Kosovo i Republika Srpska - mitološki jug i stvarni zapad

Posljednji događaji na političkoj sceni Balkana u svijesti običnih posmatrača proizvode utisak da se nešto krupno događa iza scene, te da je na pomolu značajnija transformacija postojećeg stanja stvari. Od usvajanja Rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije, „povijesnog“ izvinjenja/žaljenja predsjednika Josipovića, te naročito Istanbulske deklaracije, kao i budućih tromjesečnih trilateralnih sastanaka Hrvatska – Bosna i Hercegovina – Turska, najavljenih u Ankari, čini se da je kao centar tih potencijalnih transformacija označena BiH. Po prirodi stvari, kod srpskog naroda s ove strane Drine to izaziva zebnju, ne samo zato što je dejtonska BiH prihvaćena kao optimalan okvir za Srbe u BiH, pa svaka eventualna promjena dovodi u opasnost taj optimum, već i zbog tonaliteta i pravca datih događaja. Takve se strepnje mogu činiti iracionalnim, s obzirom na snažne mehanizme obezbjeđenja koji postoje u dejtonskom Ustavu i koji onemogućavaju da bilo kakva odluka koja nema podršku predstavnika srpskog naroda prođe kroz institucije države.

Međutim, iskustvo s kraja devedesetih godina XX vijeka poučilo nas je da takva obezbjeđenja ne znače mnogo i da se mogu zaobići u dobro pripremljenim praktično-političkim akcijama, a na kraju krajeva i naprosto pogaziti, kako to najbolje svjedoči Rezolucija 1244 Ujedinjenih nacija. Ipak, vjerovatnije je da bi se preuređenje BiH odvijalo u nekoj formi međunarodne konferencije, u kojoj bi se krenulo sa nulte pozicije i mogućnosti svih opcija. Ako pročitamo svjedočanstva učesnika sličnih događaja iz novije prošlosti, onda nam postaje jasno u kakvim se atmosferama i pod kakvim pritiscima takvi „pregovori“ odvijaju. Na primjer, u knjizi „Završiti rat” Ričard Holbruk, vrlo plastično je opisao odnos Slobodana Miloševića prema delegaciji Srba iz BiH u Dejtonu. Na Holbrukovu sumnju da će oni prihvatiti sporazum, Milošević mu je odgovorio: „Ne obraćajte pažnju na te tipove, pobrinuću se da prihvate sve što dogovorimo.“ Nadajmo se da predsjednik Tadić u Istanbulu nije prezentovao istu vrstu diskursa.

Poremećaj statusa kvo: Dodatno pojačava zebnju, i rekli bismo izrazito iritira, ponovna okrenutost Srbije ka jugu, koja već poprima patološke i šizofrene crte. Srbija i ovaj put kao svoj primarni nacionalni interes vidi odbranu Kosova. Više je razloga za sumnju da se Republika Srpska doživljava kao kapital za trgovinu u takvim računima. Ovdje nemamo prostora detaljno ulaziti u sve aspekte te problematike, ali nekoliko indikativnih činjenica ilustruje sumnju da opšti tok državne politike Srbije prema BiH nosi išta dobrog za Srbe u RS. Prvo, formula „Evropa nema alternative“, kojom je artikulisana pozicija zvaničnog Beograda, govori sama po sebi, da je u cilju integracije u Evropsku uniju Srbija spremna na enormne žrtve i svakakve korake. Drugo, insistiranje predsjednika Tadića na tome da je „za Srbiju prihvatljivo sve što se sva tri naroda u BiH dogovore“, premda mu se na prvi pogled nema šta prigovoriti, zapravo je potpuno nelegitimno interpretiranje uloge Srbije. Naime, takav stav ne samo što po svojoj retoričkoj formi negira dvoentitetsko ustavno uređenje BiH i dejtonsku formulu mira „tri naroda u dva entiteta“, već i insinuira da sadašnje stanje nije ono što se želi, već ga treba mijenjati, doduše dogovorom naroda.

