministarstvom za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice, te Vladom Kantona Sarajevo.[21] Značaj ovog zakona za projekat Prvi mart vidi se iz sljedećeg podatka, koji je iznio Nedim Jahić: “Samo u Doboju imamo preko 12 000 ljudi koji žive u RS a prijavljeni su u Federaciji zbog zdravstvenog osiguranja i drugih beneficija.” Usvojeni Zakon omogućava da se ovi ljudi prijave i glasaju u Doboju.

2. Reakcije iz RS

S obzirom na kapacitet izazivanja nestabilnosti, koji postoji u namjerama Prvog marta, za očekivati bi bilo da iz RS, uslijede ozbiljne reakcije na oba projekta. Međutim, kako svjedoči uspjeh projekta Glasajmo za Srebrenicu, reakcije su bile neadekvatne, i nisu pridavale potrebnu pažnju datoj inicijativi. U kritičnom momentu zahuktavanja akcije preovladavao je jedan indolantski odnos prema cijeloj priči, a u političkoj čaršiji su se pojavile i špekulacije o nekim vrstama političke trgovine.

Prva reakcija na modeliranje i špekulaciju izbora u Srebrenici odlično ilustruje konfuziju na srpskoj strani: predsjednik RS-a je najavio bojkot i moguće ponavljanje izbora u Srebrenici. Međutim, prema Izbornom zakonu, bojkot ne proizvodi nužnost ponavljanja izbora, već se bojkotovana odbornička mjesta popunjavaju sljedićim na listi po broju dobijenih glasova.

Ni prijetnje krivičnim prijavama protiv onih za koje se utvrdi da su se neosnovano registrovali za glasanje nisu ništa srećnije rješenje, i vrlo brzo su se raspršile pred nemogućnošću da budu zakonski sprovedene, jer se pokazalo da su u kontradikciji s pravom na slobodu kretanja i pravom na slobodu izbora prebivališta.[22] Rješenjima Suda u Srebrenici, od 5. aprila 2013. godine[23], obustavljeni su prekršajni postupci koje je pokrenuo MUP RS-a zbog sumnji u kršenja Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH. Ovdje, naravno, treba sačekati odluke viših sudskih instanci. Ipak, Nedim Jahić, jedan od koordinatora projekta, je čak najavio da će Inicijativa podnijeti krivične prijave protiv bivšeg ministra Stanislava Čađe i NN lica [član 145. Krivičnog zakona BiH] i tražiti da bude utvrđeno ko je zloupotrijebio službeni položaj u političke svrhe.[24] Kada je, početkom maja, Predsjednik CIK BiH, Branko Petrić upozorio na vaninstitucionalno djelovanje i izvrgavanje Izbornog zakona od strane Prvog marta, prijavljen je Tužilaštvu BiH zbog zloupotrebe službenog položaja i djelovanja protiv Aneksa 7 [“zastrašivanje povratničke populacije”].[25] 

Osim toga, takve mjere su kontraproduktivne i sa aspekta kritike Republike Srpske kao antimoderne ustavne kategorije koja nije u stanju da garantuje svim građanima jednakost i Ustavom garantovana prava. Vulgarno histerična reakcija koja je usljedila u nekim neprirpemljenim medijskim kampanjama dodatno je pogoršala sliku, dajući povod argumentu da RS ukida pravo slobodnog djelovanja i izražavanja civilnog sektora.[26] Posebno je kontraproduktivan bio nepripremljen i loše realizovan prilog u emisiji Pečat, emitovanoj na RTRS-u, 18.aprila 2013., koji je prezentovao čitav niz potpuno neadekvatnih argumenata, dajući tako povod za opsežnu kontrakampanju od strane Prvog marta, koja još uvijek traje. [27] Npr. u toj emisiji smo imali prilike čuti nespretnu reakciju na temu finansiranja; - koja je sama po sebi irelaevantna za projekat Prvog marta, izuzev, naravno, ukoliko nema određenih nezakonitih aktivnosti u tom segmentu. Emir Suljagić je u odgovoru na optužbe da Prvi mart izbjegava plaćanje poreza hladnokrvo odgovorio da je finansiranje sasvim transparentno, i da je glavni finansijer Vlada FBiH. Protiv urednika emisije i novinara podnesena je i krivična prijava pod otužbom da su tim prilogom pozvali na ugrožavanje bezbjednosti aktivista Prvog marta.[28] Nedavna smijurija sa Rezolucijom o obavezi zaštite Bošnjaka i drugog nesrpskog stanovništva od progona u RS, pokrenuta od strane bošnjačkih lobističkih organizacija u SAD-u,neposredno je oslonjena na tvrdnju o “maltretiranju aktivista Prvog marta od strane institucija RS”, s ciljem “psihološkog zastrašivanja kojem je cilj sprječavanje povratka raseljenih lica.”[29]

