Otklizavanje RS iz BiH je proces koji je u toku

Iako je pažnja javnosti u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine sve više usmerena prema kampanji uoči lokalnih izbora, već sada je jasno da je odmeravanje snaga između političkih opcija samo uvod za ozbiljniji izazov - pregovore partijskih lidera i zapadnih «moderatora» o ustavnim promenama u BiH. O najvažnijim faktorima koji bi mogli da odrede sudbinu «nemoguće države», «Novi Reporter» razgovarao je sa dr Nenadom Kecmanovićem, profesorom Fakulteta političkih nauka u Beogradu i neprikosnovenim autoritetom u domenu analize političke situacije s ove strane Drine.

Naravno, u tom kontekstu, nezaobilazan je Kecmanovićev osvrt na efekte nedavnog hapšenja Radovana Karadžića: «Pale su u vodu iluzije naivnih mirovnjaka po kojima će suđenja za ratne zločine dovesti do istine, istina do katarze, a katarza do pomirenja. Naprotiv, već sada 'Sarajevo ključa od želje za osvetom', stoji u izvještaju sa lica mjesta, a sam sudski proces izazvaće dodatne količine gnjeva, jer Tužilaštvo protiv Karadžića neće imati da ponudi ništa spektakularno novo u odnosu na ono što smo već čuli i vidjeli u slučajevima 'Milošević', 'Krajišnik', 'Plavšić', 'Šešelj', pa je zbog toga iz Haga već najavljen skraćeni postupak. Nebrojeni eksperti, svjedoci i dokazi, beskonačni sati saslušavanja i unakrsnih ispitivanja ostavili su toliko blijed utisak da su se, u načelu nepristrastne, sudije i sami često otvoreno nervirali što Tužilaštvo nije bilo u stanju da ozbiljno potkrijepi ambiciozne optužnice i odgovarajuće teške presude. Kako piše čuveni američki advokat i harvardski profesor prava Alen Deršovic, teorija udruženog zločinačkog poduhvata naknadno je i uvedena da bi se optužbe za konkretne ratne zločine, koje su na terenu neposredno počinili vojnici, paravojnici, kriminalci i psihopate, mogle lako širiti nagore, ne samo po komandnoj vojnoj vertikali, nego i prema visokoj politici. To, naime, nisu optužbe zbog činjenja, nego zbog nečinjenja, odnosno, zbog neznanja, nesprečavanja, nekažnjavanja i sl. O haškoj primjeni teorije udruženog zločinačkog poduhvata slične kritičke primjedbe iznose i profesori Martinez (sa Stenforda) i Dener (sa Univerziteta Vanderbilt).»

Kada je reč o ostalim dimenzijama predstojećeg sudskog procesa, Kecmanović ukazuje na dve teme koje poseduju «specifičnu težinu»: «Ono što bi principijelno moglo da bude pozitivan osnov optužnice jesu ideologija srpskog nacionalnog pokreta i program Srpske demokratske stranke koje su promovisale političke vođe. Međutim, to su legalne i legitimne političke platforme koje su artikulisane i obznanjene u mirnodopskim uslovima i u njima nema ništa što bi moglo da bude predtekst za ratne zločine. Naprosto, SDS je početkom devedesetih postao za Srbe isto što je i SDA postao za muslimane i HDZ za Hrvate, baš kao što je i Radovan Karadžić bio pandan Aliji Izetbegoviću i Mati Bobanu. Nije još bilo rata bez ratnih zločina, pogotovo građanskog, a još manje na nacionalnoj osnovi, pa ih je i u ovom bosanskohercegovačkom bilo sa sve tri strane.