Međutim, postavlja se pitanje - u čije ime se tu govori, jer nema sumnje da srpski narod iz RS u bilo kakvoj prekompoziciji BiH može najviše da izgubi, i da trenutno nije zainteresovan za promjenu poretka. Tadićeva izjava, u stvari, je tipična formula iz Silajdžićevog kabineta, prema kojoj je Dejtonski mirovni sporazum interpretiran kao akt kojim je uspostavljen mir, ali ne i politički poredak, i da to tek treba ostvariti. Stvarna činjenica jeste da je mir uspostavljen tek uspostavom političkog poretka, tj. aneksa 4. Legitiman i prirodan stav Beograda, kao garanta Dejtonskog mirovnog sporazuma, trebalo bi da glasi da je za Srbiju prihvatljivo sve ono što je u skladu sa dejtonskim Ustavom.

U kontekstu sada već nedvosmislene koordinacije djelovanja Beograd – Zagreb - Ankara potrebno se osvrnuti i na reakcije zvanične Hrvatske. Realnost strahova Hrvata u BiH u vezi s pitanjem Zakona o prebivalištu koji planira da usvoji Sabor Hrvatske, iskazana je kroz sumnju da je Hrvatska odlučila da žrtvuje hrvatske teritorije u Bosni i Hercegovini. Sve se češće mogu čuti crne prognoze da usvajanje takvog zakona, bez pratećeg zahtjeva za trećim entitetom, nesumnjivo znači poziv Hrvatima u BiH da se isele u Hrvatsku, a po nekim procjenama više od 80 odsto to bi i učinilo. Hrvatska time dobija sljedeće: s jedne strane, legitimirajući pandan za egzodus Srba iz Hrvatske, a s druge strane, stanovništvo kojim bi popunila sada prazan prostor na teritoriji države – „meki trbuh“ prostora nekadašnje Republike Srpske Krajine. Prema toj vrsti tumačenja, nedavna (re)interpretacija učešća Hrvatske (čitaj: Hrvatske demokratske zajednice) u događajima iz sukoba u BiH, koju je u Sarajevu prezentovao predsjednik Ivo Josipović, samo je prvi korak u tom pravcu. Iz perspektive Srba u BiH to bi značilo da Bosna i Hercegovina tendira ka dvonacionalnoj državi, što bi predstavljalo novu činjenicu u odnosu na dejtonsku BiH, koja kao takva povlači i novi konstitutivni ugovor. Nasuprot tom, po mišljenju mnogih ipak malo vjerovatnom scenariju, na osnovu nedavnog susreta Alkalaj – Jandroković - Gul iz Ankare, može se zaključiti da stav zvaničnog Zagreba ide u pravcu forsiranja značajnijih ustavnih promjena u BiH u pravcu obezbjeđivanja stvarne konstitutivnosti Hrvatima - ali bez koncepta trećeg entiteta. To opet dovodi RS u osjetljivu poziciju mijenjanja dejtonskog koncepta srednjeg nivoa vlasti.

Preuranjena Rezolucija o Srebrenici iz Skupštine Srbije ipak je najjasniji i medijski najeksploatisaniji korak u pravcu poremećaja sadašnjeg statusa kvo u BiH. U izvjesnom smislu, time se bar kratkoročno jača međunarodni položaj Srbije i daje moralni legitimitet ambicijama da se bude „lider“ u regionu, ali potencijalno može imati značajne refleksije na položaj RS, a svakako slabi njen generalni položaj. Osim toga, ne možemo ne dodati da ambicije za liderstvom, u stanju takve ekonomske neefikasnosti kakva je u privredi Srbije, izgledaju krajnje nerealno i čak za podsmijeh, bez obzira na sav ljudski potencijal Srbije u odnosu na susjede iz bivše SFRJ. Logičan slijed poteza bio bi da takva rezolucija dođe na kraju, nakon što su se prethodno ispunili drugi, prije svega ekonomski uslovi za liderstvo, i ne manje važno, poslije ostvarivanja trenutno još uvijek nepostojećeg konsenzusa naučne i stručne zajednice u vezi s pitanjem obima i karaktera srebreničke tragedije.

