Lukava strategija "crvenog Silajdžića"

(Press za RS, 25.01.2011.)

Čini se da je tek sa nemogućom misijom lidera SDP da manjinu pretvori u većinu konačno postalo jasno šta je zapravo bošnjačka politička strategija. „Crveni Silajdžić“ ponaša se, istina, bahato i narcisoidno, kao što je to praktikovao i onaj pravi, ali istu politiku, samo za oktavu sniženim tonom, slijede i ostali pripadnici nacionalne političke elite i velika većina bošnjačkog biračkog tijela. U čemu se njih dvojica ipak razlikuju od ostalih? U tome što radikalnije nego iko drugi razvijaju poznati politički apsurd bošnjačke politike. Sa jedne strane, zalaganje za centralizaciju i unitarizaciju BiH, a sa druge, sistematska stigmatizacija i marginalizacija druga dva naroda. Silajdžić ranije, i Lagumdžija sada, samo prednjače u insistiranju na državi bez entiteta i kantona nastanjenoj građanima odnosno anacionalnim Bosancima, kao što, istovremeno, takođe prednjače i u sistematskom psovanju i pljuvanju i Srba i, nešto manje, Hrvata. Onaj prvi govorio je o RS kao genocidnoj tvorevini, njenim vođa ma kao ratnim zločincima i srpskom narodu kao agresorskom, a ovaj drugi, što direktno, što preko svojih medijskih partijskih aktivista, govori o srpskim i hrvatskim političkim partnerima kao o kriminalcima, primitivcima, diktatorima i fašistima. Pri tome obojica hoće jedinstvenu BiH upravo sa tim takvim komšijama. Kako to objasniti?

Neki smatraju da se ta želja za zajedničkim životom sa svojim neprijateljima može objasniti jedino u kategorijama patopsihologije političkog ponašanja. Pojedinac koji nastoji da pod isti krov dovede susjeda koga smatra kriminalcem i zločincem može se jedino okvalifikovati kao mazohista. To isto važi i za analogno ponašanje grupe, pa valja govoriti o nekoj vrsti kolektivnog ili nacionalnog mazohizmu u Bošnjaka.

Prema drugom tumačenju, ta želja za zbijanjem redova sa „ružnim, prljavim i zlim“ susjedima i nije tako iracionalna. Cilj je primaći ih na dohvat ruke i staviti pod svoju većinsku kontrolu kako bi se uspostavila dominacija, namirili istorijski računi, teritorijalno proširila vlast, nametnuo režim po vlastitoj volji. Jedino što ponovo zbunjuje jeste metod, odnosno činjenica da bošnjačka politika nikada nije pokušala da pridobije komšiluk. Umjesto da im prvi oproste grijehe i izvine se za svoje, da im nude što i ne traže, da im obećavaju i više nego što mogu dati, radili su sve suprotno. Zašto? Pa zato što bi integracija onda bila rezultat ravnopravnog dogovora, a ne pobjede nad dvije poražene „agresorske“ manjine. Integraciju nisu ni htjeli milom, nego silom. A pošto silu nisu imali, istrajno su radili na tome da, po sistemu „što gore to bolje“, dejtonsku državu učine neodrživom i tako isprovociraju OHR da uz pomoć „bonskih ovlaštenja“ obavi posao. U tome su dijelom i uspjeli krunjenjem dejtonskih nadležnosti RS, ali je aktuelna vlast u Banjaluci to zaustavila.

Treći scenarij koji se može izvesti iz bošnjačke politike „zajedno sa komšijama, ali silom a ne milom, sa njima a protiv njih“ bio je curenje i Srba i Hrvata iz BiH pod sistematskim i kontinuiranim prijetnjama Sarajeva i pritiscima OHR-a. Perspektiva centralističke i unitarne BiH pod hegemonijom muslimanske većine, kolektivno uvjerene da je nevina žrtva komšijske agresije, dovela je do poratnog mirnodopskog čišćenja nemuslimanskog stanovništva. Početkom 90-ih, kada je već mirisalo na razlaz tri nacionalne stranke, a zajednička skupština bila još na okupu, među poslanicima se, tokom dugih pauza, u šali nagađalo kakav bi bio ishod mogućeg sukoba. Tadašnji šef kluba SDA je iznenadio procjenom da Muslimani možda jesu najslabija strana jer ne mogu računati na podršku zagraničnih matica, ali oni će jedini ostati i boriti se, a Srbi i Hrvati se povući u rezervne domovine. Prema nezvaničnim procjenama nekih međuna rodnih dužnosnika, ni današnja bošnjačka strategija nije odustala od te ideje, ali rapidno topljenje hrvatskog korpusa sada je ujedinilo i diglo na noge dva HDZ-a.

Međutim, glavni cilj bošnjačke strategije izgleda nikad i nije bio cjelovita i funkcional na BiH. Da im je to zaista bio cilj, bošnjački lideri i političke stranke bi posljednje dvije decenije radili na demokratskom dogovoru i konsenzusu ravnopravnih naroda i građana. Nije riječ o neznanju kako se do konsenzusa realno može doći, nego o nehtijenju  da se to postigne. Već ona Alijina da će „Muslimani uzeti onoliko Bosne koliko mogu prosperitetno kontrolisati“, otkrila je da i bošnjačka politička elita radi na uspostavlja nju vlastitog nacionalnog entiteta, a perspektivno i države. Ali, od onog momenta kada su im SAD i EU nedvosmisleno poručile da na to iz geopolitičkih razloga ne mogu računati i da svoje nacionalne ambicije mogu ostvariti samo unutar kantona, entiteta i zajedničke države, oni su se okrenuli podrivanju dejtonske BiH. Satanizujući Srbe i Srpsku i majorizirajući Hrvate u Federaciji u ime fiktivne građanske države bez građana, Bošnjaci su zapravo radili za svoju nacionalnu stvar. Jednostranim, ultimativnim i hegemonističkim zahtjevima prema druga dva naroda, oni su praktično doveli do toga da Srbi nađu garanciju nacionalne bezbjednosti u entitetu što daljem od zajedničke države, a da desetkovani Hrvati uslov nacionalnog opstanka potraže u trećem entitetu, što dalje od dominantnih Bošnjaka. Ono što im je Zapad zabranio da traže direktno, Bošnjaci su sada na pragu da ostvare indirektno, preko sve snažnije RS i sve izvjesnije HB. Preostali dio Federacije biće bošnjačka Bosna, takođe kao zaseban entitet, a Zukorlić već radi da bude i nešto veći. Zlatko, Suljo, Bakir i Mustafa –„ni krivi ni dužni“.