Izlaz iz re-integracijskog ćorsokaka

(Pres, 3.12.2013)

Već više od deceniju i po na dnevnom redu međunarodnog protektorata u BiH nalazi se jedan te isti prioritet: reintegracija države.

Već sama upotreba pojma reintegracija u ovom kontekstu je sporna, jer pogrešno podrazumijeva da je BiH prije rata bila integrisana, pa je samo valja vratiti u status eks ante. SRBiH jeste bila integrisana, ali u okviru federalne države i pod jednopartijskim režimom, a raspala se već na prvom koraku u samostalnost i demokratiju. Bili su dovoljni slobodni izbori da se ispostavi da u BiH ne žive građani, bosanci i hercegovci, nego Srbi, Muslimani i Hrvati, a raspad Jugoslavije ih međusobno ratno zavadio oko budućnosti zajedničke države i njene unutrašnje organizacije. Elem, ne može se govoriti o njenoj reintegraciji, nego samo o integraciji, ali prethodno bi trebalo utvrditi da li bi integracija države bila bolja i da li je žele svi državotvorni narodi. To prethodno i suštinsko pitanje niti ko postavlja niti nudi odgovor, a iz Vašingtona, Brisela i Sarajeva se samo uporno ponavlja: reintegracija, pa reintegracija, iz dana u dan, po milion puta.

Mijenjaju se samo protektori (Vestendorp, Petrič, Ešdaun, Švarc-Šiling, Lajčak, Incko) i forme da se reintegracija silom nametne. Traže da „govorimo jednim glasom“, da izvršimo „ustavne reforme“, da stvorimo „funkcionalniji sistem“, da se „sami dogovorimo“ i sl., ali to nikako ne daje očekivani rezultat. Baš kao što ga nisu dali ni otimanje entitetskih nadležnosti, nametanje zakona, smjenjivanje funkcionera, prijetnje, ucjene i pritisci. Da tako postupa pojedinac, za njega bi odavno svi rekli da je osion, tvrdoglav, glup, dosadan i sl., a pošto se radi o tzv. međunarodnoj zajednici, onda, naravno, nije zgodno. Ali opet, čudno je da se ne nađe neko dovoljno fleksibilan i uticajan u toj velikoj i moćnoj „međunarodnoj zajednici“ pa da kaže: Hajde, ljudi, da se već jednom manemo ćorava posla i da pokušamo da našu politiku uskladimo sa realnim procesima na brdovitom bosansko-hercegovačkom terenu!

Na primjer, pošto RS dobro funkcioniše, a Federacija sve gore, da ukinemo preskupe kantone i veći entitet podijelimo na Herceg-Bosnu i Bošnjačku republiku. Zatim, da im vratimo izvorne dejtonske nadležnosti i izvršimo maksimalnu decentralizaciju BiH. Da bošnjačkim liderima objasnimo da nemaju pravo na cijelu BiH i da nema smisla da žive zajedno sa „ustašama“ i „četnicima“. I, napokon, pošto se sve to mirno i izvede, da tri naroda u BiH upitamo da li žele da ostanu u okviru konfederacije tri pretežno nacionalne republike ili hoće da žive u odvojenim državama.

U rijetkim sadržajnijim istupima međunarodnih dužnosnika povremeno se da pročitati ponešto što bi trebalo da objasni zašto to uporno neće da učine, odnosno zašto i dalje insistiraju na reintegraciji kada bi, baš obrnuto, dezintegracija bila mnogo prirodnije i lakše izvodivo rješenje.

Kaže se, na primjer, da te „državice ne bi bile samoodržive“. To nije tačno, jer ni u teoriji ni u praksi nisu utvrđeni minimalna teritorija i broj stanovnika koji bi bili uslov održivosti, a ima dovoljno primjera i manjih koje komotno opstaju.

Kaže se, takođe, da bi „veća samostalnost RS i HB vodila u odvajanje i završila u velikoj Srbiji i velikoj Hrvatskoj“. Međutim, niti je takav ishod neminovan niti je sam po sebi sporan. Novija istraživanja pokazuju da sve veći procenat Srba želi baš samostalnu RS, a uvećanjem ni Srbija kao ni Hrvatska ne bi veličinom strčale od evropskog prosjeka.

Kaže se i, obratno, da bi „državna samostalnost RS i HB praktično značila da bi Srbi i Hrvati imali po dvije nacionalne države“. Ali, međunarodnim de fakto priznanjem Kosova, i Albanci su dobili drugu nacionalnu državu, pa zašto ne bi mogli i drugi narodi.

Kaže se i to da „državno osamostaljenje RS i HB ne bi moglo da prođe bez novog ratnog krvoprolića“. Ni to nije tačno, jer RS ima zaokružene i međunarodno priznate granice, ima policiju, ima ustav, predsjednika, vladu i parlament, pa i pripremljen referendum o osamostaljenju. A bošnjački lideri, koji prijete većinom na popisu, trebalo bi da računaju i na dobrovoljce iz okruženja, ne samo one sa beiha državljanstvom.

Kaže se da bi „bošnjačka fildžan-država mogla postati mostobran za prodor islamskog terorizma“. Mnoštvo indikatora ukazuje da kantoni sa bošnjačkom većinom već jesu utočište za islamske ekstremiste, ali se oni u „beiha“ multikulturnom okruženju samo lakše kamufliraju. A lokalno stanovništvo ih prećutno više doživljava kao braću po vjeri, vezu sa islamskim svetom i vojne rezerviste, nego kao opasnost.

Kaže se da „BiH treba zadržati na okupu do ulaska u EU, a poslije će svakako svi biti pod zajedničkim krovom“. Ispostavilo se, međutim, da je EU suviše daleka perspektiva za BiH, koja već puca po entitetskim i kantonalnim šavovima. A Irci i Katalonci su već legalno zakazali referendume o secesiji, iako su Britanija i Španija članice EU.

Kaže se, napokon, da je BiH „geopolitička nužnost“. Ova bizarna sintagma može da znači i sve i ništa. A vjerovatno upozorava da nekome moćnom spolja naprosto odgovara da se BiH po svaku cijenu što tješnje integriše kao „zamrznuti konflikt“, koji se, prema potrebi, može uvijek aktivirati, i ne obazire se na demokratska opredjeljenja naroda i političku realnost na terenu. Međutim, taj neko, da je stvarno htio, to bi i uradio još početkom 90-ih, dok je još lako mogao. Sada je to već teže, a ima i preča posla.

Možda bi se u ozbiljnoj raspravi mogli pronaći i jači argumenti za (re)integraciju zajedničke države, ali ni mirna dezintegracija ne bi smjela da bude tabu-temu i konačno bi je trebalo bez zazora otvoriti. Za početak na naučnom nivou i uz učešće kako domaćih, tako i evropskih i američkih stručnjaka, a za pokroviteljstvo za jedan takav međunarodni skup bi se valjalo obratiti OHR-u. I, naravno, da ga otvori v.p. Valentin Incko.