Sve u svemu, kako navode i ozbiljni analitičari u Sarajevu, jedino što bi ovaj proces moglo da učini relevantnim jeste ono što će možda ispričati sam Karadžić. Ne samo o svome tajnom dilu sa Holbrukom, nego i o zakulisnim dogovorima sa drugim stranim zvaničnicima, ali i komšijskim vođama oko podjele BiH, oko borbene razmjene teritorija, oko aranžmana 'Srebrenica za cijelo Sarajevo' i sl. 'Bit će to dovoljno da se mnogobrojni kompromitirani državotvorci koji pretendiraju na bošnjački nacionalni prijesto, poklope po ušima' - nedvosmisleno se aludira na Harisa Silajdžića u komentaru sarajevskog 'Oslobođenja' (autor Faruk Borić). Tako se, dijelom, može objasniti ponašanje Harisa Silajdžića, koji je već odavno težište svoje političke kampanje sa Karadžića prebacio na Dodika.»

Novi Reporter: BiH je nedavno potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom. Kakav uticaj može imati nastavak «evropskih integracija» na budućnost ustavne strukture BiH, imajući u vidu činjenicu da se u Sarajevu pod tim podrazumeva centralizacija zemlje?

Kecmanović: U Sarajevu, znate, apsolutno sve posmatraju kroz samo jednu te istu prizmu: koliko će šta pomoći ili odmoći da BiH postane jedinstvena i cjelovita, odnosno, centralizovana i unitarna. Kao u onoj anegdoti o Cigi i Roršahovom testu: koju god mrlju mu predoči psiholog, to kod njega izaziva asocijaciju na „onu stvar“. Međutim, sa stanovišta neoliberalnih vrijednosti, koje Zapad promoviše svugdje po svijetu, pa i u BiH, bitni su privatizacija, otvoreno tržište, ulaz stranog kapitala, a to podrazumijeva i političku stabilnost i antiterorističku bezbjednost. Iza toga stoji vrlo konkretan i jasno prepoznatljiv interes SAD i EU, kojem su podređeni i demokratija i ljudska prava. Sve ostalo, uključujući i to da li je sistem decentralizovan ili centralizovan, malo ih zanima samo po sebi, odnosno, zanima ih samo posredno ukoliko je u funkciji ostvarenja navedenih interesa ili, kako to vole da kažu, univerzalnih vrijednosti. Republika Srpska je u tom pravcu, koji u današnjem svijetu nema realnu alternativu, otišla dalje i od Federacije BiH i od BiH u cjelini i biće sve više tretirana kao jedini ozbiljan partner koji, uz ekonomsku i političku podršku, svoj zaostali komšiluk treba da povuče prema Evropskoj uniji.

Donedavno se u RS često govorilo o mogućnosti referenduma o ključnim pitanjima, od opstanka entitetske policije do izlaska RS iz BiH. Ukoliko dođe do grubog narušavanja entitetske strukture BiH, da li su srpski političari spremni da ozbiljno pokrenu inicijativu za raspisivanje referenduma, u situaciji kada iz EU i SAD poručuju da neće priznati takvo izjašnjavanje u RS?

SAD i EU su, ako se sjećate, isto tako reagovali i kada su svojevremeno referendume najavljivali kosovski Albanci i Crnogorci, da bi kasnije u prvom slučaju bio priznat ilegalni referendum, a u drugom podržan zvanični referendum. Ako bi i vlasti u RS odlučile da održe referendum, to ne bi mogao niko da spriječi, jer organizator formalno ne mora da bude neka državna institucija nego, recimo, neka nevladina organizacija ili agencija za ispitivanje javnog mnjenja. Takvo neposredno demokratsko izjašnjavanje naroda inostrani promotori demokratije i ljudskih prava sigurno ne bi smjeli da spriječe, a rezultat bi i kao međunarodno nepriznat imao izuzetno veliki politički značaj i uticaj. Uzmimo, recimo, plebiscit o ostanku BiH u Jugoslaviji kojim su Srbi uoči rata (9-10. decembra 1991) odgovorili na muslimansko-hrvatski referendum o osamostaljenju BiH. Iako je taj plebiscit Srba, takođe, bio nepriznat, nema nijednog suđenja u Hagu, nema nijedne inostrane i domaće studije o tom periodu, nema nijedne savremene rasprave o tom prostoru koja ga ne pominje i njegove rezultate ne uzima u obzir kao autentičan izraz volje srpskog naroda. RS bi se sada čak i zvanično mogla pozivati na taj plebiscit ili izvršiti anketnu provjeru među svojim građanima, recimo, s pitanjem „da li (i danas) podržavaju ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom i drugim republikama (državama) koje to žele“.

