Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Komšić brani Sarajevo |
petak, 30. avgust 2013. | |
Sva sreća pa Bosna i Hercegovina ima odgovorne i savjesne političare zbog čega nikako ne treba da brine za svoju budućnost. Jedan od njih je i bosanskohercegovački fanatikos i bivši Lagumdžijin socijaldemokrata Željko Komšić, koji je ponovo razotkrio „sve mutne političke igre prema BiH“ postmiloševićevske Srbije. Time se zlatni ljiljan bosanskohercegovačke politike još jednom dokazao kao vrsni patriota i zaštitnik ustavnog poretka BiH na koji prekodrinski licemjeri konstantno i podmuklo nasrću. Međutim, za razliku od onomad kada je „lupao po prstima i nosu“ Koštunicu zbog kritika upućenih visokom predstavniku Lajčaku, ovaj put su u pitanju bile mnogo ozbiljnije stvari. Povod za novo dokazivanje patriotizma bio je mnogo opasniji po ustavni poredak od koštunjavih mutnih radnji. Ovaj put se radilo o direktnoj i otvorenoj prijetnji. O državnom udaru u Kusturičinoj režiji. Nije Željku bilo do cirkusa. Nije njemu dosadilo da, manje-više, sjedi u fotelji, piše saopštenja, šalje podrške ili saučešća, imenuje nekoliko prijatelja u svoj kabinet ili za ambasadora, jede i pije za džaba, pa se „latio oružja“ da razbije kolotečinu, koja neće donijeti ništa dobro njemu i njegovoj Demokratskoj fronti na narednim izborima. Nije u pitanju bacanje predizbornih bombi, nego su saznanja MOS-a (Mahalska obavještajna služba) natjerala Komšića da djeluje i da se oglasi. Podaci o monstruoznom planu smišljenom u jednoj od velikosrpskih laboratorija dostavljeni su Komšiću u socijaldemokratskoj birtiji „Tito“ nakon čega je ovdašnji Valter odlučio da se uhvati u koštac sa fašističkom prijetnjom i odbrani Sarajevo. Plan ima nekoliko tačaka i dio je mnogo veće velikosrpske ujdurme pod tajnim nazivom „Memorandum II“. Radi se o naizgled bezazlenom snimanju filma, koji bi trebalo da režira onaj „drvengradski hajvan“ u narodu poznat kao Emir Kusturica. Nakon prikupljanja obavještajnih podataka došlo se do saznanja da je snimanje filma samo paravan kako bi se izvršio klasični državni udar. Kusturica je poslan od strane SDB Srbije, koja se krije pod imenom BIA, da odradi prljavi posao. Taj „mokrogorski šejtan“ nikako da pusti bosanskohercegovački narod da uživa u blagodetima suživota. Plan je bio da se teško naoružanje izmjesti u „Andrićgrad“ i odatle bombarduje periferija Sarajeva dok Kusturica sa filmskom ekipom (Monika Beluči i ostali), u Če Gevarinom stilu čamcem preko Miljacke, ne dođe do Baš Čaršije, zauzme sve ključne lokacije i osvoji Predsjedništvo BiH. Plan je bio da se likvidiraju Sejdić i Finci i time obesmisli tužba sudu za ljudska prava u Strazburu. Da se ukine postojeći pravni poredak, uspostavi multičetnička Bosna (zbog čega se Komšićev djed neće prevrnuti u grobu) i omogući Miloradu Dodiku da na legalan način, putem referenduma, otcijepi Republiku Srpsku. Dugo vremena je filmska ekipa bila pripremana za ovu protivbosansku rabotu. Monika Beluči je trenirana u jednom od velikosrpskih kampova gdje je učila srpski jezik i čitala srspsku narodnu poeziju sa posebnim osvrtom na Njegošev „Gorski vijenac“ i istragu poturica. Posebno iritira cinizam Kusturice. Njegova namjera je bila da film pošalje na Kanski festival, gdje mu je osigurana najmanje jedna nagrada čime bi za rušenje ustavnog poretka BiH dobio međunarodno priznanje. Cinizam je i to što je njegov prijatelj Hajrudin Šiba Krvavac filmom branio Sarajevo, a on hoće da ga sa filmom urniše. Bezočni cinizam je tražiti oružje od države koju namjeravaš da srušiš. Zato je Željko u saradnji sa Bakirom odlučio da stavi embargo na isporuku oružja Kusturici. Ispitaće se i raniji slučajevi davanja oružja za potrebe snimanja filma kao onaj kada je oružje dato neuračunljivoj mami Anđeliji. Šta bi bilo da je Anđelija na svoju ruku napala Asada i Siriju ? Da je sa bosanskohercegovačkim oružjem pokrenula ofanzivu protiv Hezbolaha i iranske Revolucionarne garde ? Samovolja u Oružanim snagama, koje su, prema Komšićevim riječima, dobar dejtonski rezultat, neće biti dozvoljena. Ustupanje oružja bez odluke Predsjedništva povlači krivičnu odgovornost zbog zloupotrebe položaja i ovlašćenja. A bogami ima tu i elemenata krivičnog djela pobune što će se još provjeriti, a ako se pobuna dokaže postupiće se po Pravilu službe, ali tek kada se za to steknu politički uslovi. Da ne bi ostao nedorečen, Komšić je hladno pozvao bosanskohercegovačku raju na oružje u slučaju da se Republika Srpska pokuša otcjepiti. Suprotno svom agnostičkom uvjerenju da ne zna ništa o nekom nerješivom problemu, Komšo je našao spasonosnu