Je li došlo vreme za mirni razlaz u Bosni?

Kako ne može u Kataloniji ni referendumom, a može na Kosovu i bez referenduma?“ – samo je, sa ironičnim osmijehom predsjednik Srbije povukao logičnu paralelu. Potom je, predsjednik Češke Zeman takođe samo upitao: „Kako valja secesija Kosova, a ne valja otcjepljenje Krima?“ I vicepremijer Srbije je postavio pitanje: „Kako poslije referenduma u Katalonije objasniti narodu u Srpskoj da nema isto pravo?“

Bile su to samo neke od reakcija povodom dramatičnih previranja u Španiji, koje su tek indirektno i diskretno ismijale licemjerje tzv. međunarodne zajednice. Objašnjenje da je „svaki slučaj specifičan i zahtijeva različite pristupe“ trebalo je da opravda ne samo „dvostruke“ nego čak „višestruke standarde“. Radi se o providnoj kamuflaži za ordinerne laži i prevare, koje sve teže prolaze sa opadanjem moći jedine supersile. Ni sve stare, ni sve nove članice EU, pa čak ni kandidati, više se ne libe da postave nezgodna pitanja.

Dodikov poziv na razmišljanje

Predsjednik Srpske, koji se ponajmanje ustručavao i zato navukao „međunarodnu“ stigmu „crnog pere“, te zaradio američke sankcije, sada nastupa taktičnije. Pošto je Brisel zauzeo stav da je „referndum u Kataloniji unutrašnja stvar Španije“, i on je postavio svoje pitanje. „Čuli smo EU koja je rekla da je to unutrašnja stvar Španije, a mene interesuje da li su procesi koji se dešavaju u BiH takođe unutrašnja stvar BiH“, upitao je onomad pred novinarima u Zvorniku. I pošto se logički nameće pozitivan odgovor, dodao je: „Možda je došlo vrijeme da upravo povodom ovih događaja počnemo racionalno razgovarati o mogućem mirnom razlazu u BiH. Taj proces treba otpočeti, s obzirom da ovakva BiH, uprkos masovnim intervencijama međunarodne zajednice, nije uspela. I inostrani eksperti svrstavaju je u red propalih država“.

Ovaj Dodikov poziv na razmišljanje o razlazu biće, kao i obično, apriori dočekan na nož, baš zato što je teško naći kontraargumente. Prije svega, protektorat je uvijek, barem deklarativno, insistirao na direktnim pregovorima između nacionalnih predstavnika, a takvih susreta poslije rata nije bilo. Zatim, Dodikova inicijativa, što je posebno važno, ni svojim sadržajem nije antidejtonska. Naprotiv, u Sporazumu piše da je u BiH sve podložno promjeni, pod uslovom da o tome postoji kosenzus sve tri nacionalne strane. Dalje, on naglašava da je „možda“ došlo vrijeme za razlaz (što znači da možda i nije), da razgovori treba da budu „racionalni“ (tj. neostrašćeni), da je razlaz samo „moguć“ (dakle, ništa ne prejudicira), da treba da bude ostvaren u „miru“ (što će reći bez nasilja). I najzad, da razgovore treba „započeti“ (jer će biti dugi).

Tri naroda u dva entiteta u BiH neprestano se jedni na druge žale na uzajamne blokade, kočenje u razvoju – političkom, ekonomskom, kulturnom itd. A činovnici „međunarodne zajednice“, opet, da su frustirani neuspjehom da u Bosni stvore funkcionalnu državu. Poslije četvrt vijeka bilo bi logično da se svi zajedno upitaju nisu li na pogrešnom putu upali ćorsokak i pokušaju u suprotnom smjeru.