Međutim, sada su u igri i druge opcije kao, na primjer, „samostalna RS“ ili „RS u kon/federaciji sa drugim entitetom“ i zato je referendum neophodan. A pošto su hercegovački Hrvati poslije rata (28. oktobra 2000) već održali jedan takav nelegalni, ali legitimni referendum za izdvajanje u treći entitet, Bošnjaci bi, praktično, bili dovedeni u situaciju da jednom odluče šta hoće: ili da konačno prihvate ravnopravan razgovor sa komšijama na temu da li sve tri strane uopšte hoće i kakvu hoće zajedničku državu ili da na preostalih 22 procenata bosanskohercegovačke teritorije, koliko danas efektivno kontrolišu, organizuju svoju samostalnu nacionalnu državu. BiH nije nikakva metafizička kategorija koja postoji izvan i iznad dogovora tri konstitutivna naroda, a Bošnjaci najmanje imaju pravo da se pozivaju na njenu srednjovjekovnu tradiciju, prekinutu prije pola milenijuma, jer tada još nisu postojali ni kao vjerska, a kamoli kao nacionalna grupa.

U Sarajevu se zahuktava rasprava o konsocijativnom modelu demokratije u BiH. Dok bošnjačka intelektualna elita zagovara konsocijativni model „sličan zapadnoj političkoj praksi“, čak i među liberalnim hrvatskim intelektualcima govori se da konsocijativni model u BiH mora pratiti i odgovarajuća teritorijalna organizacija, što je, opet, neprihvatljivo za političke Bošnjake, sem u slučaju da se ustavno uređenje BiH prekomponuje iz entitetskog u regionalno. Kako vi gledate na tu polemiku?

U zapadnoj političkoj praksi postoje ne samo transteritorijalne (Austrija, Holandija), nego i teritorijalizovane konsocijacije (Švajcarska, Belgija), a to prije svega zavisi od teritorijalno-etničke strukture konkretne zemlje. Kao što je prije rata neka vrsta bh. modela socijalističke konsocijacije (kadrovski ključ, nacionalne kvote, princip rotacije i sl.) bila transteritorijalna, jer smo u dijelovima republike imali šaru „tigrove kože“, tako je danas prirodno da bude teritorijalizovana, jer imamo tri jednobojna polja. E, na to bi Haris Silajdžić rekao da je to rezultat etničkog čišćenja, što i nije netačno, ali pri tome zaboravlja da je to jednako tačno za oba entiteta. Kao što zaboravlja da nije Milorad Dodik, nego upravo on bio taj koji je sa Izetbegovićem vodio ratnu nacionalnu politiku i na kraju potpisao Dejtonski sporazum u kome su međunarodno priznata dva entiteta. Onomad na BBC-ju Silajdžić se pravdao da je taj potpis Bošnjacima bio iznuđen „pištoljem uperenim u glavu“. Politički korektni britanski voditelj nije ga upitao „A ko je držao taj pištolj? Holbruk? Kristofer? Klinton?“, jer to sigurno nije mogao biti ni Milošević, a kamoli Karadžić, nego ga je samo diskretno upozorio riječima: „Mnogi neće razumjeti šta ste htjeli da kažete...“

Transteritorijalnu ili neteritorijalnu konsocijaciju danas više nije moguće primijeniti ne samo u manjem, nego ni u većem entitetu, jer tamo Srba gotovo da i nema, izuzev tako što ćete malobrojne, koji su još uvijek tamo ostali, rasporediti na nekoliko funkcija u kantonima.

Kako biste okarakterisali sadržaj upakovan u tu formu?