U opštoj klimi poteza opasnih po RS naročito je indikativno insistiranje predsjednika Tadića na podršci ulasku BiH u NATO. Predsjednik Srbije, time što inicira i favorizuje put Bosne i Hercegovine u NATO, zapravo uskraćuje podršku Rusije Republici Srpskoj u Savjetu za implementaciju mira (PIC), s obzirom na to da se Rusija u više navrata implicitno, a bogami i eksplicitno izjasnila da podrška Srbima ima svoju granicu upravo u ulasku BiH u NATO.

Jedina pozitivna tekovina: U svakom slučaju, rekapitulirajući posljednje poteze Beograda, jasno je da ponašanje Srbije dovodi aktuelnu vlast u RS u nezavidan položaj. Uzrok takvom kursu može se vidjeti u insistiranju Srbije na Kosovu kao primarnom nacionalnom interesu. Gledajući to iz Banjaluke, asocirani smo na neke nedvosmislene paralele koje ne mogu da nas ostave ravnodušnim, i bojimo se da ćemo ponovo biti svjedoci destruktivnosti kosovskog mita po realpolitičke interese srpskog naroda u cjelini, a naročito van Srbije. Jer, ako se stvar pogleda vanmitološki, Srbija na Kosovu, izuzev, razumije se, njegovog sjevernog dijela, nema ništa izuzev velikih bajki i „metanaracija“, manastira i simboličkih sadržaja iz prošlosti. Ono što tamo realno ima jeste oko dva miliona neprijateljski nastrojenih Albanaca. Čak i ako pretpostavimo tako malo vjerovatan scenario da Srbija u nekoj doglednoj budućnosti povrati neku vrstu i neki nivo suvereniteta nad Kosovom, to znači da bi u sebe integrisala jedno nezdravo, zaostalo, kriminalizovano i neprijateljsko tkivo. U konkretno-političkom smislu, to dalje znači da bi minimalno bar predsjednik ili premijer Srbije bio Albanac, a ustavno uređenje doživjelo bi transformaciju u pravcu konsocijacijskog modela sa svim zaštitnim mehanizmima za albansku manjinu. To, naravno, nije ništa sporno, i ovdje nije riječ o rasističkoj tezi, ali je problem u utopističkoj viziji da se taj izvorni animozitet dva naroda, nakon svega, ipak može anulirati i institucionalno kanalisati.

Nasuprot tome, u Republici Srpskoj država Srbija ima sve: i resurse, i stanovništvo, i politički konstituisan entitet, tj. teritoriju sa granicom kao međunarodno verifikovanom činjenicom, te vrlo lagodan modalitet infiltriranja kroz mehanizam specijalnih i paralelnih veza. Pri tome, nije manje važno da je RS jedina pozitivna tekovina iz političkih i vojnih neuspjeha i poraza Srbije u devedesetim i prema tome, nešto što mora biti vrednovano. Uobičajena primjedba da bi tako orijentisana nacionalna politika neminovno povlačila optužbu za obnavljanje ideologije „Velike Srbije“ ne stoji, jer se može sprovesti u okvirima koje je postavio Dejtonski mirovni sporazum, a taj ugovor je nedvosmisleno, konkretno i potpisano (!) napuštanje velikosrpske ideje.

Kako dakle, pored svih očiglednih činjenica, objasniti insistiranje Srbije na pogledu na jug? Ključna stvar je, naravno, pravna snaga ambicije Srbije da povrati Kosovo. Međutim, upravo na primjeru Kosova najbolje se vidjelo da to nije nikakav argument ukoliko nije podržan dovoljnom količinom moći, ili kako je to filozof Paskal upozorio: „pravda bez sile je nemoćna“. Da bi pravni argumenti Srbije uopšte postali nešto više od mrtvog slova na papiru, oni će morati biti praćeni dovoljnom količinom realne snage. Najbolji put za to je maksimalno korištenje vlastitih resursa, a jasno je gdje su sada objektivno najviši potencijali. Na taj način, konsolidacija Srbije, koja znači i maksimalno korištenje poprilično zdravih potencijala, kakva je RS, najbolji je put za reintegraciju Kosova, i način da se pravnim argumentima u perspektivi da potrebna količina snage.

