Lepi gradovi lepo gore - pobuna gladnih i borba za interpretaciju

„Pavel,

neman je pred vratima“

Nakon što se dim na ratištu Federacije slegao i strasti polako smirile, možemo se hladne glave zapitati šta se zapravo tamo dogodilo. Analize koje smo u prethodnim danima mogli čuti kreću se od socijalne pobune do raznih izvedbi teorija zavjere. Spektar tema uključuje jednako široku paletu: objektivno postojeće siromaštvo, interese pojedinih političkih faktora, moguće političke procese poput revizije dejtonskog ili vašingtonskog sporazuma, različite interese različitih inostranih centara moći itd. Očigledno je da još uvijek nije moguće dati konačnu dijagnozu o čemu se u ovoj kompleksnoj krizi radi i tek ćemo u narednim danima moći saznati više. Ipak, neke se temeljne stvari mogu već sada konstatovati.

Prvo, kristalno jasno je da se dogodila pobuna gladnih, osiromašenih i u beznađe gurnutih ljudi. Svako ko je mogao da na TV ekranima pogleda izbezumljena očajnička lica i vapaje tih demonstranata, naročito prvog dana demonstracija, mogao je svjedočiti o dubini egzistencijalnog ambisa u koji smo kao društvo gurnuti. Potresne slike odnosile su se na bezbrojna individualna svjedočanstva ljudi koji su deceniju i više bez posla, mladih koji nemaju ni minimum perspektive, istovremeno okruženi korupcijom, nepotizmom, privatizacijskom pljačkom i novopečenim partijskim bogatašima. Pobuna je van svake sumnje počela kao do bola iskren očajnički krik protiv beznađa i nepravde.

Jedan od demonstranata donio je pred kantonalnu vladu ručak iz javne kuhinje kojim godinama prehranjuje svoju djecu.

U jednom potresnom trenutku mlada Sarajka zaplakala je pred kordonom policije, pozivajući policajce da se pridruže demonstrantima. Samo bi potpuno bestidan čovjek mogao ignorisati taj krik podvodeći ga pod teoriju zavjere.

Međutim, drugi dan demonstracija, lica demonstranata bitno su se izmjenila: to više nisu bili samo jecaji beznadežnih gubitnika tranzicije, već napad à la-navijači skupina na institucije sistema. Očajnički krik postao je iracionalni bijes izgubljene generacije, a možda i nešto više. 

U svojim reakcijama vlast se fokusirala upravo na taj drugi dan, pokušavajući revolt prvog gurnuti pod tepih, što je vrlo inteligentna i perfidna reakcija. Naime, nakon „obojenih revolucija“ i „arapskog proljeća“ pojavilo se više teorijskih radova koji analiziraju ove „nenasilne metode“ političke borbe i takođe, načine kako im se oduprijeti. Na katedrama nekih fakulteta u Rusiji nakon 2006.god. razvijeni su čak i silabiusi koji tretiraju ovu problematiku. Primjer otpora koji trenutna vlast u Ukrajini uspješno pruža pred demonstrantima odličan je primjer glavnih strategija „antiobojenih“ otpora. U glavnim crtama one se sastoje u dvije magistralne linije: prvo, antagonizirati narod i demonstrante, i, drugo, delegitimisati metode borbe (ali ne i ciljeve, koji se uvijek tretiraju opravdanim, pravednim itd) te na taj način razvodniti pobunu. Pokazalo se, i to je vrlo interesantno primjetiti, da je vlast u FBiH upoznata s ovim strategijama. To možemo vidjeti na nekoliko ključnih detalja.

Već prva reakcija vlasti bila je pogodak: demonstranti su označeni kao „drogirani huligani“ i „piromani“ koji pale institucije i time ruše državu. Jasno je istaknuto da se revolt smatra opravdanim, da je stanje loše, da se teško živi itd, ali da je napad na sistem nedopustiv. Time je jasno naznačena strategija vlasti u borbi protiv pobune: delegitimisati bunt i suprotstaviti različite frakcije unutar pobune (npr. one koji su za nasilje i one koji su za mirne šetnja-proteste), te suprotstaviti cijelu pobunu narodu koji se nije uključio.