To je politička karikatura i podsjeća me na komentar nekih bošnjačkih intelektualaca na činjenicu da u Sarajevu sada živi 90 procenata Bošnjaka. („To ne znači da je grad postao jednonacionalni muslimanski, jer je po duhu ostao multietnički!“). To što i u Banjaluci i u Sarajevu na visokim potpredsjedničkim funkcijama imate predstavnike drugog i trećeg naroda bez veće nacionalne baze, pa i bez većeg nacionalno-političkog uticaja, neće vratiti izbjeglice, kao što ih nisu vratili ni povratak imovine, ni druge mjere tokom proteklih 13 godina. To je za mnoge ljude dramatično i traumatično i mogu da razumijem njihovu nostalgiju za zavičajem, jer i sam imam slično iskustvo, ali to je neizbježna i nepovratna posljedica svih ratova. Na nostalgiji se ne može graditi realna politička budućnost, a posebno je opasno ako se ta nostalgija eksploatiše u dnevnopolitičke svrhe, kako to čini Haris Silajdžić. Odgađanje popisa stanovništva jedan je oblik takve manipulacije kojom se sakriva ne samo pravo stanje, nego i trend da ljudi i dalje odlaze u pravcu teritorijalne koncentracije svojih sunarodnika, bez obzira na to što im individualna ljudska prava više nigdje nisu ozbiljnije ugrožena. Priča o neteritorijalnoj konsocijaciji kao rješenju za BiH je, takođe, oblik manipulacije, a njeni protagonisti «teritorijalizovanu» ili «teritorijalnu» konsocijaciju tobože demistifikuju kao federaciju ili konfederaciju. Recimo i da su potpuno u pravu, pa šta onda? Trebalo bi im ponuditi principijelnu diskusiju o tome - zašto bi federacija bila lošije rješenje od unitarne države? Nigdje u političkoj teoriji nećete naći odgovor. Naprotiv, svugdje piše da je za višenacionalne zajednice kon/federacija bolje ako ne i jedino rješenje.

Zbog čega je taj model u krizi, posebno finansijskoj, u bošnjačko-hrvatskom delu Bosne i Hercegovine, gde je uključen u zvanični naziv entiteta?

Problem političkog sistema u BiH jeste što je to neka vrsta nedovršene ili asimetrične federacije, to jest: što nema trećeg entiteta. A najbolji dokaz je to što RS ima političko jedinstvo i ekonomski ubrzano napreduje, a u Federaciji BiH imate neprestane političke podjele i sukobe i ekonomski nazadak. Dovoljno je pomenuti podatak da veći entitet u budžetu ima 400 KM , jer im sve pare odoše na kantonalne administracije i boračke penzije, a manji entitet samo u razvojnom fondu ima preko milijardu KM, a tokom ove godine znatno su povećali plate u zdravstvu, obrazovanju itd. Mislim da bošnjački lideri svojim nerealnim političkim zahtjevima sve više prikrivaju svoje socijalno-ekonomske probleme. Bošnjački kantoni postaju svojevrsna „sadaka država“, koja svoju razvojnu politiku zasniva na inostranoj milostinji. Medijski i diplomatski promovisani u jedinu i apsolutnu žrtvu, oni su prvih poratnih godina navikli da im pritiče velika materijalna pomoć i od zapadnih i od islamskih zemalja i sada ne mogu da se odviknu da parazitiraju na svome što stvarnom, što umišljenom stradalništvu. I optužba protiv Srbije za genocid koja je bila „inspirisana prije svega moralnim razlozima“, ipak je propraćena zahtjevom za enormnom ratnom odštetom od koje bi mogli da žive nekoliko narednih decenija. Sada su sličnu tužbu sa ogromnim odštetnim zahtjevom pokrenuli i protiv Holandije i UN povodom Srebrenice, što takođe mnogo košta, a malo ima izgleda na uspjeh. Naravno, sve je to i legalno i legitimno, ali bi nacionalna vlast morala konačno da se usredsredi na aktuelne mirnodopske probleme, umjesto da u budućnost ide evociranjem prošlosti.

