Mustafa Cerić kao ajatolah

Da li BiH počinje da se raspada ne samo po nacionalnoj i entitetsko-kantonalnoj, nego i po vjerskoj matrici? Mnogi domaći i inostrani analitičari su rat u BiH 92-95. odmah prepoznali kao “građanski rat na nacionalno-vjerskoj osnovi”. Neki drugi su pak smatrali da uprkos simetriji vjere i nacije kod sva tri ovdašnja konstitutivna naroda, religijski antagonizmi, bar u početku, nisu mogli imati već politički značaj zbog ateizma koji je prethodni režim podsticao bezmalo pola vijeka. Hrvati su, istina, i prije rata mahom bili manje ili više intenzivni katolici, ali brojna srpska partizanija i njihovi potomci bili su “rasakrstili sa crkvom” ili pravoslavlje njegovala u čisto tradicionalnom smislu, a muslimani - potonji Bošnjaci, važili su za najsekularnije muslimane u svijetu. No, ne samo građanski rat nego i postkomunistička tranzicija učinili su svoje, ali ne i jednako na sve tri strane.

Već u svojim ranijim tekstovima Alija Izetbegović se programski zalagao za “islamizaciju Muslimana”, pisao o tome kako “nema trajnije koegzistencije između muslimana i nemuslimana”, instruisao kako “muslimani kao manji narod treba da se prilagođavaju, a kao većina da nametnu islamsku teokratiju”, pravio poređenja sa Turskom, koja je “kao islamska bila imperija, a kao sekularna – osrednja država”. Uoči rata, kao predsjednik Predsjedništva, iako ustavno samo prvi među jednakima, on je bez saglasnosti hrišćanskih kolega otputovao na samit Organizacije islamskih zemalja u Istambul, a tokom rata je u Bosnu pozvao i trajno nastanio mudžahedine, kao braću po vjeri iz cijelog svijeta. Taj projekat islamizacije muslimansko/bošnjačke, privremeno relativne a perspektivno apsolutne većine imao je nedvosmisleno za krajnju ambiciju islamizaciju čitave BiH. Izetbegović je taj projekat crno na bijelo izložio u “Islamskoj deklaraciji” i nije ga se nikada i nigdje odrekao, čak ni onda kada se po zapadnim metropolama zalagao za građansku državu i predstavljao kao predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca. A sin Bakir je po preuzimanju funkcije u Predsjedništvu BiH izjavio da babinu knjigu drži na stolu.

Alijin glavni saradnik u nesumnjivo uspješnom poduhvatu islamizacije Bošnjaka i Bosne već tokom prve godine rata postao je reisu-ul-ullema Mustafa efendija Cerić. Imam zagrebačke džamije stigao je u Sarajevo po volji tada i po političkim i po vjerskim pitanjima neprikosnovenog Izetbegovića da zamjeni reisa Jakuba Selimovskog koga je Alija privatno opisivao kao “tipičnog predstavnika nagodnog i inertnog muslimanskog vjerskog establišmenta iz komunističkog perioda”. Problem je zapravo bio u tome što je pragmatični Selimovski bio naklonjen Beogradskom sporazumu. Makedonac po ocu, Goranac po majci, reis efendija Jakub je naprosto smatrao da će i u skraćenoj Jugoslaviji glavnina njegovih vjernika ostati u jednoj državi. Kao nasljednik Selimovskog, Cerić se za Alijinog života držao u sjeni apsolutnog i svjetovnog i duhovnog lidera, ali se po njegovom odlasku najprije nametnuo kao neutralni arbitar u podjelama i sukobima u bošnjačkom političkom vođstvu, a potom i kao militantni svebošnjački politički lider koga vjerska funkcija štiti od bilo kakve civilne odgovornosti. Svašta se reis Mustafa napričao posljednjih godina: od toga da je “Turska za Bošnjake matica”, preko toga da su “vehabije neka vrsta hipika”, do toga da je islamski terorista koji je pucao na ambasadu SAD naprosto “opsjednut šejtanom”. Najnoviji ispad u ovoj seriji predstavlja fetva za Predsjednika RS, a sličnošću sa Homeinijevom prijetnjom Salmanu Ruždiju, sigurno će izazvati dodatno podozrenje evropske i liberalne i hrišćanske javnosti prema bosanskim muslimanima. Ali, pošto je Cerić, kao američki đak (doktorirao književnost u SAD) imun na Inckova bonska ovlaštenja, reis demonstrira da sve ono što Bakir, Zlatko, Suljo, Fahro, Haris i ostali bošnjački političari već godinama ne uspijevaju da izdejstvuju protiv Dodika u Njujorku, Vašingtonu i Briselu, može on sam u Teheranu, Rijadu i Sani.

