Komšiluk i alternative

(Pres RS, 10.11.2010)

Prateći godinama muslimansku, odnosno bošnjačku politiku često se pitam šta taj narod zapravo hoće jer je iz istupanja njegovih demokratski izabranih predstavnika to teško odgonet nuti. Najnoviji povod predstavlja gostovanje Vilijema Montgomerija na sarajevskoj TV-1. Istaknuti diplomata, koji nije ni Srbin ni Hrvat da bi mogao biti diskvalifikovan kao genoci dan ili barem agresor, nego Amerikanac, i to iz Klintonove, kod Bošnjaka omiljene ekipe, doživio je „šamaranje“ već u samom sarajevskom tv studiju. Voditelj emisije Senad Hadžifej zović optužio ga je „da lobira za Dodika i da je opasniji i otrovniji od njega“. A sutradan su se novim optužbama nadovezali najprije Stranka demokratske akcije, ocjenom da „Montgome ri daje neodgovorne izjave“, zatim Savez za bolju budućnost, odnosno njen lider Fahrudin Radončić, lično, ocjenom da je „Montgomeri zagovornik velikohrvatskog privatizacionog lobija“ itd. Čime je to penzionisani američki diplomata i opštepriznati poznavalac zapadnog Balkana zaslužio grdnje, do sada rezervisane samo za Dodika. Šta je to on tako strašno rekao?

Čime je to penzionisani američki diplomata i opštepriznati poznavalac zapadnog Balkana zaslužio grdnje, do sada rezervisane samo za Dodika.

Prema onome što su prenijeli brojni štampani mediji u regionu, izvući ćemo nekoliko njegovih najvažnijih stavova. „U BiH ništa nije riješeno petnaest godina nakon rata, uprkos naporima međunarodne zajednice“ (…) „Hrvati su stalno okrenuti prema Hrvatskoj, dok Srbi misle i ponašaju se kao da žive u Srbiji …“ „BiH je propala država u kojoj ništa ne funkcioni še …“  Ovi citati pokazuju da je Montgomeri, zapravo, iznio niz konstatacija koje svakodnev no možemo da registrujemo u istupima bošnjačkih lidera, u komentarima sarajevskih medija, u razgovorima običnog svijeta po baščaršijskim kafanama. Nema ama baš nijednog viđenijeg bošnjačkog političara, bez obzira na to kojoj stranci pripadao, koji bar nekoliko puta mjesečno ne pomene kako BiH ne funkcioniše kako valja, kako Hrvati i, posebno, Srbi sabotiraju zajedničku državu, kako međunarodna zajednica ne preduzima ništa efikasno da se takvo stanje prevaziđe itd. itd. Pa tek poslije ovih komparativnih navoda postaje nejasno zbog čega se bošnjačka medijsko-politička elita toliko ljuti na svoga američkog istomišljenika.

Nema ama baš nijednog viđenijeg bošnjačkog političara, bez obzira na to kojoj stranci pripadao, koji bar nekoliko puta mjesečno ne pomene kako BiH ne funkcioniše kako valja, kako Hrvati i, posebno, Srbi sabotiraju zajedničku državu.

Razlaz i sukob između Montgomerija, na jednoj, i Hadžifejzovića, Radončića, te brojnih esdeaovaca i esdepeovaca, na drugoj, nije u pomenutim premisama, nego u konkluzijama. Dok oni unisono zaključuju da bi zbog svih nepobitnih i nepovoljnih činjenica  Republiku Srpsku trebalo, ustavnim promjenama, utjerati u centralizovanu državu, Srbe i Hrvate, revizijom Dejtonskog sporazuma, sabiti u unitarnu bosansku naciju, a njihove lidere posmjenjivati na osnovnu „bonskih ovlašćenja“ visokog predstavnika, njegovi zaključci su izvedeni iz realnosti na terenu, a ne iz bošnjačkih želja. „ Pola naroda u BiH ne prihavata koncept BiH kakav žele Bošnjaci i EU neće doći da ih na to natjera“. (…) „Nikoga u BiH ne treba prisiljavati da ostane u zemlji koja ne funkcioniše i zbog toga je jedno od mogućih rješenja otcjepljenje Republike Srpske i disolucija zemlje. (…) „I Bošnjaci treba da počnu da razmišljaju o alternativi takve vrste“ – smatra Montgomeri. Ali, oni to što je jedino logično Bošnjaci naprosto neće ni da čuju, pa su odmah otrčali u američku amabasadu i OHR da bi čuli ono što im je uhu milo i što slušaju bezmalo dvadeset godina: da Vašington i Brisel i dalje podržavaju suverenitet i integritet BiH. I da bi opet nastavili da kukaju na političkim tribinama, u medijima i po kafanama: da je BiH nefunkcionalana , da ih je međunarodna zajednica napustila, da Srbi i Hrvati ne vole zajedničku državu, da se zemlja raspada, da to ne može više tako …