U poslednje vreme može se nezvanično čuti da se i u međunarodnim krugovima, pre svega u Briselu, razmatra prekomponovanje BiH, tako što će najpre Federacija BiH biti transformisana u dve ili tri regije/federalne jedinice, a zatim bi došlo do eventualnog sužavanja teritorije RS, da bi se, na kraju, došlo do toga da i Hrvati dobiju svoju autonomnu jedinicu, a da Bošnjaci, kao najbrojniji narod, dobiju nešto veću teritoriju od one koju sada kontrolišu. Da li bi takav rasplet omogućio dugoročni opstanak «smanjene» RS i da li je uopšte moguć, imajući u vidu težnju bošnjačkih političara za centralizacijom cele BiH i marginalizovanjem delova u kojima Srbi i Hrvati čine većinsko stanovništvo?

Ta ideja da se Bošnjacima ponudi teritorijalna kompenzacija za pristanak na podjelu odavno je u opticaju i mislim da je o tome bilo i direktnih, doduše neformalnih i nejavnih neuspjelih razgovora. Takvih, čini mi se politički vrlo racionalnih inicijativa prema Bošnjacima bilo je od oba partnera i izvana, ali su Bošnjaci propustili taj voz u najpovoljnijem trenutku za sebe. Mislim da poslije presude Međunarodnog suda pravde i secesije Kosova, pa i s obzirom na to da je Hrvatska na pragu EU, takva ponuda više nije na stolu. Uostalom, da li su Srbi dobili teritorijalne kompenzacije od Hrvatske zato što su odande istjerani kao konstitutivni narod? Nisu! Da li su dobili teritorijalne kompenzacije zato što su otjerani sa Kosova, iako je to bio dio države Srbije? Nisu! Iz samog Sarajeva nepovratno je iseljeno 150.000 Srba, što je mnogo više nego što je muslimana i Hrvata zajedno bilo prije rata u Banjaluci, Doboju, Bijeljini, Zvorniku, Trebinju, pa nikom ništa. U najvećim gradovima u BiH, Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Zenici, gdje je bio koncentrisan najveći dio materijalnog i duhovnog bogatstva bivše republike, koje su generacijama stvarala sva tri naroda - gotovo da Srba više i nema. Nekoliko velikih banaka, najveći privredni sistemi („Energoinvest“, „Unis“, „Famos“, „Šipad“, „UPI“ itd.), kompletna republička administracija, moderno opremljen klinički centar i vojna bolnica, desetine škola različitog nivoa i narodna biblioteka, najveći univerzitet i akademija nauka, čuveni Zemaljski muzej i mnogobrojne umjetničke galerije, nekoliko pozorišta, kao i mnoge druge vrijednosti locirane u glavnom gradu - sve je to Srbima ostalo nedostupno i niko im za to nije nudio nikakve kompenzacije. Naprotiv, od 5,5 milijardi dolara međunarodne pomoći, samo 1,5 milijardi otišlo je u RS, a od četiri milijarde koje su ušle u veći entitet, glavnina je potrošena na obnovu Sarajeva, koje je sa 90 odsto bošnjačkog stanovništva, praktično, postalo muslimanski grad.

Naprosto, Bošnjaci su dobili najvredniji dio teritorije koji uz to uopšte nije prenaseljen i ne vidim na osnovu čega bi uopšte tražili teritorijalne kompenzacije, pogotovo ne na račun Republike Srpske u koju je izbjegao veliki broj Srba iz Hrvatske. Osim toga, Bošnjaci su potpisali Vašingtonski sporazum o zajedničkom entitetu sa Hrvatima u kome su brojčano sve premoćniji, a pošto „Herceg-Bosna“ želi osamostaljenje, onda treba međusobno da se dogovore o teritorijalnoj ili drugoj cijeni formiranja trećeg entiteta.

Verujete li da bi samoproglašenje tzv. „Republike Kosovo“ i priznanje te „države“ od vodećih zemalja EU i SAD u budućnosti moglo dovesti do trenda laganog «otklizavanja» Republike Srpske iz BiH? Ili će se, pak, u Briselu truditi da status RS u BiH u većoj meri ostane netaknut, kako se Srbi na Balkanu, generalno, ne bi osetili kao apsolutni gubitnici?

