Kako je Uskoplje postalo Vakuf

Kotlina Vrbasa i grad Uskoplje bili su viševjekovna spona između središnje Bosne i Primorja

Područje gornjeg toka Vrbasa, počev od Jajca pa sve do planine Makljen i izvorišta rijeke Rame, u srednjem vijeku je nazivano Župa Uskoplje. Sa jugoistočne strane granična područja su joj bila župe Lašva i Vrhbosna, na sjeveru Pliva, a sa jugozapada Završje, odnosno tzv. Zapadne strane.

Župa Uskoplje bila je jedna od većih i poznatijih u Bosni. Njen značaj uvećavao je prirodno-geografski položaj, jer je čitavom dužinom župe prolazio "carski drum". On je u vrijeme Rimljana povezivao Salonu na srednjem Jadranu sa Argentarijom u Podrinju, a u srednjem vijeku Trogir i Zadar sa Bobovcem, Boračom i Samoborom, a preko Dobruna i sa gradovima u Srbiji.

Župa Uskoplje bila je jedna od većih i poznatijih u Bosni. Njen značaj uvećavao je prirodno-geografski položaj, jer je čitavom dužinom župe prolazio "carski drum".

Župa kao teritorijalno-administrativna odrednica javlja se već od početka stvaranja južnoslovenskih zemalja. U prvo vrijeme ona je označavala prostor koji je nastanjivala određena rodovska zajednica. Kako se stanovništvo miješalo, a i društvene prilike se mijenjale, od toga se odustalo. U kasnijoj fazi župa je označavala manju ili veću teritoriju koja predstavlja zaokruženu cjelinu (područje kotline, visoravni, ravnice okružene brdima i slično), nezavisno od toga ko je na tom području nastanjen.

Recimo, takođe, da nazivi župa i župan u srpsko-bosanskoj upravnoj organizaciji postoje od vremena Stefana Nemanje i Dušanovog zakonika, ali da oni nemaju isto značenje kao županija u Hrvatskoj i nekadašnjoj Ugarskoj.

Zaštićena prirodnim položajem i smještena u blizini najužeg jezgra srednjovjekovne Bosne, Župa Uskoplje bila je relativno mirna i bezbjedna teritorija. Već u susjednom Završju, na "Zapadnim stranama", često su se sučeljavale različite vojske, otimale teritorije i mijenjale granice. Tako nepovoljnom razvoju događaja krajem XII i u XIII vijeku mnogo je doprinosila i sama Bosna, jer je imala nesređenu i rovitu situaciju na sopstvenom tlu. Naime, u vrijeme nezavisnog bana Matije Ninoslava (1232-1250) u Bosni je došlo do naglog širenja i snaženja bogumilske jeresi, a to je remetilo planove pape i katoličkih veledostojnika, pa su, zajedno sa ugarskim kraljem, organizovali krstaške pohode na Bosnu.

Pripadnici bosanske jeretičke crkve nazivali su sebe "krstjanima", dok su ih pravovjerni hrišćani, njihovi protivnici, nazivali patareni i bogumili. Ova sekta žilavo se borila za opstanak i šire utemeljenje na tlu Bosne, pa je sredinom XIII vijeka stvoren snažan jeretički pokret koji je izazvao obnovljene napade krstaša. Zbog toga je u narednim decenijama došlo do ugarske prevlasti u sjeverozapadnim dijelovima Bosne, a uporedo i do daljeg jačanja moći hrvatske vlastele Šubića. S obzirom na to da se nalazila dublje u unutrašnjosti zemlje, u Župi Uskoplje nije bilo tako čestih i žestokih sučeljavanja.

Pripadnici bosanske jeretičke crkve nazivali su sebe "krstjanima", dok su ih pravovjerni hrišćani, njihovi protivnici, nazivali patareni i bogumili

Najstarija naselja na ovom području nalazila su se sa lijeve strane kotline Vrbasa, dok su na desnoj bila dva: Vinac, sa tvrđavom iz XV vijeka i Donje

Skoplje, današnja varošica Donji Vakuf, za koju se pretpostavlja da je kao manje naselje na rijeci formirana ubrzo nakon turskih osvajanja ovih krajeva.

Prostrana zaravan u gornjem toku Vrbasa naziva se Skopsko polje, pa je to vjerovatno korijen iz koga su se razvili nazivi srednjovjekovne župe i starog grada Uskoplja.

Grad Uskoplje i istoimena župa pominju se u jednom zapisu Popa Dukljanina već u XII vijeku. I Bela IV, u dokumentu kojim bosanskoj crkvi daruje određene posjede, pominje Uskoplje i crkvu Svetog Ivana koja se u njemu nalazila. A vojvoda Sandalj, koji je ratovao sa Turcima 1414. godine, nije mogao uspješno da im se suprotstavi pa je pobjegao u Uskoplje, u tamošnja brda (E. Fermenxin: "Acta Bosnae", 99).

Župu Uskoplje i selo Gmići u njenom sastavu pominje i kralj Toma u svojoj povelji iz 1446. godine. Kasnija istraživanja su pokazala da to selo i dalje postoji.

Turci su ovaj kraj osvojili sredinom XV vijeka: Uskoplje je pod njihovom vlašću od 1456. godine. Oni su mu djelimično promijenili ime, nazvavši ga Skoplje (Vladislav Skarić: "Popis bosanskih spahija 1711"). Kasnije, nakon osnivanja fakufa (dobrotvotnih ustanova) na ovom području,dva tadašnja glavna naselja preimenovana su u Gornji i Donji Vakuf. U mjestima sa muslimanskim življem Turci su osnivali vakufe koji su novčano potpomagali vjerske i druge objekte – džamije,škole,bolnice,sirotišta

Nešto južnije od Donjeg Skoplja (Donjeg Vakufa) nalazio se srednjovjekovni grad Prusac. Jedno vrijeme nazivan je Biograd, a Turci su mu dali svoje ime Akhisar. Prusac je bio utvrđeni grad, koji je imao i svoje podgrađe. U dokumentima se prvi put pominje 1478. godine. Kako se nalazio u neposrednoj blizini glavnog druma koji je još od vremena starih Ilira i Rimljana povezivao balkanske zemlje sa srednjim Jadranom, on je za srednjovjekovnu Bosnu bio od posebnog značaja, pa je, radi zaštite prometa, na tom mjestu i podignut.