BiH je funkcionisala samo godinu nakon izbora

Ne treba zaboraviti da su na prvim slobodnim izborima tri nacionalne stranke nastupale u djelotvornoj koaliciji i da su poslije izbora brzo i lako zajednički formirale vlast. Ali da se, uprkos kontinuitetu sa komunističkom strukturom vlasti po nacionalnom ključu, nova vlast već nakon godinu dana, majorizacijom bošnjačkih i hrvatskih poslanika nad srpskim, raspala. Što znači da je pozitivno iskustvo njihove saradnje postojalo, ali da se pokazalo neodrživo i na kraći rok.

Treba podsjetiti da je početkom građanskog rata krnja vlast u Sarajevu tvrdila da je „Radovan Karadžić zaveo samo manjinu Srba u BiH“, a onda je ta vlast od te iste „zavedene manjine“, kojoj su se ubrzo priključili i ostali sunarodnici, poražena u građanskom ratu. Po istoj shemi, muslimanskom Sarajevu je danas za sve kriv Milorad Dodik jer je u nekoliko ciklusa zaredom takođe zaveo većinu birača u Srpskoj. Ispada, da nije njega, potrčali bi da Srpsku utope u jedinstvenu BiH.

Čak i jedno od samo tri zajednička ministarstva koja su predviđena Dejtonom – resor spoljnih poslova – ne funkcioniše. U obnovljenom hladnom ratu Bošnjaci su na jednoj strani, a Srbi na suprotnoj. U hroničnoj bliskoistočnoj krizi oni prvi su na strani islamskih zemalja, a ovi drugi na strani Izraela. Nema gotovo niti jednog međunarodnog problema, uključiv i Kataloniju, o kome BiH ima stav, jer jedni druge blokiraju vetom u Predsjedništvu BiH. U desetak ostalih resora u Savjetu ministara, koji su se u međuvremenu, mimo Dejtona, namnožili – tek nema ni o čemu saglasnosti, već zato što su nametnuti silom protektorata.

Frustracije „međunarodne zajednice“ u Bosni

Amerikanci su najprije (preko Izetbegovića) srušili već parafirani evropski „Lisabonski sporazum“, a zatim (preko visokih predstavnika) već dvije i po decenije ruše svoj vlastiti Dejtonski sporazum ne bi li napravili jedinstvenu i cjelovitu multi-kulti Bosnu. Sa centralizacijom i unitarizacijom BiH pokušali su i tvrdom i mekom moći, i štapom i šargarepom, i zavrtanjem ruku vlasti i korumpiranjem opozicije, i javnim i tajnim operacijama, i preko matice i Šarpovom obojenom revolucijom, i „bonskim ovlašćenjima“ i odlukama inostranih ustavnih sudija, i sve to kršenjem dejtonskog Aneksa 4, odnosno Ustava BiH.

Šta sve još nisu pokušavali, uključiv i ujedinjenje socijalnog nezadovoljstva i penzionersku solidarnost zbog niskih penzija, ali sve i uvijek – duplo golo. Zašto? Zato što na nivou BiH ne postoji neki centralni demokratski autoritet bilo u obliku opšteg poštovanja dostojne institucije, popularne zajedničke partije ili lidera koji bi dobili povjerenje većine svakog od tri konstitutivna naroda, te legitimno i legalno stvorili jedinstvenu BiH. Bez toga ona, u stvari, i ne postoji, odnosno postoji samo kao dejtonski kompromis tri naroda u dva entiteta, koji se praktično potvrđuje samo „s mijene pa na uštap“ oko čisto tehničkih pitanja.

Visoki predstavnik, koji je trebalo da bude prelazni autoritet, oročen na deset godina, odavno je potrošio ne samo dejtonski mandat nego i bilo kakav uticaj. Kompromitovan „bonskim ovlašćenjima“ primjećuje se samo po već godinama u dlaku istovjetnim periodičnim izvještajima, koje SB UN redovno odbija, i ponekim intervjuom u medijima, u kojima takođe prežvakava istu priču. Poput slijepog crijeva Incko ničem ne služi, a može da izazove upalu i sepsu, ali ostaje zato što bi njegova zamjena otvorila pitanje smisla i opstanka te funkcije. A sa trećinom „okupacionih“ sudija, Ustavni BiH, koji je preuzeo njegovu funkciju utjerivanja Srba u suru, blamira se iz presude u presudu.

