Instrumentalizacija srebreničke tragedije

Prije nekoliko dana imao sam priliku da gostujem u emisiji Presing, Radio televizije Republike Srpske, posvećenoj temi (zlo)upotrebe termina genocid. S obzirom na to da se radilo o panel diskusiji na jednu krajnje osjetljivu temu, mnoge su stvari morale ostati nedorečene, usljed čega osjetim potrebu da u pisanom tekstu dodam ono što nije bilo moguće elaborirati u TV formi emisije.

Naime, svjedoci smo da se u poslednjih nekoliko dana zaoštrava jedno vrijeme pomalo zapostavljena tema teze o „genocidnoj tvorevini“. Kako iz sarajevske centrale, i sada već antologijske tematske emisije „60 minuta“, tako i iz isturenih centrala poput smiješnog čovjeka Nikolaidisa, ili manje smiješnog ali zločastog dečka Čede Jovanovića, stižu nam opet podjećanja da smo mi u Republici Srpskoj čudovišta zla, genetski usmjerena ka masakriranju svojih nedužnih komšija.

U izvjesnom smislu ove parole predstavljaju jednu od nus-posljedica nezdravih tendencija započetih nakon pada „aprilskog paketa“ i izbora 2006. god. One zabrinjavaju jer zlokobno podjećaju na retorike sa početka 90-ih. Međutim, još više zabrinjava koordinisanost pojavljivanja ovih teza, koja dopušta da se zapitamo da li iza njih stoji nešto ozbiljnije. Jer, dok je Nikolaidis jedan puki diletant, o čemu najbolje svjedoči sam njegov tekst, Čeda Jovanović, iako lider jedne minorne stranke, prekaljeni je političar (i poduzetnik), koji u sintezi sa redakcijom „60 minuta“ svakako može predstavljati faktor jednog šireg akcionog plana. U prvi mah pomislili smo da ovi napadi na Republiku Srpsku imaju funkciju odvraćanja fokusa sa sramnog ignorisanja stradanja srpskih civila i vojnika u slučajevima poput „Tuzlanske kolone“ ili „Dobrovoljačke“. Bilo je jasno da će skandal oko obustave slučaja „Dobrovoljačka“ izazvati opravdan revolt u Republici Srpskoj, i da će bijes i javnosti i političkih elita biti kanalisan ka Sudu i Tužilaštvu BiH.

Podsjećanje iz Sarajeva da je Srpska „politički monstrum“ (Nikolaidis) nastao „na politici krvi i tla“ (Šeki Radončić), u ovom kontekstu trebalo bi da obezbjedi protivtežu i relaksira položaj Suda i Tužilaštva.

No, postavljene u širi kontekst, ove atnisrpske agitacije pobuđuju dalje sumnje. Mi u Republici Srpskoj već po automatizmu smještamo ovu vrstu parola u set pokušaja da se putem optužbe za genocidnost delegitimira pravo na politički subjektivitet Republike Srpske. S obzirom na to da, čak i u slučaju da se genocid nedvosmisleno presudi, to još ne daje mogućnost da se po pravnom automatizmu izvede ukidanje Republike, takvi pokušaji ne pobuđuju previše pažnje, i više su iritantni nego što zabrinjavaju. Svjesni smo da uspjeh tih namjera neće zavisiti od sporne klasifikacije genocidnosti srebreničke tragedije, već od budućeg omjera snaga u međunarodnoj zajednici i naših vlastitih kapaciteta. Međutim, upravo zato je prethodno reaktualizovanje „teze o genocidnosti“ zabrinjavajuće - naime, ono koincidira sa neobično nedvosmislenom preporukom/zahtjevom u poslednjem izvještajuEvropske komisije, kao i Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, o neophodnosti reformskih poduhvata u pravcu famozne „funkcionalne“ države. Stvar je dodatno opterećena mogućim kontekstom koji će stvoriti eventualne presude za genocid Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Ako tome pridodamo da je u presudi kojom je Srbija oslobođena za genocid, ali okrivljena za „nesprječavanje“ genocida, implicirano da se taj genocid uistinu desio i da ga je neko projektovao, onda dobijamo cjelokupnu sliku jednog potencijalnog opšteg udara. Pored toga, u sva tri najnovija slučaja „teze o genocidnosti“, a naročito „60 minuta“, forsira se apsurdna i anticivilizacijska postavka o kolektivnoj krivici koja se pripisuje čitavom jednom konstitutivnom narodu, i koja se dalje razvija u rasističku tezu da su Srbi kao takvi genocidan narod. U našem slučaju to je očigledno poziv za likvidaciju, „metak u cijevi“ koji može da posluži kao legitimacija za nasilnu intervenciju protiv Republike Srpske, toliko prizivanu iz Sarajeva.

Prema definiciji Gregorija Stentona (jednog od savremenih autoriteta na temu genocida), karakterističan to je proces „obeščovečenja“ žrtve. Dehumanizacija je jedan od uslova genocidnog projekta, jer je prije likvidacije potrebno satanizovati žrtvu. Kada sve ove faktore uzmemo u obzir, dobijam projekciju situacije u kojoj je (1) Bosna i Hercegovina „nefunkionalna“, (2) Republika Srpska „nelegitimna“, a (3) upotreba sile na bazi kolektivne krivice opravdan „civilizacijski iskorak“. Ove insinuacije ne moraju biti fokusirane samo na ukidanje Srpske u političkom smislu, već je realnije da će se ograničiti na fiskalnu likvidaciju, u smislu da će Srpska biti prinuđena na reparaciju i odštetu svim stvarnim (što nije sporno) i nestvarnim žrtvama (što je izgleda cilj). U tom smislu halabuka oko „teze o genocidnosti“, premda uvijena u viskoparne parole pravde i prava, zapravo je degutantni pokušaj da se nametne harač jednom dijelu Bose.