Ostaci srednjovjekovnog Prusca i danas postoje, ali su nekadašnje kule i utvrde u ruševnom stanju, a prilazi i prostor oko starog grada zapušteni.

Bugojno je od najranije prošlosti poznato kao važna raskrsnica i nezaobilazno naselje na glavnom putu ka moru i sa Primorja ka središtu Balkanskog poluostrva. Ono je i u srednjem vijeku, baš kao i danas, bilo najkraća i najpogodnija veza između stare Bosne i gradova u Dalmaciji.

Pri kraju ove pitome kotline, koju uokviruju masivne planine, stogodišnje šume i poznata lovišta, nalazi se Bugojno. Ovaj danas veliki i lijep grad pod Koprivnicom, na ušću rječica Poričnice, Visočnice i Okašnice u Vrbas, ima dugu i zanimqivu istoriju, ali je ona još nedovoljno sagledana, pa neki važni periodi iz prošlosti ostaju pomalo magloviti.

Bugojno je od najranije prošlosti poznato kao važna raskrsnica i nezaobilazno naselje na glavnom putu ka moru i sa Primorja ka središtu Balkanskog poluostrva. Ono je i u srednjem vijeku, baš kao i danas, bilo najkraća i najpogodnija veza između stare Bosne i gradova u Dalmaciji.

Arheološka nalazišta u ovom gradu i bližoj okolini pokazuju da je ovo područje bilo naseljeno još u vrijeme praistorije. Jedan od takvih lokaliteta je naselje P o d iznad lijeve obale Poričnice, za koje arheolozi kažu da spada među najznačajnija gradinska naselja u Bosni i Hercegovini. Ova aglomeracija - bilježe oni - razvila se u periodu rane bronze i život u njoj tekao je do mlađeg željeznog doba (oko 1500-500. godine stare ere). Na platou, čija je površina oko 4.500 kvadratnih metara, otkriveni su i sačuvani kulturni slojevi do 3,5 metara duboki. U njima se lako prepoznaju ostaci najstarije stambene arhitekture, kao i razni predmeti kojima su se ljudi u to vrijeme služili.

U dolini Poričnice i na padinama brda Pod nalazilo se antičko naselje koje, moglo bi se reći, predstavlja temelje današnjeg Bugojna. Prema istorijskim izvorima, u V vijeku tu je izgrađena velika bazilika. Prilikom istražnih radova u njenoj blizini otkrivene su kasnoantičke grobnice - nekropole sa oslikanim svodom ili one skromnijeg oblika. Sudeći po otkopanim ostacima nekadašnjih zdanja, nađenih predmeta i drugim tragovima, život u ovom starom naselju odvijao se neprekidno od II do VI vijeka.

Da je život ovdje bujao u vrijeme starorimske civilizacije, svjedoče arheološki nalazi i na drugim obližnjim prostorima. Tako je na području sela Vileši otkriveno veće antičko naselje sa rimskim grobnicama, ostacima zidova, razni predmeti i oruđa.

Nedaleko od Bugojna, u Župi Uskoplje, nalazila su se i dva manja utvrđena grada: Vesela Straža i Susjed. Prvi se pominje početkom XV vijeka (1406. i 1414. godine), a drugi sredinom tog stoljeća (1444. i 1448. godine).

Na prostorima oko Vesele Straže postoje brojna memorijalna obilježja iz srednjeg vijeka – nekropole sa 153 stećka. Većina ih je u obliku kamenih sanduka, bez posebnih oznaka i ukrasa.

Tvrđava Susjed podignuta je na brdu iznad sela Kordići, na desnoj strani rječice Gračanice. Na nekadašnje utvrđenje podsjećaju ostaci masivne četvorougaone kule sa dijelovima zidina visokih 8-10 metara. Jasno se raspoznaju i tragovi bedema koji su okruživali tvrđavu.

U blizini tvrđave Susjed je jedna stijena koja od davnina privlači pažnju putnika i namjernika. Na njenim glatkim površinama nepoznati kamenorezac je u neka davna vremena isklesao kamenu stolicu. Vjeruje se da je ta "umjetnička rezbarija" u kamenu načinjena u srednjem vijeku.

Na oko dvadeset kilometara zapadno od Bugojna, u podnožju planine Raduše i drugog visokog gorja, nalaze se čuvena Kupreška vrata. To je glavni i gotovo jedini prilaz kotlini Vrbasa i središnjoj Bosni sa zapadne strane. Pa, iako je to strma, ispresijecana klisura sa dubokim usjecima i oštrim zavojima, ona je kao najkraći i najbezbjedniji prolaz korišćena već u starom vijeku.

Priroda se u ovom slučaju sama postarala da se na Kupreškim vratima lako uspostavqa kontrola prometa i osigurava bezbjedan saobraćaj.

U blizini Bugojna, poviše rječice Bunte, na jednoj šumovitoj padini su stijene neobičnih oblika koje se od davnina nazivaju "kameni svatovi". Predanje kaže da su tu nekada davno obijesni svatovi, jašući preko Bunte, pregazili staricu koja je prala rublje. Starica ih je proklela i oni su se - skamenili.