Popis bez popisa i morbidni put BiH u NATO

(Novi Reporter, 20. 2. 2013)

Samo u Starom zavjetu su, izgleda, očevi jeli kiselo grožđe, a sinovima su trnuli zubi. Danas se u srpskoj javnosti sa obje strane Drine poznata biblijska formulacija pojavljuje u uvrnutim varijacijama. Naime, „roditelji“, bar kada je riječ o političkoj sceni Republike Srpske i Srbije, neumorno istrajavaju na sopstvenim zabludama, predstavljajući ih kao mnogo ukusnije voće, bez ikakvih posljedica za naredne generacije. To im nije dovoljno, pa i među „djecom“ traže vlastite klonove, da bi njihove iluzije nastavile da postoje „odavde do vječnosti“. Svojevremeno su te fantazmagorije bile utemeljene na oduševljavanju Titom, socijalizmom i Jugoslavijom. Kada je rđava utopija doživjela kolaps, prvo pod teretom enormnih dugovanja, a zatim i u krvi međunacionalnih ratova, to nije bio kraj logike komunističkog Luja XV: „Poslije mene potop“. Jer, njegovi duhovni potomci, uglavnom nedirnuti u ovdašnjim centrima moći, pronašli su novu opsesiju. Beskrajni put ka „besklasnom društvu“, u kojem će, ipak, „neke životinje biti jednakije od drugih“, zamijenjen je onim što je u izmijenjenom globalnom ambijentu najviše podsjećalo na tu opsjenu – takozvanim evroatlantskim integracijama.

Kakav odnos prema tom pravcu imaju oni koji treba da ispaštaju zbog političkih grijehova predaka, i dalje prilično živahnih i nesklonih da uopšte dozvole mogućnost da nisu u pravu, ni prije tri-četiri decenije, ni sada? Prilično trezven, ako je suditi po nedavno objavljenom istraživanju, realizovanom na uzorku od 500 studenata Univerziteta u Banjaluci od 15. novembra do 15. decembra prošle godine. Anketari, njihove kolege sa četvrte godine Fakulteta političkih nauka u najvećem gradu RS, došli su do sljedećih podataka – 72 odsto ispitanih želi da Republika Srpska postane samostalna država, dvije trećine je protiv članstva u Evropskoj uniji, a četiri petine protiv ulaska u NATO. Naravno, među običnim smrtnicima između Trebinja i Novog Grada biće onih koji će pitati: „Zar samo toliko“, uz opaske da je studentarija relativno dekadentan dio društva i da su ti procenti u ukupnoj populaciji RS osjetno veći. Ali, daleko su glasniji portparoli manjine – prije svega zato što to, za razliku od prve kategorije skeptika, najčešće imaju gdje da javno kažu ili napišu. Te sitne duše, ne baš dugog životnog i profesionalnog iskustva, zgranute su zbog „katastrofalnih“ rezultata istraživanja i u svemu vide isključivo „palanački duh i provincijsku svijest“ banjalučkih vršnjaka. Dušan Kojić Koja je sigurno imao druge stvari na umu kada je prvi album „Discipline kičme“ nazvao „Sviđa mi se da ti ne bude prijatno“, međutim, to je jedini jezik koji razumiju neocrveni infantilci, nezainteresovani za bilo kakav dijalog sa neistomišljenicima.

Vrijeme koje dolazi: Ali, suštinski problem je u tome što su doslovno sve parlamentarne stranke u RS, i vladajuće i opozicione, opredijeljene za monolog, kada je riječ o temama o kojim su se izjašnjavali studenti Univerziteta u Banjaluci. To odsustvo sluha za raspoloženje sopstvenog naroda najmanje je izraženo ukoliko se govori o prvom pitanju – potencijalnoj nezavisnosti Republike Srpske. Ako ništa drugo, rasprave u tom smjeru u novijem periodu nisu tabu na ovdašnjoj političkoj sceni, za razliku od porazne situacije prije, recimo, desetak sezona. Mora se priznati i da je trend prenosa nadležnosti sa entitetskog nivoa na institucije BiH gotovo u potpunosti zaustavljen, što je takođe, važan korak. Međutim, idemo u susret danima kada će se sve više pokazivati da to nije dovoljno. Nakon odustajanja od zamisli da se u RS održi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH u maju 2011. godine, republička vlast pokazuje zabrinjavajuće odsustvo bilo kakve inicijative da se, poslije neutralisanja procesa centralizacije, stvari pokrenu u obrnutom smjeru, ka labavljenju sve nesnosnijih okova postdejtonskog nedonoščeta od zemlje kakva je Bosna i Hercegovina. To, nažalost, nije sve, jer se, na krilima apsolutno besmislenog samozadovoljstva što je Ketrin Ešton tom prilikom posjetila Banjaluku, na sličnom tragu počelo razmišljati o entitetskoj saglasnosti za formiranje apelacionog ili, preciznije, vrhovnog suda BiH, uz nekakav uslov da mu sjedište bude u najvećem gradu Republike Srpske – kao da i jedan i drugi deplasirani „bensedin“ uopšte imaju bilo kakvu ozbiljnu težinu, sa stanovišta srpskih interesa.