Otklizavanje RS iz BiH je proces koji je u toku i odvija se uprkos tome što je OHR tokom proteklih 12 godina što silom, što milom oduzeo pedesetak nadležnosti koje su izvorno, odnosno, po Dejtonskom sporazumu pripadale entitetima. Paradoksalno, ali je tako: RS preostale nadležnosti sada maksimalno i umješno koristi za samostalan razvoj entiteta i odlučno ih brani. Neprestane zahtjeve „međunarodne zajednice“ za jačanjem zajedničkih organa u Sarajevu, Srbi nikada ne doživljavaju kao nepristrastne i racionalne inicijative da se napravi funkcionalnija država, nego kao navođenje vode na bošnjački unitarističko-centralistički mlin. Možda i nisu baš uvijek u pravu, ali je sasvim prirodno da ako se visoki predstavnici, svi odreda, dosljedno zalažu za princip koji odgovara jednoj strani u sukobu - onda to ona druga strana doživljava kao neprincipijelno. Visoki predstavnik neodoljivo podsjeća na Aliju Izetbegovića koji se zalagao za građanski princip «jedan čovjek - jedan glas», što kao načelo, naravno, nije sporno, ali u konkretnoj konstelaciji odnosa u BiH ide u prilog većinskoj bošnjačkoj naciji, a na štetu druga dva malobrojnija naroda. To neminovno izaziva refleks nacionalne samoodbrane i rastućeg nepovjerenja prema komšijama čije motive je lako prepoznati, ali i prema strancima čije motive je, pogotovo poslije podrške secesiji Kosova, zaista teško razumjeti i još teže prihvatiti kao principijelne.

Mislim da će, zbog nespremnosti Srbije da za gubitak na jugu (KiM) traži kompenzaciju na zapadu (RS), otklizavanje srpskog entiteta ići u pravcu veće samostalnosti, odnosno, (kon)federalnih odnosa sa bošnjačko-hrvatskim entitetom, a to ne znači nikakav politički zaokret. Za Dejtonski sporazum nije nađena već godinama tražena, a svima prihvatljiva alternativa. RS bi, naprosto, trebalo da traži da se taj „privremeni ustavni aranžman za BiH“, dok je na snazi, poštuje u cjelini svog izvornog oblika, a to znači da joj se vrate mnoge nadležnosti koje su joj bukvalno oteli neki visoki predstavnici. Ono što je uradio Pedi Ešdaun mora da bude revidirano obraćanjem međunarodnim pravosudnim instancama, jer predstavlja dramatično kršenje jednog međunarodnog sporazuma.

Kakvu ulogu u BiH, po vašoj proceni, igra zvanični Zagreb? Da li njihovo deklarativno „nemešanje u probleme u BiH“ predstavlja samo kulisu zarad bržeg približavanja Hrvatske EU ili je reč o poruci Hrvatima u BiH da ubuduće ne mogu računati na pomoć Zagreba u svojim težnjama da dobiju federalnu jedinicu u BiH?

Hrvatski nacionalni korpus, onaj u matici i ovaj u BiH, djeluju koordinirano i sinhronizovano, kako preko jedinstvenog HDZ-a, tako i preko vertikalno organizovane Katoličke crkve. Centrala u Zagrebu je zarad ulaska Hrvatske u EU privremeno zamrzla pitanje trećeg entiteta, ali će ga nakon toga sa ojačanim međunarodnim autoritetom sigurno aktuelizovati. Zato Hrvati u „Herceg-Bosni“ uglavnom strpljivo čekaju, odnosno, svoje zahtjeve drže na tihoj vatri. Međutim, postoje i drugi pristupi i njihove takođe mnogobrojne pristalice na obje strane granice na Uni. U Zagrebu, recimo, postoji uporedo mišljenje da je jedinstvena i cjelovita ili bilo kakva BiH potrebna Hrvatskoj iz vojno-strateških razloga kao tampon zona prema istoku, prema vječito opasnoj Srbiji. Karakteristika hrvatske politike u Bosni, odnosno, Hercegovini jeste istovremeno igranje na više razboja. To nije politika ni posavskih, ni srednjobosanskih, a ponajmanje zapadnohercegovačkih Hrvata, nego zagrebačkog Gornjeg grada i Kaptola. Bosanskohercegovački Hrvati sasvim jasno i dosljedno naprosto hoće da se pripoje „lijepoj njihovoj“ ili bar da imaju svoju Herceg-Bosnu, te neće ni sa pravoslavcima, a kamoli sa muslimanima.