Reakcije koje su se pojavile na akciju Prvi mart pate, vidimo, od istih manjkavosti kao i u slučaju Glasajmo za Srebrenicu - očigledno su nekoordinisane i nedovoljno jasno i ubjedljivo artikulisane. Preovladava jedno implicitno uvjerenje da to nije moguće sprovesti u praksi, i da se radi o nekoj vrsti političkog utopizma koji proizilazi iz lične frustracije njenog glavnog zagovornika. Formalne reakcije pokazuju istu konfuziju. Tako je na primjer, predsjednik RS najavio da će kao odgovor na eventualnu ekspanziju inicijative Prvi mart Srbi odgovoriti recipročnim mjerama tražeći prekompoziciju Federacije BiH, gdje bi opštine Drvar, Grahovo, Glamoč i Petrovac dobile određenu autonomiju u okviru Federacije. Međutim, to je upravo tjeranje vode na mlin Prvog marta, jer, kako je istako njen pokretač: cilj i jeste eliminacija postojeće dvoentitetske strukture. Sam Emir Suljagić, u intervjuu za magazine Dani, svjedoči kako je i sam već kontaktirao izbjeglička udruženja Srba iz FBiH, ali kako su oni odbili saradnju, vjerovatno iz straha od odmazde iz RS.[30] Vrlo je indikativno da je inicijativu za povezivanjem “srpskih” opština u FBiH podržala američka ambasada u BiH. Ambasador SAD-a Patrik Mun, prilikom nedavne posjete Drvaru, ohrabrio je srpske političke predstavnike “da rade na zajedništvu sa drugim zajednicama sa većinskim srpskim življem u Federaciji”. U kontekstu inicijative Prvi mart razlog je jasan – argumentacija na koju su se pozvali [tipa: “zaštita srpskih povratnika na svom području” i “Srbi u FBiH su zapostavljeni”] može biti recipročno primjenjena na području RS, “sve do ustavne rekonstrukcije”.[31]

3. Moguće alternative

Imajući u vidu obim koji dobija aktivnost Prvog marta, te neadekvatnost do sada poduzetih reakcija sa strane RS-a, postavlja se urgentno pitanje strategije otpora ovako nelegitimnim političkim dejstvima. Ovdje ćemo pokušati skicirati nekoliko mogućih alternativa.

Prva alternativa vezana je za izmjenu postojeće relevantne zakonske regulative. U tom smislu koristile bi izmjene Zakona o prebivalištu koje je predložio Ministar civilnih poslova Sredoje Nović, a koje predviđaju strožije uslove u vezi sa prijavom prebivališta. Takođe bi bila korisna i promjena Izbornog zakona u pravcu povećanja tzv „izbornog praga“[32], premda teško da bi bila efikasna ukoliko se realizuje ideja zajedničke liste. Ključna inicijativa je prijedlog izmjene Izbornog zakona BiH, koji su uputili Igor Radojičić i Ognjen Tadić. Koliko je to dobar pokušaj svjedoči izjava samog Emira Suljagića, kojim je unaprijed etiketirao svakoga iz FBiH ko podrži taj zakon, kao onog ko je „pošao stopama izdaje Fikreta Abdića“. Još jedan dobar pokušaj u ovom kontekstu imali smo u sporazumu SDP-SNSD u području izbornog zakona. Naime, tada su se obe partije odredile pozitivno prema tzv. „zatvorenim listama“, a sa zatvorenima listama se praktički eliminiše mogućnost zajedničke liste u RS. Prvi mart je oštro reagovao protiv tog prijedloga, ponavljajući otužbu za veleizdaju.[33] Pored toga, koncept opštinske izborne komisije [predložen u tom sporazumu] – verifikacija rezultata na opštinskom nivou, pruža dodatne mogućnosti sprječavanja takvih aktivnosti. Međutim, imajući u vidu agresivnu kampanju koju Prvi mart vodi protiv izmjene izbornog zakonodavstva, malo je vjerovatno da bi se bilo koja od političkih partija iz Federacije u ovom momentu usudila podržati promjenu Izbornog zakona, i mi moramo raditi pod zakonodavstvom koje trenutno imamo.