Opet, i opozicione partije insistiraju na perifernim polemikama o tome ko je i kada doprinosio da RS danas, što se tiče nadležnosti, mora da vadi žar iz vatre u čijem je potpaljivanju u različitim fazama i sama učestvovala. A istina nije komplikovana – Milorad Dodik sa ostatkom aktuelne vladajuće koalicije jeste to činio u svom prvom, ali nije u drugom premijerskom mandatu, dok SDS sa partnerskim strankama to nije radio u ratnom i ranom poslijeratnom periodu, ali jeste između 2000. i 2005. godine. Stvarna nevolja je u tome što poslije opštih izbora 2010. ni iz jednog od ta dva bloka, osim povremene puke retorike, nema nikakvih konkretnih djela, obilježenih spremnošću da se ide putem kojim, recimo, uveliko koračaju Škotska ili Katalonija. Zato se danas, kada se predsjednik RS u Skupštini Srbije zapita: „Zašto samo Srbi nemaju pravo na samoopredjeljenje“, i ponudi odgovor: „To je zbog nekog vremena koje dolazi“, te riječi mogu shvatiti dvosmisleno – i sa nadom i sa strepnjom. Prateće ideje, poput one o „Bijeloj knjizi“ koja bi se odnosila na Srbe u regionu, imaju pozitivan predznak, dok ostale teze, kao što je to prijedlog da stanovnici RS mogu da učestvuju na izborima u Srbiji, posjeduju preuranjenu konotaciju i u sadašnjoj, osjetljivoj etapi srpsko-srpskih odnosa mogu da budu razlog za nepotrebne animozitete i predrasude. Pogotovo u situaciji kada Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić zaboravljaju da im narod nije dao mandat samo za borbu protiv korupcije, što bar jedan od njih radi sa solidnim dometima, već i za odgovornu nacionalnu politiku. A ona, to postaje jasno, uglavnom izostaje, jer se potezi vladajuće trojke Srbije danas sve manje razlikuju od očajnog nasljeđa Borisa Tadića, bilo da je riječ o sumanutom „negovanju prijateljstava“ sa Turskom ili Azerbejdžanom, bilo da je u pitanju sramotno asistiranje Briselu u „ukidanju paralelnih institucija“ Srba sa sjevera Kosova.