formulu. Sve će ratom da se riješi. Varaju se oni koji misle da ljudi koji su nekada ratovali da ne bi živjeli zajedno, neće ponovo ratovati, ali ovaj put da bi živjeli zajedno. Ne može Bosna opstati ako je ima samo u par institucija u Sarajevu. Mora se dići na oružje da bi zavladala na svim prostorima. Komšićev poziv na oružje nikako nije ratnohuškačka, jalijaška izjava u najboljem duhu militantne probosanske retorike. U pitanju je socijaldemokratska briga i odgovornost za, njemu omiljenog, malog čovjeka i njegovu budućnost. Briga za raju. Nema ekonomskog napretka bez jedinstvene države. Rješenje za bolju budućnost nalazi se na dohvat ruke, u vojnom skladištu. Neko zlonamjeran bi rekao da Komšić zvecka oružjem, dok narod zvecka praznim loncima. Našli bi se i oni koji bi rekli- Kada nemaš šta ponuditi narodu, a ti mu tutni pušku u ruku. Sve su to stereotipne fraze Komšićevih političkih protivnika koji ništa drugo ne rade, sem što njega osporavaju i šire dnevnopolitičke mahalske spletke. Da bi odbranio Sarajevo i Bosnu, Komšić je napustio socijaldemokratskog diktatora Lagumdžiju i njegovu stranku i osnovao vlastitu Demokratsku frontu. Prema nekim tvrdnjama do razlaza je došlo nakon Lagumdžijinog sporazuma sa HDZ-om o prijedlogu provođenja presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju „Sejdić i Finci“ za koji je, kao što je predočeno, zainteresovan i režiser Kusturica. Ali više od dogovora sa HDZ-om Komšiću je zasmetala Lagumdžijina posjeta mutnom Beogradu i njegov neodređen stav oko podrške ministru vanjskih poslova Srbije Vuku Jeremiću za kandidaturu za predsjednika Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, čemu se Komšić ranije javno usprotivio i što je dovelo do eskalacije sukoba između dva lijevo orijentisana građanina. Demokratska fronta za odbranu BiH od spoljnih napada biće locirana na strateški važnim tačkama, a njen će štab u vrijeme ratnih dejstava zasjedati u jednom od nebodera na Hrasnom. Ostaje da se vidi da li će komandant Željko u svoje redove primati vehabije ratne veterane iz Sirije, Libije i Egipta, preletače iz drugih tabora, političke miševe sa političkih brodova koji tonu. Jezgro Komšićevih postrojbi činiće prevareni lijevo orijentisani građani i Prvomartovska peta kolona sa Emirom Suljagićem na čelu u Republici Srpskoj. Komšo treba strogo da vodi računa da neko od pristiglih ne bude nagazna mina koja bi mogla da raznese frontu. Bosanskohercegovačkom ljiljanu niti je bilo, niti će biti lako. Silno griješe svi oni koji misle da je on politički marginalac koji opstaje na političkoj sceni udvarajući se muslimanima u Sarajevu. Da je imao sreće koliko je težak. Da mu se posrećilo ime i prezime, rupa u ustavnom okviru i pogodan politički trenutak. Da nikad ništa nije uradio i da je sinonim uspješnog karijeriste i obrazac mladim socijaldemokratama kako se politikom i nosanjem vođinih bijelih bubrega može uspjeti, iako nisi potkovan nikakvim znanjem. Jer, nije bilo lako skupljati loptice dok je Damir Hadžić servirao, a Lagumdžija udarao forhende. I biti optužen za druženje sa alkoholokratama u Vikiliksovim depešama. Postati agnostikom kao Ivo Josipović kako bi bio dobar i sa vjernicima i nevjernicima. Renovirati šalter-salu opštine Novo Sarajevo. Držati Titovu sliku u kabinetu, a omogućiti tajkunu iz Gruda rušenje kina „Kumrovec“ da bi se izgradio stakleni neboder. Biti Hrvat do podne, a Bosanac poslijepodne. I neće biti lako boriti se za socijaldemokratiju protiv Lagumdžije. Svi oni koji su tako nešto pokušali politički su sahranjeni. Spisak političkih leševa koje je iza sebe ostavio Lagumdžija zaista je dugačak – od Nijaza Durakovića, preko Mire Lazovića, Nermina Pećanca, Ive Komšića pa do jednog Bogića Bogićevića i mnogih drugih. Otežavajuća okolnost je i to što se Komšo po zakonu ne može kandidovati za člana Predsjedništva BiH u naredne četiri godine. Ono što bi Komšiću omogućilo da „preživi“ Lagumdžiju mogla bi da bude koalicija njegove Fronte i SDA, koja je stidljivo nagovještena prilikom donošenja embarga na izvoz oružja Kusturici i nakon nekih kadrovskih zavrzlama u Kantonu Sarajevo. Ako su ovu zemlju jahali razni babini sinovi, slučajni prolaznici, nepismenjakovići bez tri osnovne, ne vidim zašto i Željko Komšić ne bi dobio još jednu priliku. A što se tiče njegovih najnovijih ratničkih izjava one su bez zadnjih namjera i nisu u funkciji skupljana političkih poena. Komšo je samo rekao ono što je mislio. Ali nije to ništa kako moj komšija Hazim zna da saspe u lice. Ali, eto, ovih dana Hazim u drva otišao, pa ne mere da se javi. Nikako dva dobra da se sastave. |