Jednom prilikom je jedan Rus objasnio istoriju Srba kroz njihovu nesvjesnu fasciniranost kosovskim porazom, usljed čega imaju arhetipsku sklonost ka porazu, čak i sa dobijenim pozicijama. Po njegovom mišljenju, autodestruktivni impuls kod Srba može se vidjeti kako u političkim borbama, tako, na primjer, i na sportskim terenima, i o njemu se već može govoriti kao o epskoj karakteristici. Tu vrstu pseudopsihologije moguće je primijeniti kao objašnjenje činjenice da je prokockana tako jaka pozicija kakvu su Srbi imali u momentu raspada SFRJ. U tom trenutku, Srbi su imali gotovo apsolutnu vojnu premoć, pa čak i superioran međunarodni kredibilitet, ali ipak su doživjeli poraz. Odluka Srbije da Republiku Srpsku, kao svoj jedini uspjeh u opštem neuspjehu devedesetih godina, negira i napusti, zarad virtualnog Kosova kao mjesta najvećeg stradanja, poprilično podržava slične teorije.

Ovdje nije zgoreg osvrnuti se i na sramnu ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja je zarad prelijepih kosovskih manastira spremna tretirati Srbe u BiH kao „srpsku dijasporu“. Nedavna posjeta premijera RS Milorada Dodika Sinodu SPC-a, čini se, bar prema šturim medijskim izvještajima, nije dala nikakav rezultat u tom pravcu. Premijerov zahtjev da se „blagosilja“ Srpska, dočekan je poprilično hladnom konstatacijom, otprilike, u stilu - da se tako nešto valjda podrazumijeva i da nije potrebno kao javni čin. Ali, zato od raznih crkvenih „velikodostojnika“ neprestano slušamo parole tipa „Srbija je nezamisliva bez Kosova“ i sl. Nema sumnje da Crkva ostaje jedan od ključnih faktora koji prisiljava državnu politiku Srbije da insistira na Kosovu kao primarnom nacionalnom interesu. Nažalost, ovdje plaćamo danak nesekularizacije naše nacionalne politike u postkomunističkom periodu i očitog neodvajanja crkve od države, realnog od idealnog.

Koraci bez konsenzusa: Sadašnja vlast u RS, zauzeta drugim, dnevno aktuelnijim (?) problemima, pokazala se u popriličnoj mjeri nedorasla zahtjevu istorijskog trenutka. Sama činjenica da je dopustila neusklađivanje akcija sa maticom već dovoljno govori o dubini rascjepa i veličini greške, bez obzira na to da li odgovornost za takvu nekoordinaciju bila u Beogradu ili Banjaluci. RS je morala biti dovoljno oprezna i preventivno djelovati. Ruku na srce, treba priznati da su kapaciteti za djelovanje prema zvaničnoj politici Srbije poprilično oskudni, ali, neke su se stvari mogle učiniti. Recimo, bilo je i još uvijek jeste moguće naći političku snagu u Srbiji koja bi u Skupštini Srbije inicirala rezoluciju o zaštiti srpskog naroda van Srbije, te tu vrstu zaštite tražila kao ustavnu obavezu predsjednika i Vlade. Takav potez bi u značajnoj mjeri amortizovao pritiske na RS, a s druge strane Srbija, kao garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, ima puni legitimitet za donošenje dokumenta tog tipa i preuzimanja takvih obaveza. Čak nije nemoguće predložiti i lobirati za neku vrstu zakona o državljanstvu Srbije, koji bi dao set građanskih prava Srbije i onim Srbima koji žive van matice, tipa zakona kojim Hrvatska još uvijek tretira Hrvate u BiH.