Milorad Dodik u Skupštini Srbije

Fenomen natpolovične većine: I, što je najjadnije, nema nikakvog nagovještaja da će se dogoditi bilo kakvo preispitivanje mazohističkog podilaženja Evropskoj uniji, s ciljem dobijanja famoznog „datuma za početak pregovora o ulasku“, odnosno, za start pentranja na tu vrbu na kojoj nikada neće roditi neizbježno grožđe. Neskriveno posipanje pepelom kada god to zatraži Unija ima i svoju neminovnu završnicu u padu u naručje zlokobne zapadne vojne alijanse. Nažalost, ne samo u Beogradu, već i u Banjaluci, a ta spoznaja nikako da zaživi unutar vlasti i opozicije u Republici Srpskoj. Ako se na polju angažovanja u pravcu samostalnosti RS može govoriti o tome da je riječ o dugoročnom cilju, koji podrazumijeva razna taktiziranja, nedokučivo je zbog čega već sada sa obje strane političke medalje u RS ne stignu jasni signali da funkcioneri NATO-a nemaju zbog čega da dolaze u srpsku polovinu BiH. Ali, avaj, ovdje se i dalje prima Anders Fog Rasmusen, i dalje mu se prezentuju razne verbalne egzibicije zbog kojih ne može još uvijek da se riješi status „perspektivne vojne imovine“, umjesto nedvosmislene pozicije: „Znate, nas članstvo u vašoj organizaciji ne zanima.“ U ovom periodu, i vlast i opozicija zaklanjaju se iza naroda. Naravno, ideja o referendumu o NATO-u u RS nije sporna, kao ni veoma predvidiv negativan odgovor. Ali, šta ako se priča o tom izjašnjavanju istinski zakotrlja onda kada već bude kasno ili, još gore, ukoliko nikada ne stigne na dnevni red, kako je, uostalom, bilo u većini novih članica NATO-a u istočnoj Evropi, ili, kao što se desilo u RS kada je riječ o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH? Zaustavljanje morbidnog puta u NATO posebno je važno, jer je to teren na kojem se nešto još može učiniti, bar zbog toga što su još svježa sjećanja na bombe s tim oznakama koje su padale na glave stanovnika RS i Srbije. Ali, stanje s drugom asocijacijom čija je centrala u Briselu je, nažalost, beznadežno. Možda anketirani studenti iz Banjaluke znaju da Evropska unija nije isto što i Evropa, čak se može reći da joj je antipod. Ali, po svim ostalim istraživanjima, to ne razumije većina u ukupnoj populaciji obje srpske zemlje, sa dvije strane Drine. Suočeni sa mučnom ekonomskom i socijalnom situacijom i skloni iluziji da će prijem u „briselski klub“ biti finansijsko sunce na kišnom nebu, obični smrtnici u RS i Srbiji, po svemu sudeći, u natpolovičnoj mjeri, ne nalaze ništa sporno u rezonu političkih elita da je jedini logični nastavak komunizma – EUmunizam. Pa, ako je tako, tu lijeka nema. Osim konzumiranja, u skladu sa principom „probaj, pa sam vidi da li to valja ili ne“. 

Visoki predstavnik EU u BiH Peter Sorensen

Politički predstavnici RS nemaju dilemu da su studenti, u segmentu već pomenutog istraživanja koji se odnosio na Evropsku uniju, samo nezrela dječurlija koja još nije spoznala prave vrijednosti. Zato i dalje posjećuju beskonačne sesije posvećene „implementaciji presude Sejdić-Finci“, poput posljednjeg druženja, 16. februara, u organizaciji Fahrudina Radončića i pod okriljem specijalnog predstavnika EU u BiH Petera Sorensena. Tu je utanačen još jedan zatupljujući rok, kraj marta, ali, nije utanačeno ono što je mnogo važnije, a to je – da li će biti popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini do kraja 2013. godine, kao što je ranije planirano? U Sarajevu misle da nema potrebe za takvim gubljenjem vremena i novca, pa su već, vjerovali ili ne, došli do rezultata popisa – i to istraživanjem javnog mnjenja?! U izvjesnoj agenciji „Prizma“ kažu da je anketa „sprovedena na reprezentativnom uzorku od 1.563 građana BiH, u oba entiteta, Brčko Distriktu, u 18 geografskih regiona i 52 opštine u Bosni i Hercegovini, a uzorak za istraživanje dizajniran je na istim principima, kao i uzorak za probni popis stanovništva”. Na taj način, „Prizma“ je utvrdila da u BiH danas živi 53,2 odsto Bošnjaka, 35,2 odsto Srba i 8,8 odsto Hrvata, dok je mali procenat preostalih rekao da je „nešto drugo“ ili da se „ne želi izjasniti“. Kako sad to – „žrtve genocida“ su uvećale svoju brojčanu prednost u ovoj zemlji i postale natpolovična većina?! A svaki čitalac „Islamske deklaracije“ Alije Izetbegovića zna šta sleduje Srbima i Hrvatima u BiH nakon takve statistike. Sluša li, u tim okolnostima, politički establišment RS poruke iz ankete među banjalučkim studentima? Do koga to ne dopire, imaće priliku da čuje ili čita drugačije sadržaje. Kao što je „popis prije popisa“. I, na kraju, da živi s njihovim posljedicama.