Druga karakteristična antirevolucionarna strategija je plasiranje priča o teoriji zavjere. Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i premijer Nikšić direktno su optužili ministra sigurnosti Fahrudina Radončića da diriguje protestima. Kao argument naveli su njegovu ekslpicitnu naredbu da policija ne interveniše protiv demonstranata. S druge strane Zlatko Lagumdžija optužio je pojedine međunarodne centre moći da stoje iza cijelog događaja, s ciljem da se pritiskom na bošnjačke političke elite isforsira podjela Federacije i treći entitet. Kao argument on je naveo činjenicu da demonstracije koincidiraju sa po bošnjačku političku poziciju izrazito negativnom rezolucijom Evropskog parlamenta, u kojoj se otvoreno poziva na „federalizaciju federacije“. Ključni argument koji je iznio glasi: u RS su i plate i penzije manje nego u FBiH pa ipak nije bilo pobune. Osim toga predstavnici vlasti su iznijeli tvrdnju da su protesti očigledno dobro orkestrirani i organizovani, te da ne može biti govora o spontanom buntu. Iznesene su tvrdnje da su demonstrantima doturani benzin, kamenice, čak i droga skank. Prema svjedočenju jednog od komandira policije, ovo nije tačno, i te tvrdnje su direktna laž.

Vrlo je upadljivo insistiranje na rušilačkom i destruktivnom karakteru bunta, nasilnom rušenju institucija sistema, s ciljem da se apeluje na patriotske emocije bošnjačkog naroda. Lagumdžija je, u jednom ekstrapatetičnom nastupu, podsjetio da zgrada Predsjedništva BiH nije gorjela ni za vrijeme „agresije“. U istoj strategiji izrazitu medijsku pažnju dobilo je devastiranje kulturnih institucija kao simbola državnosti, poput Arhiva BiH. Hipoteza je: uništavanjem istorijskog sjećanja BiH naroda uništava se istorijska podloga BiH. Šteta na Arhivu još uvijek nije zvanično potvrđena, i rediteljka Jasmila Žbanić, na primjer, oglasila se tim povodom, tvrdeći da je arhivska građa nedirnuta. Međutim, željeni efekat se već postigao: građani Sarajeva osudili su divljanje, a elite su iskoristile taj momentum da osudu prošire na demonstracije u cjelini. Time se uspješno zamagljuje suština stvari. Ključno pitanje je, naime, sljedeće: čak i ako su demonstracije vođene, i nedvosmisleno uvažavajući da je sasvim jasno da je divljanje za svaku osudu, postavlja se pitanje zašto su demonstracije tako lako mogle eskalirati i proširiti se na nivo pobune masa.

Odgovor nećemo naći u teoriji zavjera: bilo SBB-ovog lidera, bilo međunarodnih moćnika. Odgovor je u prvom danu demonstracija i slikama napaćenih građana – ljudi BiH su dovedeni na ivicu gladi i kao i svaki drugi očajnici lako podliježu iracionalnim impulsima. Paljenje institucija pokazuje i koga narod smatra odgovornim: aktuelne političke elite. Naročito je u tom smislu indikativno paljenje centrale HDZ-a u Mostaru, kao i napad na kuću premijera US kantona Hamdije Lipovače. U Sanskom Mostu zapaljena je vikendica ministra Sanjina Halimovića. Pokušaj da se demonstracije instrumentalizuju (ako je toga uopšte bilo), kao i kukavički pokušaji da se one na osnovu toga diskredituju, potpuno ignorišu osnovno pitanje: bijeda i očaj masa. Kritična poruka „bosanskog proljeća“ je socijalna: zahtjev vlastima da se uozbilje i počnu da rješavaju stvarne probleme.

Reakcije iz Republike Srpske

Što se tiče reakcija iz RS-a, prvo se oglasila premijerka, ustvrdivši da se kriza iz FBiH kao „apsolutno nesređene sredine“ želi prenijeti u „RS kao apsolutno sređenu sredinu“. Ovu izjavu možemo podržati jer je u političkom smislu RS stabilna i funkcioniše bez problema, za razliku od FBiH u kojoj još od izbora 2010. traje permanentni politički haos. Iz perspektive RS glavna opasnost zaista jeste u pokušaju da se kriza FBiH prebaci u RS, da se kriza Vašingtonskog sporazuma pretvori u argument za napuštanje Dejtona.