Druga alternativa je osporavanje legitimnosti akcije Prvog marta kroz neku vrstu fraus legis instituta. Naime, Prvi mart se zaklanja iza Aneksa 7 – garantovanja prava povratka. Ali ovdje očigledno nije u pitanju povratak, već izborni i ustavni inženjering – nelegitmna ambicija da o sudbini i predstavnicima ljudi koji trenutno žive na nekom prostoru odlučuju ljudi hiljadama kilometara daleko. Povratak je potpuno odvojen od ovog pitanja i sam po sebi nije sporan. RS je, na primjer, uradila mnogo više na temu povratka izbjeglih i raseljenih lica na svojoj teritoriji nego Federacija BiH i to je svakako važan legitimacijski argument. S druge strane, Prvi mart, premda govori o povratku, i premda zaista pojedinim aktivnostima djeluje u tom pravcu, zapravo uopšte nema to za suštinski cilj – cilj je ukidanje postojeće dejtonske strukture BiH. Američki analitičar i probošnjački lobista Piter Lipman nije slučajno nazvao Prvi mart „nenasilnom revolucijom“[34] – koja, kao i svaka revolucija, smjera na ukidanje postojećeg poretka. Cilj je, dakle, politički inženjering - promjena izborne slike na predstojećim opštim izborima, i na osnovu toga i političkog poretka, kako otvoreno stoji u njihovoj misiji proklamovanoj na službenoj stranici.[35] Ta činjenica proizvodi značajan legitimacijski deficit Prvog marta, koji nije ništa drugo do pokušaj da se iskoriste zakonske nedorečenosti u haotičnoj legislativi BiH, da bi se nametnula volja jedne grupe drugoj. U pitanju je pokušaj institucionalnog agresorskog ponašanja. Kako to uostalom vrlo jasno pokazuje struktura glasova kandidata za načelnika proizašla na osnovu inicijative Glasaću za Srebrenicu. Stoga, umjesto da se, kao u slučaju srebreničkog izbornog inženjeringa, poziva na Zakon o prebivalištu, ovdje se predlaže pozivanje na antiustavno djelovanje definisano članom 31.2, Ustava RS, koji eksplicite zabranjuje djelovanje usmjereno na “narušavanje integriteta Republike … i raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i netrpeljivosti.”

Međutim, prema Ustavu RS, za razliku od npr. Republike Srbije, Ustavni sud nije nadležan da eventualno zabrani rad političkoj organizaciji ili udruženju građana čije je djelovanje sporno u prednjem smislu. Ali Ustavni sud RS prati pojave od interesa za ostvarivanje ustavnosti [Ustav RS, član 115] te predlaže preduzimanje mjera radi obezbjeđivanja ustavnosti, te bi isti u tom smislu mogao podržati sankcionisanje antiustavnog političkog djelovanja.[36] Ustavni sud RS ima ingerencije da ocjenjuje ustavnost programa političkih stranaka. [član 115. Stav 1.5]. U ovom slučaju, ukoliko bi se Platforma koju je Prvi mart predložio strankama pretvorila u program takvog političkog subjekta, Ustavni sud RS bi mogao da reaguje, s obzirom da je stav 10. Platforme eksplicite antiustavan. Međutim, problem sa alternativama ovog tipa je u činjenici da one, s obzirom da je u pitanju kontekst ljudskih prava [sloboda udruživanja], u krajnjim instancama vode na Ustavni sud BiH, koji, na žalost, ne predstavlja instituciju od posebnog povjerenja kada je u pitanju zaštita interesa RS. Kako po strukturi, tako i prema dosadašnjoj praksi, nema osnova za optimizam po tom pitanju.[37] 

Treća, i možda najelegantnija alternativa bila bi povećana izlaznost građana koji danas stvarno žive na teritoriji RS. Naime, izlaznost je relativno slaba i njeno povećanje za 10-20% praktički bi onemogućilo krajnje namjere Prvog marta – ustavni inženjering, premda bi svakako ostao efekat ojačane parlamentarne predstavljenosti bošnjačkih partija u Narodnoj skupštini RS. Međutim, to samo po sebi nije sporno, i nije nešto od čega bi demokratsko društvo RS trebalo zazirati.[38] Ključna prijetnja stabilnosti BiH je namjera ustavnog inženjeringa kojim bi se mijenjala dejtonska struktura države, i to je tačka na koju treba staviti fokus. U svrhu sprječavanja tog cilja povećana izlaznost bi mogla biti djelotvorno rješenje. Imajući u vidi sve veći pasivitet glasačkog tijela RS, koji se čini se i svjesno produkuje zarad nekih dnevnopolitičkih stranačkih ciljeva, potrebno je postići konsenzus oko javne kampanje kojom bi se građanima objasnila važnost izlaska na predstojeće opšte izbore.

