Od Alije do Zlatka

(Pres za RS, 29. 3. 2011)

Ono što je Izetbegović 1992. učinio protiv Srba u BiH, to je Lagumdžija 2011. učinio protiv Hrvata u Federaciji. Alija je u noći sa 24. na 25. januara ‘92. ignorisao skupštinski Savjet za nacionalnu ravnopravnost (supstitut za Dom naroda), brojem poslanika nadglasao legitimne parlamentarne predstavnike srpskog naroda i inicirao raspisivanje referenduma o osamostaljenju BiH. Zlatko, sada, još od prošlogodišnjih izbora, takođe na bazi brojčane premoći, vrši sistematsko antiustavno nasilje i ignoriše 90 procentnu izbornu volju hrvatskog naroda. Naravno, nije prošao ni onaj prvi pokušaj muslimanske hegemonije nad cijelom BiH, kao što neće ni ovaj bošnjačke na njenoj polovini. Ali, po kojoj cijeni? Srbi su svoju konstitutivnost i ravnopravnost odbranili oružjem protiv udruženih komšija i „međunarodne zajednice“, a Hrvati će to postići politički, uz podršku dijela komšiluka i katoličkog dijela EU.

Ono što će ostati kao trajan nauk i jednima i drugima jeste da se „građanska opcija“, jednako u SDP-ovoj kao i u SDA-ovoj verziji, svodi na isto. Na majorizaciju relativno brojnijeg naroda u odnosu na malobrojnije odnosno na njihovo nacionalno ignorisanje, vrijeđanje i ponižavanje.

Ono što će ostati kao trajan nauk i jednima i drugima jeste da se „građanska opcija“, jednako u SDP-ovoj kao i u SDA-ovoj verziji, svodi na isto. Na majorizaciju relativno brojnijeg naroda u odnosu na malobrojnije odnosno na njihovo nacionalno ignorisanje, vrijeđanje i ponižavanje. U dva navrata, u intervalu od dvadeset godina, i kao Muslimani i kao Bošnjaci, i kao desničari i kao ljevičari, naše komšije su zorno pokazale kako zapravo shvataju i prakti kuju evropske vrijednosti vladavine ustava, konsocijativne demokratije, nacionalne ravnoprav nosti, kolektivnih ljudskih prava i sl. Udarajući najprije na nacionalno dostojanstvo Srba, a sada i Hrvata, i stari Izetbegović i Lagumdžija najviše su uradili na štetu inače problematičnog unutrašnjeg legitimiteta BiH. Zasnovan na dejtonskim potpisima lidera iz susjednih država (Milošević i Tuđman), a ne na referendumom iskazanoj volji srpskog i hrvatskog naroda da žele da žive u zajedničkoj državi sa Bošnjacima, taj legitimitet je tek trebalo graditi na temelji ma uzajamnog povjerenja. Ionako sitan „kapital povjerenja“, naslijeđen iz vremena prije 90-ih, tokom minule dvije decenije je potrošen. Zato BiH može opstati jedino kao „geopolitička nužda“, uređena po najvišim poznatim standardima teritorijalne autonomije i političke samouprave svakog od tri naroda. Ali, ako je Alija bio politički početnik, koji se svojevremeno našao u vrtlogu dramatičnih regionalnih previranja, kako objasniti da iskusni Zlatko to nije shvatio ni dvije decenije kasnije?

Ne treba potcjenjivati Lagumdžijinu inteligenciju, polet, energiju i poduži staž.       