„Bošnjački političari su i dalje fiksirani na ratne godine, a morali bi da počnu da razmišljaju u alternativama“ poručuje Montgomeri

Ako im taj trend, koji neumitno vodi Montgomerijevima zaključcima, već ne odgovara, morali bi da se upitaju zašto je to tako i šta bi sami mogli da učine da ne bude tako. Posljednje poruke sa najviših međunardnih instanci glase: „Tri naroda se moraju sami dogovoriti u budu ćnosti BiH“, a niko, pa ni Srbi i Hrvati, ne želi da živi zajedno sa osionim komšijama koji stalno prijete, psuju, ucjenjuju i nameću na osnovu svoje brojčane nadmoći. Muslimani su sustanarsku kuću već jednom srušili početkom 90-ih pošto su Srbe sistematski nadglasavali u svim zajedničkim organima u Sarajevu. Na isti način su poslije ’95. nastavili da ruše i njenu veću polovinu, pošto su Hrvatima počeli da nameću državne predstavnike koji ne vode njihovu nego bošnjačku politiku, da osporavaju nacionalni ključ na čelu Savjeta ministara, da im uskra ćuju medijsku ravnopravnost. Ukratko, Bošnjaci su se na djelu pokazali kao krajnje nelojalni partneri koji su izgubili kredibilitet kod druga dva naroda, a svoje hegemonističke pretenzije na čitavu BiH ne prikrivaju čak ni na riječima. Naprotiv, i političari i novinari i takozvani obični ljudi, implicite ili sasvim otvoreno, ponašaju se kao jedini domaćini prema neželjenim gostima, koji, ako im se ne sviđa kućni red, mogu da spakuju kofere i odu u svoje „matice“. Po privatnoj ocjeni jedne bivše međunarodne funkcionerke u BiH, Bošnjaci upravo to i očekuju, a migracioni saldo kod Hrvata takva nerealna očekivanja i ohrabruje. Istina, poznato je pravilo da većine pokazuju izvjesnu dozu hegemonizma, a manjine isto toliku potrebu da se teritorijal no i sistemski zaštite. Bošnjaci ipak predstavljaju drastičan primjer i na riječima i na djelu, iako su u BiH samo relativna većina i apsolutna manjina. A poslije dovoljno negativnih iskustava, ni Srbi ni Hrvati, sasvim prirodno, neće rizikovati da prihvate nijedno ustavno rješenje koje ih neće debelo zaštiti od bošnjačkog  centralizma i unitarizma. Ratni zločini su, bar na srpskoj strani, ili već odrobijani ili osuđeni ili optuženi, Srebrenica je međunarodno presuđena kao lokalitet genocida, a evo sa svih strana pršte uzajamna izvinjenja i pomirenja. „Bošnjački političari su i dalje fiksirani na ratne godine, a morali bi da počnu da razmišljaju u alternativama“ poručuje Montgomeri. Možda će se Bakir Izetbegović prisjetiti babine izjave iz mirnodopskih dana dok se još nije zanosio svjetskom politikom: „Muslimani će uzeti onoliko Bosne, „koliko mogu prosperitetno kontrolisati“. Da li je to kon/federacija?!