Kakav predznak su imala periodična savezništva Hrvata sa bošnjačkom stranom za vreme oružanih sukoba u BiH?

Ono vezivanje barjaka sa šahovnicom i polumjesecom početkom devedesetih bilo je instrukcija zagrebačke centrale HDZ-a, da bi se muslimani uvukli u zajednički politički front protiv Srba i Srbije, odnosno, protiv Jugoslavije. Isto je bilo i sa referendumom o osamostaljenju BiH, jer je lokalni ogranak HDZ-a imao svoju verziju referendumskog pitanja koja im je davala mogućnost nacionalnog samoopredjeljenja. Ali, opet je preko Katoličke crkve stigla direktiva da zbog otpora muslimana, ipak, od toga odustanu i izađu da glasaju protiv Jugoslavije, da bi se otvorio drugi, sada oružani front prema srpskom faktoru. Zatim su tokom rata sa Matom Bobanom na čelu pravili svoju Herceg-Bosnu, ali je opet globalna nacionalna strategija nalagala da u Sarajevu ostane Stjepan Kljujić i sa Izetbegovićem pravi „građansku BiH“. Napokon su i zaratili sa svojim muslimansko-bošnjačkim saveznicima, da bi opet iz Zagreba bili obmanuti da će, ako prihvate federaciju sa Bošnjacima, dobiti konfederaciju sa Hrvatskom, jer su to od Tuđmana preko Nijemaca zahtijevali Amerikanci. Sada, vjerujem, nestrpljivo čekaju prijem Hrvatske u EU.

Da li se, nakon upliva ruskog kapitala u RS i zapadnog kapitala u oba entiteta BiH, može očekivati podela interesnih sfera između Rusije i SAD i EU, pri čemu bi uticaj Rusije dominirao u RS, dok bi se SAD i delimično EU više fokusirali na statusna pitanja Bošnjaka i Hrvata?

To me asocira na ono zagonetno „fifti-fifti“, odnosno, na sporazum na Jalti između zapadnih saveznika i Sovjetskog Saveza o podjeli interesnih sfera u Jugoslaviji. Linija razgraničenja je, navodno, prolazila kroz BiH. Vaša procjena vjerovatno stoji kada je riječ o Hrvatima, pa dijelom i o Bošnjacima, jer oni, pored zapadnog kapitala, računaju i na arapski i, šire, na kapital iz islamskih zemalja. I RS je, koliko bar ja znam, ne manje otvorena za zapadnoevropska i američka ulaganja, ali, pod jednakim ekonomskim uslovima, koji važe i za ulaganja sa bilo koje druge strane. Rusi su ušli u naftni kompleks, u Brod i Modriču, naprosto zato što su, pojednostavljeno rečeno, ponudili više. Oni nisu bili favorizovani po liniji nekih slovenskih, pravoslavnih, tradicionalnih itd. simpatija koje inače naravno postoje, nego su izgleda neki drugi potencijalni kupci vjerovali da će imati privilegije po liniji ideološke, političke i vojne dominacije u regionu. Na neformalnu primjedbu jednog zapadnog ambasadora, Dodik je odgovorio: „Ako ste spremni da platite više, nema problema, vi ćete dobiti prednost.“ Dakle, u RS niko nema monopol po bilo kakvoj nekomercijalnoj osnovi. Mislim da je to ne samo ekonomski, nego i politički najbolji pristup, jer slobodna konkurencija podiže cijene i puni budžet, a šira lepeza inostranih investitora širi međunarodnu podršku politički stabilnoj RS. Zašto bi, čuvajući uloženi kapital, za njen status brinuli samo SAD i EU, a ne i Rusi sa svojim neuporedivim energetskim potencijalom od kojeg zavisi čitav Stari kontinent.

U poslednjim godinama u sarajevskim medijima nazivali su vas «ideologom politike Milorada Dodika». Osećate li se odgovornim za «raspirivanje nacionalističke retorike kojom se Dodik služi» - za što u Sarajevu Dodika danas najčešće optužuju?