Zašto, recimo, nisu Sulejman ili Bakir, nego je baš on zabio posljednji klin u kovčeg jedinstvene, ako ne i svake druge, Bosne? Ako odbacimo pretpostavku da, tjerajući Hrvate iz Federacije u Herceg-Bosnu, zapravo indirektno radi na uspostavljanju bošnjačkog entiteta, ostaje njegova hipertrofirana samouvjerenost da je baš njega zapala nemoguća misija da, uprkos Hrvatima, a kasnije i Srbima, napravi unitarnu BiH. To opet obično ide sa pocjenjivanjem partnera. A Zlatko jeste jedan od onih tipičnih sarajevskih „haustorčića“, odraslih između Baščaršije i Marindvora, koji ne samo postkomunističke kadrove iz provincije, nego i kadrove sa gradske periferije nadmeno tretira kao politički nedorasle „papke“, bez obzira na to što su mu baš takvi, od posljeratnih dvadeset godina mirnodopske vlasti, demokratski uzeli barem petnaest. Ima u tom prenaglašenom samopouzdanju i nešto od porodičnog pedigrea (otac Sal ko bio je komunistički gradonačelnik Sarajeva) što ga je učinilo sličnim Silajdžiću (babo mu je bio imam Begove džamije) i donijelo mu nadimak „crveni Haris“. Mogu da zamislim i da je, svojom visokom političkom samosvješću, ambicijom i odlučnošću, ostavio utisak na ambasadora Muna, ali sumnjam da mu je ovaj rekao više od: „Ako tvrdite da možete da ostvarite američki multikulti projekat u Bosni, samo naprijed“. Baš kao što je i Cimerman u svoje vrijeme rekao Aliji: „Ako kažete da vam ne odgovara Lisabonski plan, zašto ste ga potpisali?“ Pragmatični Amerikanci cijene odvažne, ali pod uslovom da pobjede, te zato sada već diskretno daju prednost velikoj koaliciji sa dva HDZ-a. Ne treba potcjenjivati Lagumdžijinu inteligenciju, polet, energiju i poduži staž. No, nekako sam najmanje sklon da objašnjenje za ovu njegovu kontraproduktivnu drskost ravnu Pediju Ešdaunu, potražim u građanskom idealizmu inženjera elektrotehnike, koji je u prethodnom mandatu svoga bivšeg profesora (Hrvata) Božu Matića, kao partijski šef, otpustio sa čela Savjeta ministara da bi sjeo na njegovo mjesto.

Jedino što u čitavoj priči malo ohrabruje jeste činjenica da se bošnjački mediji i nezavisni intelektualci nisu monolitno svrstali u odbrani tragikomične avanture u koju su se upustile dvi je vodeće nacionalne stranke.

Negativne konsekvence ovog Zlatkovog bumeranga, neće biti samo privatnog karaktera. Kao neprikosnoveni lider SDP, definitivno je kompromitovao građansku opciju na kojoj se, ma koliko to u ’“beiha“ kontekstu bilo besmisleno, zasniva imidž njegove stranke. Iako stariji partner u bošnjačkoj koaliciji sa SDA, SDP je izgubio moralno-politički kredibilitet da učestvuje u drugom, popravnom krugu dogovora sa dva HDZ-a o formiranju koalicione vlasti u Federaciji. Naravno, u krizi koja je uzdrmala veći entitet pa donekle i BiH kao cjelinu, ni Suljino maslo nije za Ramazana, ali nenametljivi Tihić će izvjesno biti prihvatljiviji pregova ač ne samo sa Čovićem i Ljubićem nego kasnije i sa Dodikom. A jedan poznati sarajevski nedeljnik navodi poduži spisak značajnih domaćih i inostranih institucija i ličnosti kojima se zamjerio vodeći „platformaš“, te nesuđeni ministar vanjskih poslova i predsjednik Savjeta ministara BiH (A. Merkel, I. Josipović, P. Mun, M. Lajčak, V. Incko,  OHR, PIK, CIK itd.)             

Jedino što u čitavoj priči malo ohrabruje jeste činjenica da se bošnjački mediji i nezavisni intelektualci nisu monolitno svrstali u odbrani tragikomične avanture u koju su se upustile dvi je vodeće nacionalne stranke. Kada su ovo isto što sada Zlatko Lagumdžija, SDA i „platforma ši“ čine protiv Hrvata, početkom 90-ih Alija Izetbegović, SDA i HDZ, učinili protiv Srba, nijedan sarajevski medij niti iko od muslimanskih i hrvatskih nezavisnih intelektualaca nije podigao glas. To valja pamtiti i braniti Dejtonski ustav, a ne ove ili one komšije.