Njegovo zahtjev ambasadama islamskih zemalja ima i svoju komičnu dimenziju jer reis Dodiku ne može da zabrani pristup čak ni u svoju sarajevsku mahalu, a kamoli na prostor od Maroka do Indonezije. A Mile opet ne krije da nerado makar samo službeno odlazi i u obližnje muslimansko Sarajevo, pa je teško povjerovati da tiho čezne da posjeti, recimo, Saudijsku Arabiju. Naravno, sve to nipošto ne znači da Predsjednik RS mrzi muslimane ili vrijeđa islam, kako to bez ikakvog konretnog povoda tvrdi Cerić. Uostalom, šta bi se desilo kada bi, recimo, kardinal Puljić i vladika Nikolaj zauzvrat uputili simetričan zahtjev amabasadama hrišćanskih zemalja u BiH zbog toga što Cerić prećutkuje islamski terorizam u zapadnoj Evropi i sjevernoj Americi, te lokalnim katolicima i pravoslavcima prijeti belajem jer se opiru muslimanskoj domnaciji? Ukoliko bi i islamske i hrišćanske amabasade odnosno njihove zemlje recipročno prihvatile tako bizarne zahtjeve, Dodik bi i dalje mogao da izađe iz BiH na sve četiri strane svijeta i da pri tome, ne nagazi muslimansko tlo, dok Cerić ne bi mogao ni na jednu čak ni avionom, a da pri tome ne zađe u vazdušni prostor pod kontrolom neke od hrišćanskih zemalja. Naravno, to ne znači da je Balkan naseljen isključivo hrišćanima, ali jeste pretežno, baš kao i Bosna. A u uvodnoj preambuli prve verzije ustava EU postoji pasus koji govori o hrišćanskim korijenima Evrope, pa se to valjda odnosi i na sve njene dijelove.

Čitav problem potiče zapravo otuda što reis-efendiji Ceriću uskoro ističe mandat vrhovnog poglavara “beiha” i sandžačkih muslimana, a to znači, za nepućene treba reći, da će već sutradan po izboru nasljednika aktuelni reisu-ul-ulema biti vraćen u status najobičnijeg hodže kakvih diljem Bosne ima na hiljade. Frustriran predstojećom javnom marginalizacijom, ambiciozni Cerić nema šta nije po kušavao. Od toga da se nametne kao vjerski lider svih evropskih muslimana, preko toga da postane svebošnjački politički lider, do toga da na svoje mjesto ustoliči sebi sličnog samo “mlađeg i luđeg” novopazarskog imama Zukorlića, koji upravo traži stolicu u UN. Pošto su mu propali svi planovi da produži svoj javni vijek, odlazeći Cerić koristi svaku priliku da svojim istovjernicima i sunarodnicima pokaže kako bi jedino na čelu sa njim, kao svojevrsnim sunitskim ajatolahom, Bosna mogla da postane država isključivo po bošnjačkoj odnosno muslimanskoj mjeri. A pošto se Dodik već sedmu godinu ispriječio pred takvim željama i namjerama, logično je da se našao na udaru Cerićeve fetve. Šlagvort reisu dali su zapravo bošnjački političari svojom nemoćnom stigmatizacijom Predsjednika RS u očima bošnjačkog naroda. Ukoliko Ceriću kojim slučajem uspije da ubijedi barem jednu islamsku zemlju da Dodika proglasi nepoželjnim, neka se ne čude ako na slijedećim izborima u građanskom Sarajevu osvanu grafiti “Mustafu efendiju za ajatolaha!”. Biće to najkraći put da bošnjački kantoni umjesto u Evropskoj uniji završe u Svjetskoj islamskoj konferenciji, sve sa Zlatkom i SDP-om.