Dodik je, po mnogim ocjenama, bar trenutno jedan od najuspješnijih lidera u čitavom regionu. Dobio je više nego ubjedljivu većinu na izborima, amortizovao je i unutrašnje i vanjske pritiske da se promijeni status RS, po analizama međunarodnih eksperata postigao je značajne ekonomske rezultate, izveo je efikasnu kontraofanzivnu prema federalnim medijima, gotovo da i nema ozbiljnu opoziciju itd. Čak i u Sarajevu, uz neumorna psovanja i pljuvanja, često kažu „eh, da je nama jedan takav...“. Bilo bi, naravno, lijepo da sam kao „njegov ideolog“ i sam dio te uspješne priče. Međutim, neki moj uticaj, ukoliko uopšte postoji, svodi se na to da smo dugogodišnji prijatelji, da se često viđamo, da razgovaramo i o političkim temama, da ja pratim njegove političke aktivnosti, da on čita moje politikološke analize. Vjerovatno da sve to i ima nekog uticaja na ono što on radi, koliko i na ono što ja pišem, ali je daleko od onog što bi se moglo nazvati „Dodikov ideolog“. Osim toga, mi se i ne slažemo baš u svemu, a on je čovjek koji teško prihvata tuđe mišljenje. A što se tiče Dodikove navodne „nacionalističke retorike“, sve je počelo onog momenta kada je pomenuo referendum o nacionalnom samoopredjeljenju do otcjepljenja. Do tada je kao pragmatičan i reformski orijentisan političar i u sarajevskim medijima priželjkivan kao premijer BiH. No, koliko se ja razumijem, to su kategorije koje spadaju u domen neposredne demokratije i grupnih ljudskih prava, te nemaju baš nikakve veze sa nacionalizmom. Ja potpuno razumijem da to ne odgovara Bošnjacima, jer unaprijed znaju kakav bi bio ishod referenduma.

Da li je za RS danas i u bliskoj budućnosti prednost ili hendikep što na kretanja na političkoj sceni u RS više nemaju snažnog uticaja partije desnice, poput SDS-a i radikala? Ili je donekle utemeljena teza da je u deo spektra koji zauzimaju te partije «uplovio» SNSD, tako da na političkoj sceni u Srpskoj više ne postoji stranka za koju se može reći da zastupa socijaldemokratsku ideju?

Istorijski gledano, za razliku od komunista, koji su u ime klasnog načela ignorisali nacionalno pitanje, iz socijaldemokratskih redova potekli su neki od vodećih teoretičara nacije u XX vijeku, kao što su to Renan i Kaucki. Dok je SDP u Sarajevu još od početka rata koketirao najprije sa SDA, a poslije i sa Silajdžićevom strankom, kao saborcima u odbrani i izgradnji građanske BiH u kojoj će, po mehanizmu «jedan čovjek jedan glas», muslimani-Bošnjaci ostvariti nacionalnu hegemoniju i unitarnu državu, niko nije dovodio u pitanje njihovu autentično lijevu orijentaciju. No, čim je Dodik samo pomenuo pravo na nacionalno samoopredjeljenje do otcjepljenja, odmah se postavilo pitanje socijaldemokratskog identiteta SNSD-a. Borba za opstanak Republike Srpske pred pritiscima iz drugog entiteta i nekih međunarodnih krugova nije monopol ni SDS-a, ni radikala, niti bilo koje druge stranke, nego valjda zajednička obaveza svih, koliko desnih, toliko i lijevih entitetskih partija. To je patriotizam, a ne nacionalizam. Vlada SNSD-a je stranačku konkurenciju izbacila iz igre samo zato što to radi odlučnije, dosljednije, efikasnije itd., rječju, sa više uspjeha nego što je to polazilo za rukom vladama u nekoliko prethodnih mandata.

(Razgovor s Nenadom Kecmanovićem vodio je Slobodan Durmanović; intervju je objavljen u banjalučkom „Novom Reporteru“ 20.8.2008.)