Kao ilustracija prethodno rečenog mogu poslužiti izbori za Narodnu skupštinu RS na izborima 2010.godine, u izbornoj jedinici 1 [Prijedor, Krupa na Uni, Kozarska Dubica, Novi Grad, Gradiška, Laktaši, Srbac, Prnjavor, Sanski Most, Kostajnica][39], koja je vjerovatno kritična za uspjeh Prvog marta. U toj izbornoj jedinici ukupno je bilo 139 919 važećih glasova, SNSD je sa osvojenih 55 509 glasova osvojio šest direktnih mandata, a SDS sa 22 751 glasova 3 direktna mandata. SDP kao najuspješnija bošnjačka stranka je prošla 3%-census i sa 5 121 glasom osvojila jedan direktni mandata, kao i SDA sa 4 521 glasom. Stranke koje su pozvane da nastupe na zajedničkoj listi Prvog marta, ukupno su imale 16 030 glasova.[40] To je još uvijek daleko od potrebnog broja, ali, ako tome dodamo, recimo, samo 10 000 potencijalnih glasova poštom, pokazuje se da bi zajednička lista osvojila tri mandata u izbornoj jedinici 1. Potencijal za tako nešto vidi se u činjenici da je poštom i u odsustvu glasalo svega 3 849 glasača, koji se mogu registrovati na području IJ 1. Povećanje izlaznosti kao odgovor na akciju Prvog marta postaje jasan iz brojeva: na prethodnim opštim izborima za izbore za Narodnu skupštinu RS, od ukupno 1 192 182 registrovanih građana s pravom glasa, glasalo je 670 730 birača [od toga je bilo 37 301 nevažećih listića] ili 56,3%. Imajući u vidu nacionalnu strukturu stanovništva u RS, povećana izlaznost znatno podiže prag do koga treba dobaciti Prvi mart. Da bi ostvarila svoje ciljeve potrebna im je otprilike trećina od ukupnog broja glasova, dakle [ako kao parameter uzmemo prethodne opšte izbore] oko 200 000 glasova. Povećanje izlaznosti od 15% praktično bi onemogućilo osnovnu namjeru Prvog marta, s obzirom da bi podiglo prag do koga trebaju dobaciti za još oko 100 000 glasova.

U svrhu istog efekta bilo bi korisno ukrupljavanje političke scene RS nekom vrstom koalicija, naročito onih koje bi uključivala manje stranke koje su na ivici izbornog cenzusa, s ciljem da se maksimalno smanji broj izgubljenih glasova. U tom smislu logično djeluje povezivanje SNSD-a sa strankama poput SP [s kojiom je i sada u koaliciji]; a SDS-a sa bliskim partijama sa desnog bloka. Takođe bi bilo korisno ukrupnjavanja tzv. „trećeg bloka“ koji bi oko sebe okupio čitav niz manjih stranaka poput Nove socijalističke partije, čime bi se eliminisao efekat gubljenja podcenzusnih „srpskih“ glasova.

Dodatak: Ekstremni odgovor na ekstremizam

Imajući u vidu radikalizam Prvog marta, opravdano je posegnuti i za nekim oštrijim mjerama. Radikalizam Prvog marta, kao takav, daje za pravo predstavnicima RS da legitimno zaprjete posezanjem za jednako radikalnim odgovorima. Na primjer, jedan takav odgovor može biti prijetnja inženjeringom kojim bi se promijenio Ustav RS – na način da bi se, potpuno istim načinom koji Prvi mart želi da premosti Dom naroda PSBiH, išlo na premošćavanje Vijeća naroda NSRS.[41]  

Slična alternativa je neka vrsta prijetnje blokadom institucija. Krajnje egzaktno to se može demonstrirati u slučaju da za potrebe premoštavanja Doma naroda i odredbe da su njegovi članovi iz RS Srbi, Prvi mart ne pronađe dva[42] Srbina spremna da učestvuju u ovoj ujdurmi, i bude primoran da prijavi dva muslimana/bošnjaka kao Srbe. U tom slučaju, a i inače je to opcija primjenjiva na ekstremističke političke opcije poput Prvog marta, preostali srpski predstavnici u Domu naroda PSBiH mogu blokirati rad tog Doma svojim neprisustvovanjem sjednicama, s obzirom da prema poslovniku Doma naroda PSBiH validan kvorum traži učešće tri predstavnika iz RS. Sličnu strategiju već duže vrijeme primjenjuje SDA u aktuelnoj krizi FBiH. Slična situacija nastaje u varijanti da se predstavnici RS u Domu naroda PSBiH pozovu na vitalni nacionalni interes.[43] Ovaj scenario vrlo jasno pokazuje do kakve krize i blokade može dovesti avanturizam Prvog marta. Uostalom, novija istorija BiH nedvosmisleno pokazuje razmjere tragedije koje u stvarnom životu proizvode raznorazne ekstremističke vizije i radikalne strategije, od kojih je Prvi mart samo najnovija u nizu.