Samo na bazi ovih nekoliko insinuacija jasno je da tema srebreničke tragedije ima izuzetno veliku političku cijenu za bošnjačke političke elite, pritisnute posljedicama vlastite nesposobnosti, naročito one na ekonomskom planu. Upravo zato je potrebno da se jednom snažnom i iskrenom akcijom stavi tačka na mit o Srebrenici, jer je to fundamentalni interes svih nas, a ponajviše upravo Srba. Ne radi se samo o tome da je neophodno osuditi zločince, ako ništa drugo da našu djecu ne bi izlagali riziku šetanja ulicama na kojima se možda nalazi neko od ljudi koji nije imao problem da puca u nenaoružane civile, već i da se time otvori mogućnost za stvarni pokušaj postizanja unutrašnjeg konsenzusa u Bosni i Hercegovini. Ako to više iko od aktera želi i ako je tako nešto više realno moguće. Naime, ovakvi ekstremistički tekstovi, poput izjave lidera srbijanskog LDP-a, potpuno diskredituju pokušaje kompromisa i čine nemogućim dijalog. Recimo, predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić u više je navrata upozoravao koliko se permanentna vještačka produkcija vanrednog stanja negativno odražava na pregovaračke procese, i osuđuje ih na propast prije nego što stvarno i počnu. Nažalost, narodi Bosne i Hercegovine, koji su u poslednjih 20 godina tako mnogo propatili i toliko žrtava podnijeli, još uvijek su izloženi destruktivnom uticaju demagogija različitih Nikolaidisa, Hadžiomerovića i Jovanovića, koje stvaraju kavgu i održavaju vrelom zlu krv.Time zapravo fiksiraju bosanskohercegovački status kvo u interesu vladajućih oligarhija, onih koje navodno kritikuju.

Da bi se ovim uzurpacijama stalo u kraj potrebno je prije svega nepristrasno pretresti mnoge nejasnoće vezane za samu srebreničku tragediju. Prvo,sama kvalifikacija genocida je po mišljenju mnogih – npr. Noama Čomskog, sporna, i politički isforsirana. Drugo što je sporno su same evidentirane žrtve, jer se za neke od njih pokazalo da su „lažne“, što se inače više ne spori čak ni u „60 minuta“. Sam po sebi broj je ovdje irelevantan, ali takve nejasnoće pobuđuju skepsu u cjelokupnu interpretaciju događaja iz maja 1995, i tu skepsu neće biti moguće otkloniti dok se te stvari ne raščiste. Treće, potrebno je trezveno razmisliti o pravednosti suđenja. Krivični postupak implicira ravnopravan odnos između tužioca s jedne strane, i okrivljenog, sa druge. Međutim, u stvarnosti, tužioci su raspolagali timovima koji su bili u stanju da obrade i do 4000 stranica teksta dnevno (!), dok su okrivljeni imali advokatske timove neuporedivo manjih kapaciteta. Nažalost, ovdje su vlasti, kako u Beogradu, tako naročito i u Banjaluci, postigle autogol, jer su bile daleko od toga da pruže adekvatnu logističku i finansijsku pomoć svojim građanima pred Tribunalom. Recimo, vladajuća struktura ostala je gluva na pozive Srpske demokratske stranke da se haškim optuženicima obezbjede potrebni resursi za odbranu i pravično suđenje. Još više bode oči to što je tu čak bilo stranački motivisane selekcije, pa je recimo, Biljana Plavšić imala neuporedivo značajniji tretman institucija Republike Srpske, od, na primjer, Radovana Karadžića. Takva neodgovornost može u budućnosti rezultirati katastrofalnim posljedicama i može se pokazati kao čin ranga nacionalne veleizdaje. Četvrto, presuda generalu Krstiću sa pozicije Republike Srpske treba ponovo biti stavljena na sto, s obzirom na to da u žalbenom postupku nije razmatran meritum, već samo visina kazne. Takva forma drugostepenog postupka pobuđuje različite sumnje i scenarije o izakulisnoj trgovini.

Ovo su samo neke od mase spornih stvari koje je potrebno raščistiti da bi govor o Srebrenici poprimio formu diskursa. Međutim, upravo to je nešto što se želi spriječiti. Upadljiva je sklonost Sarajeva da blokira svaku buduću raspravu o Srebrenici. Insistiranje na nemogućem Zakonu o zabrani negiranja genocida, smjera da jednom za svagda spriječi problematizovanje teme srebreničke tragedije. Time se, ne samo sprječava sloboda misli i dios-logosa, već se i onemogućava daljnje istraživanje obima i karaktera srebreničke tragedije. Postavlja se opravdano pitanje: zbog čega? S druge strane, i politički subjekti Republike Srpske ostaju na nivou galame i prepucavanja saopštenjima, umjesto da se fokusiraju na ozbiljne i konkretne korake, od podrške advokatskim timovima do insistiranja na potrebnim daljim istraživačkim projektima. U svakom slučaju ukupna situacija zahtjeva jedan daleko osmišljeniji pristup svim ovim pitanjima, koji neće biti ograničen samo na retoriku, a koji će podrazumjevati koordinisano djelovanje vlasti Republike Srpske i Srbije, u rangu nacionalne strategije i odbrane vitalnih nacionalnih interesa, jer se ovdje radi upravo o tome. Time bi se izbjegla defanzivna pozicija u kojoj se srpski narod nalazi cijelo vrijeme i bavljenje posljedicama, umjesto pravim uzrocima stanja i istinom, koja, ma koliko to trivijalno zvucalo, jeste jedina prava žrtva u cijelom ovom procesu.