Drugo, ne treba zaboraviti ni oko 700.000 do, po nekim procjenama, i milion Srba koji su porijeklom sa ove strane Drine, a sada žive u Srbiji kao punopravni građani sa pravom glasa. Tih milion potencijalnih glasova može biti snažan argument za ubjeđivanje zvaničnog Beograda da svoj pogled sa mitološkog juga okrene ka stvarnom zapadu. I, na kraju krajeva, za moćne države koje su inicirale priznavanje Kosova, po svemu sudeći, biće lakše prihvatiti RS kao trajnu činjenicu sa snažnim vezama sa Srbijom, pa čak i neku vrstu disolucije BiH, ukoliko se Bosna i Hercegovina dokaže kao beznadežna konstitucionalna greška, nego što je izvjesno bilo kakvo revidiranje kosovskog statusa. Vlada RS trebalo bi više da se angažuje na afirmaciji takvog pogleda na situaciju u Srbiji.

U svakom slučaju, prethodni događaji pokazuju odsustvo jedinstvenog pogleda na stvar između Banjaluke i Beograda, i to je problem na kojem bi urgentno trebalo poraditi. Svakako bi imalo smisla predložiti neki tip srpskog nacionalnog vijeća kao organa za koordinaciju na nivou Srbije i RS, i druge slične mjere. Bez obzira na motive i krajnje strateške ciljeve Srbije, čak i da ništa od prethodno iznesenih sumnji nije tačno, principijelan prigovor jeste da se takav set koraka kakav je u posljednjih mjesec dana preuzeo predsjednik Boris Tadić i zvanična Srbija, nije smio dogoditi bez obezbjeđenja konsenzusa vlasti u Banjaluci, bez obzira na to šta o toj vlasti mislili i kakva ona objektivno bila. Neobaziranje na institucije prekodrinskih Srba u rješavanju njihove sudbine bahatost je koja vuče zlokobne paralele sa događajima iz novije srpske istorije, posebno ako se ima u vidu prisutnost apsurdnih i iracionalnih mitoloških motivacija u pozadini takvog ponašanja.

Za moćne države koje su inicirale priznavanje Kosova, po svemu sudeći, biće lakše prihvatiti RS kao trajnu činjenicu sa snažnim vezama sa Srbijom, pa čak i neku vrstu disolucije BiH, ukoliko se Bosna i Hercegovina dokaže kao beznadežna konstitucionalna greška, nego što je izvjesno bilo kakvo revidiranje kosovskog statusa. Vlada RS trebalo bi više da se angažuje na afirmaciji takvog pogleda na situaciju u Srbiji

Preuranjena Rezolucija o Srebrenici iz Skupštine Srbije ipak je najjasniji i medijski najeksploatisaniji korak u pravcu poremećaja sadašnjeg statusa kvo u BiH. U izvjesnom smislu, time se bar kratkoročno jača međunarodni položaj Srbije i daje moralni legitimitet ambicijama da se bude „lider“ u regionu, ali potencijalno može imati značajne refleksije na položaj RS, a svakako slabi njen generalni položaj

Od usvajanja Rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije, "povijesnog" izvinjenja/žaljenja predsjednika Josipovića, te naročito Istanbulske deklaracije, kao i budućih tromjesečnih trilateralnih sastanaka Hrvatska – Bosna i Hercegovina – Turska, najavljenih u Ankari, čini se da je kao centar tih potencijalnih transformacija označena BiH. Po prirodi stvari, kod srpskog naroda s ove strane Drine to izaziva zebnju, ne samo zato što je dejtonska BiH prihvaćena kao optimalan okvir za Srbe u BiH, pa svaka eventualna promjena dovodi u opasnost taj optimum, već i zbog tonaliteta i pravca datih događaja

(Autor je asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Tekst je objavljen u banjalučkim novinama Novi reporter, 12.5.2010)