Nasilnu reviziju Dejtona Srpska je zaustavila na 70-tak oduzetih nadležnosti i nametnutih zakona koji su deformisali izvorni dejtonski ustav i uništili autoritet najvišeg zakonskog akta, a nisu ništa promijenili u realnim političkim odnosima. Za neki „Dejton 2“ niti ima svježih ideja, niti je moguće obezbijediti konsenzus. I sve se beznadežno vrti u krugu vječnog ponavljanja istog, što uzaludno troši vrijeme, energiju i motivaciju i „Bosanaca i Hercegovaca“ i njihovih jalovih protektora.

Od BiH u Dejtonu nije ni trebalo praviti državu

Da li je zaista došlo vrijeme da se svi upitaju nije li već sam cilj stvaranja jedne države za tri naroda, koji su, srazmjerno nacionalnoj strukturi, uzajamno pobili ukupno 100.000 ljudi samo u posljednjem ratu, bio ludost. Kasnije spoljno nametanje države, koja nikada prije nije ni postojala, bilo je ludost na kvadrat, ali je supersilom još bila moguća u unipolarnom svijetu polovinom 90-ih, a ne i u multuipolarnom svijetu krajem 2017. No, sve i da jeste, kakva bi bila perspektiva države koju odbija preko 50 odsto stanovništva na 75 odsto teritorije. Ipak, kladio bih se da će Dodikov poziv, ili samo ideja izazvati sablazan „međunarodne zajednice“, odnosno Amerikanaca i evropskih vazala, koje do bijesa dovodi svako utjerivanje u laž, u nedosljednost, nelogičnost i sl. A onda pred novinare pošalju portparole da to i arogantno brane gomilom gluposti.

Recimo, kada oni serijski krše izvorni Dejton onda je to korisna nadogradnja sporazuma koji je donio mir, ali ne i političko rješenje, a kada to drugi učine jednom onda je to opasan antidejtonski prekršaj koji prijeti da zapali Balkan.

Ili, kada svakom živom bode oči simetrija između Kosova i Krima, oni kažu da je secesija Kosova posve legitiman i legalan čin, jer odgovara SAD, dok je otcjepljenje Krima sprovedeno referendumom uzrok obnove hladnog rata, jer odgovara Rusiji. Ili, RS nije isto što i Katalonija, ni kao KiM, ni kao Krim, nego neko čudo neviđeno.

Čović jedva čeka razgovor na temu mirnog razlaza ili, kako bi Česi i Slovaci rekli „plišanog razvoda“. Izetbegović će, međutim, na poziv odgovoriti prijetnjom da će se Bošnjaci dići na oružje da brane granice BiH. On, istina, ne bi znao da objasni kako bi kroz Srpsku stigao do granice na Drini, ili kroz „Herceg-Bosnu“ do granice sa Imotskim, jer fantazira o tome kako će već poslije izbora dogodine Srbe predvoditi Dragan Mektić na čelu Saveza za promjene, a Hrvate Stipe Mesić na čelu „Igmanske inicijative“.

Dodik je nedavno zamijenio referendumsko pitanja „da ili ne ulazak u NATO“ sa „da ili ne vojna neutralnost“. Bilo bi dobro da izvrši i inverziju formulacije teme razgovora. Umjesto o mirnom razlazu, razgovaralo bi se „o mirnoj reintegraciji BiH“, i Bakir bi prvi dotrčao iz Sarajeva na bilo koju adresu. A pošto bi se tokom razgovora pokazalo da mirna reintegracija ne ide, samim tim bi se nametnula tema mirnog razlaza. Priča bi krenula sa drugog kraja i završila istim zaključkom. Sigurno da Izetbegović ne bi odmah promijenio stav, ali bi se, za početak, bar suočio sa otrežnjavajućom istinom.

(FSK)