Kako je BiH moguća?

Prije nekoliko godina objavio sam knjigu o ključnim političkim fenomenima, odnosima i procesima u BiH uoči rata, tokom rata i poslije rata 92-95. Na koricama je pisalo „Nemogu ća država“. Neki čitaoci su ovaj naslov shvatili bukvalno, pa su me, očarani ili razočarani, pitali da li sam uvjeren da je BiH nemoguća kao država. Naravno, teoretski je sve moguće, a kada je riječ o politici, osvjedočili smo se tokom minule dvije decenije, praktično ništa nije nemoguće. Tako sam ostao dužan odgovor kako je možda, ipak, moguća.

Najprije valja konstatovati da bivša centralna jugoslovenska republika i sada na neki način postoji, ako ništa zbog toga što je okružena državnim granicama Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Kao država ona je to više po međunarodnom priznanju i Dejtonskom sporazumu nego prema stvarnom stanju, odnosno pristanku tri naroda i većine stanovnika koji u njoj žive. Ima vanjski, ali ne i unutrašnji suverenitet, pa je svijet nameće kao geopolitičku nužnost koja se održava beskonačnim protektoratom. Da bi postala više od toga, prepreka su, paradoksalno, upravo oni koji to bar deklarativno najviše žele. Šta bi, dakle, predstavnici bošnjačkog naroda trebalo da promijene u svojoj politici da bi počeli pregovori o održivoj državi?

Na prvom mjestu, morali bi da shvate da ni država uopšte, pa ni BiH posebno, nije neka metafizička tvorevina nezavisna od volje ljudi koji u njoj žive i koji je mogu i stvoriti i razoriti. Teza da „ko god ne prihvata državu BiH može jedino da odseli iz nje“, a koju često rabe bošnjački političari, teoretičari i novinari, upućuje upravo na u nauci odavno prevaziđeno idealističko poimanje države.

Drugo, morali bi da prestanu da sebe doživljavaju i predstavljaju kao temeljni narod (starince), a druga dva kao gostujuće (tuđince). Istorijske činjenice govore ne samo da je i srpsko-pravoslavna i hrvatsko-katolička populacija u BiH domicilna nego i da je kontinuitet bosanske državnosti u srednjem vijeku prekinut upravo islamizacijom, koja će postati kulturni osnov mnogo kasnijeg formiranja bošnjačke nacije.

Treće, morali bi da odustanu od konstrukcije o savremenoj BiH kao građanskom društvu. U konkretno istorijskim uslovima današnje BiH to praktično znači negiranje tri naroda koji postoje i izmišljanje građana koji ne postoje. Fiktivno građanstvo treba samo da posluži izborima po sistemu jedan čovjek – jedan glas, odnosno domaninaciji relativno većinskog bošnjačkog naroda.

Četvrto, bilo bi vrijeme da obustave već odavno besmislenu retoriku o povratku izbjeglica. Više od deceniju i po nakon završetka rata izbjeglička imovina u BiH je ne samo vraćena nego i prodata ili zamijenjena. Većina porodica koje su odavno započele novi život na bezbjednijem mjestu, niti žele da se vrate, niti tamo imaju krov na glavom, niti im neko garantuje posao. A broj izbjeglica je podjednak u oba entiteta.

Peto, morali bi da se oslobode od stereotipa o sebi kao nevinim žrtvama dvostruke agresije. Nema više ni Tuđmana ni Miloševića, Hrvatska i Srbija su priznale BiH, ratni zločini na obje strane su individualno sankcionisani, ali „bosanski Srbi“ i danas nepokolebljivo brane jedan entitet, a „hercegovački Hrvati“ se evo uporno bore za treći entitet. Bošnjačka politika i dalje ima samo jedno objašnjenje: četnici i  ustaše.

Šesto, bošnjačka politika bi morala da razumije dvostruku lojalnost koju Srbi i Hrvati dijele između BiH i većine svojih sunarodnika u susjednim državama. Te „specijalne veze“, koje je priznala i međunarodna zajednica predstavljaju društveno-istorijsku realnost i ne zavise od toga ko je na vlasti u Banjaluci i Beogradu, ili u zapadnom Mostaru i Zagrebu. A analogna je političkim emocijama Sandžaklija prema Sarajevu.

Sedmo, vrijeme je da shvate da inostrana medijsko-diplomatska solidarnost sa najslabi jom stranom tokom građanskog rata nije značila ni trajnu ni bezuslovnu blagonaklonost svijeta prema bošnjačkoj politici. Naprotiv, bošnjački dio BiH je još u ono vrijeme identifiko van kao sigurna kuća za militantne islamske interbrigadiste, a poslije 11. septembra 2001. i kao njihova tranzitna stanica ka Zapadu.

Osmo, već bi morali da postanu svjesni da su „bonska ovlašćenja“, „raspakivanje Dejtona“, „Dejton II“, „produžavanje mandata OHR-a“, ili bilo kakvo drugo međunarodno nametanje rješenja za BiH isključivo po njihovoj mjeri, skinuti sa dnevnog reda. Na stolu je ostao samo Dejtonski mirovni sporazum, oko koga su se, što voljno što nevoljno, saglasile sve tri strane krajem 1995. godine.

Deveto, krajnji je čas da prestanu da uzalud u pomoć prizivaju Amerikance, Turke, Evropljane, Svjetsku islamsku konferenciju i Socijaldemokratsku internacionalnu, te da optužuju Josipovića i Tadića. Realno im je jedino preostalo da na ravnopravne pregovore pozovu omražene Dodika i Čovića, jer su ih za svoje legitimne predstavnike demokratski izabrali u Republici Srpskoj i „Herceg-Bosni“, većina Srba i Hrvata.

To bi bile samo neke elementarne polazne pretpostavke za normalan i funkcionalan dvoentitetski i tronacionalni razgovor o „normalnoj i funkcionalnoj državi“. Ukoliko bošnjačka elita nije spremna da ih prihvati, BiH će na dvadeseti rođendan svoga državnog provizori ja ubrzano krenuti ka raspadu. Srbi imaju entitet, a Hrvati će do kraja godine dobiti (polu)enti tet i podjednako nemaju baš nikakvog interesa da ostanu čak i u (kon)federaciji sa arogantnim i agresivnim komšijama. Ali, pošto su već uvidjeli da ne mogu dobiti unitarnu BiH, Bošnjaci ispotiha, zapravo, i priželjkuju razlaz.