U tom smislu važno je uočiti da demonstranti iz FBiH delegitimišu sami sebe kada uvode zahtjeve za intervencijom u Dejtonski karakter BiH. Dok god imaju socijalni patos i predstavljaju pobunu protiv katastrofalnog stanja u državi, ekonomske devastacije, pljačkaške privatizacije i sl., demonstracije imaju načelnu podršku. Ali kada izlaze izvan okvira ekonomskih zahtjeva i prelaze na teren političkih, oni gube legitimit, i predstavljaju instrumentalizovano sredstvo. Radi se o tome da za razliku od prekomplikovane FBiH, ustavni poredak RS nema nikakve veze s ekonomskim problemima RS – kao što je premijerka ispravno naglasila, u pitanju je potpuno pravno i politički sređena sredina. Naši ekonomski problemi proizilaze iz nesposobnosti Vlade da u tim sređenim uslovima efikasno radi. Prema tome, „UDAR“ ima pravo da traži prekompoziciju Federacije, jer je njena komplikovana struktura zaista jedan od uzroka problema (pri tome ne glavni), ali nema pravo da u tu priču upliće i RS. Kada to radi, on izrazito komplikuje cijelu krizu, pretvarajući nešto što je opravdan i legitiman socijalni bunt u nešto što je neopravdan i nelegitiman ustavni inžinjering.

Dodatni efekat je da takvim zahtjevima demonstranti, svjesno ili nesvjesno, postaju sredstvo za održavanje aktuelnog režima unutar RS i lak plijen spin-manipulatora. Kristalno jasno to potvrđuju već prve rakcije režimskih snaga. Masa analitičara požurila je da ponovi kako se i u RS priprema „proljeće“ i šarpovske metode (Šarp je u zadnje vrijeme postao top literatura u krugovima bliskim vlasti RS). Predsjednik je takođe požurio da ustvrdi kako ovi događaji potvrđuju njegovu raniju najavu o vođenoj revoluciji u RS.

Reakcija naroda snažno demantuje takve tvrdnje. Kako smo više puta mogli vidjeti i čuti, narod RS je isuviše krvavo platio svoju Republiku da bi dozvolio da bude civilno napadnuta. Taj narod je spreman izdržati znatno veći nivo bijede, i ekstremno snižavanje standarda, a da ne pribjegne rušenju sistema. Strpljivost naroda je snažan moralni šamar vlasti koja je tom izmučenom narodu bila spremna da naplati autoput 50 miliona BAM po kilometru. Ipak, i strpljivost patriotizma ima svoje granice i tačka trpljenja će prije ili kasnije biti dostignuta. Stoga su demonstracije u FBiH možda jedno od poslednjih upozorenja Vladi da počne da rješava stvarne probleme: Pošte, PIO, Zdravstvo, Željeznice, Birač, OC Jahorina, Unis Derventa, IAT Trebinje, Elektrokrajina, Balkan banka, RAOP, itd, itd, a prije svega armiju nezaposlenih. Analitičari koji u ime Režima pokušavaju naduvati fikciju balona antiRS šarpovskih scenarija samo odvraćaju Vladu od onih mjera koje treba da uradi, i rade kontrainteresno i RS i Vlade. Dugoročno, oni zapravo guraju stvar u pravcu identičnog scenarija pobune i u RS, jer šireći paranoju kupuju vrijeme za vlast i tako je amnestiraju od obaveze da rješi lošu ekonomsku situaciju.

Upravo isti takav efekat ima istup neizbježnog Stipe Mesića, koji nije našao ništa pametnije da izjavi do da je dejtonski poredak uzrok bijede i revolta u BiH. A do kraja je dolio ulje na vatru visoki predstavnik, rijetko glupom izjavom o angažovanju jedinica EUFOR-a u poslu koji je stvar policije, i skandaloznom opaskom o dejtonskom uređenju BiH. Time se daje za pravo onima koji tvrde da je suština ovih događaja ne u socijalnom buntu, već u raspakivanju Dejtona.

Kritična drama ovog bunta je pitanje da li će različiti politički populisti i uzurpatori, kako domaći, tako i strani, uspjeti kidnapovati proteste i njihove legitimne zahtjeve. Krug teorija zavjere tako se zatvara: SDP i SDA optužuju Radončića i međunarodnu zajednicu, a SNSD antidejtonske snage. U opijumu primamljivog zapaljivog potencijala ovih istupa glavni izvor bunta je bačen u drugi plan i zaboravljen. A u pitanju je isti izvor koji prijeti i RS - nastavljanje devastacije koja bi na kraju dostigla tačku trpljenja bijede. Navodni zavjerenici u FBiH ne bi uspjeli da realnost nije takva kakava jeste. Isto tako, naročito imajući u vidu patriotizam naroda u RS, male su šanse da nekakvi hohštapleri proizvedu pobunu. Ali loša realnost bez svake sumnje ima tu moć. Stoga bi prorežimski analitičari uradili bolje da prošire svoju biblioteku i drugim djelima pored već pomalo „pase“ Šarpa. Možda nekim koje tretiraju iskustva uspješnih primjera tranzicionih ekonomija.

To je istovremeno i najbolji metod borbe protiv antidejtonskih uzurpacija.