Protesti i teorije zavere

(Pres, 3. 3. 2014)

Evo, vidimo šta se događa u Ukrajini. Šta li se tek nama sprema i odakle sve ...?

Nedjelje za nedjeljom prolaze, a tema masovnih protesta u FBiH ne silazi sa vrha dnevnog reda u cijeloj BiH. Naravno, svi se slažu da je socijalno-ekonomska situacija teška i u RS, da mnogi mladi nemaju posla, da mnogi stari jedva žive od penzija, da mnogi sredovječni mjesecima čekaju platu kod privatnika. Ali tek onda počinju pitanja ... Zašto je izbilo samo u većem, a ne i u manjem entitetu? Zbog čega samo u bošnjačkim, a ne i hrvatskim kantonima? Otkud baš sada kada su ionako za nekoliko mjeseci izbori, a ne prije ili poslije? Zašto ne i u drugim zemljama regiona kada i tamo vlada socijalno-ekonomska kriza? Otkuda na socijalnim protestima zahtjevi za ustavne promjene? Jesu protesti i politički, a ne samo socijalni? Da li su spontani ili organizovani? Je li cilj bio da se iz FBiH preliju i u RS? Da li je sve bilo samo generalna proba? Ko je stajao iz svega toga: Sarajevo? Spoljni faktor? opozicija? Udruženi poduhvat pomenutih subjekata?

A povodom takvih nedoumica stigle su i reakcije: „Bestidno je sumnjati u spontane proteste socijalno ugroženih, siromašnih i nezaposlenih!“ „Teorije zavjere predstavljaju moralnu uvredu za te ugrožene ljude!“ itd. To je apsolutno tačno, ali ... Socijalno nezadovoljstvo, naravno, realno postoji, ali je ono, pod jedan, realativno, pod dva, ne pretvara se nužno i automatski u ulične demonstracije i, pod tri, „teorije zavjere“ o političkoj pozadini nisu rezultat fantazije, nego posljedica globalizacije.

„Relativno“?! Sjećam se da su tokom nemira u Grčkoj na ulice izašli i univerzitetski profesori zato što su im plate skresane za dvije trećine, a onda se ispostavilo da su sa 3000 evra pale na 1000, koliko su imale kolege u Srbiji i niko nije skakao na barikade. Naravno, nije isto pasti sa tri hiljade na jednu i spasti na svega 50, ali u godinama spoljnih sankcija profesori u Beogradu živjeli su bez protesta i sa manje. Tokom građanskog rata u BiH bilo je još i mnogo manje, ali su to ljudi trpjeli gradeći i braneći svako svoju projekciju nacionalne budućnosti. Dvadeset godina kasnije napetost između naroda, entiteta i kantona, prema gotovo svim analizama, danas nije ništa manja zbog uzajamnih i spoljnih pritisaka. Bošnjaci i moćni stranci ne odustaju od vizije BiH kao centralizovane građanske države. Hrvati biju posljednju bitku za treći entitet. A Srbi grčevito brane RS. I sve dok bude tako, „sigurna kuća“ će biti prioritet nad ekonomijom, demokratijom, ljudskim pravima i sl.   

„Ne pretvara se sve nužno u pobunu“?! Socijalni protesti ne počinju tako što grupa penzionera koji ne mogu da sastave od prvog do prvog, sa transparentima izađe iz kuće, pa im se usput pridruži nekolicina pri povratku iz „narodne kuhinje“, onda im se u prolazu priključe još neki koji upravo prevrću po kontejnerima, zatim naiđe i grupica mladih koji nemaju posao itd. I tako se, navodno, spontano formira jezgro od sto-dvjesto ljudi oko kojeg se nastavi dalje okupljanje, i eto grudve snijega, koja se za nekoliko sati zakotrlja u lavinu masovnog protesta. Obično to biva malo drugačije ...

Pored mase nezadovoljnih, obično postoji organizator, transparentan ili u pozadini. Postoje, prethodno ili naknadno, aktivisti raspoređeni u masi da socijalni bunt političkim parolama i govorima prebace na kolosijek rušenja vlasti. Već u startu ili kasnije eto i mladih fajtera isturenih na čelu kolone da po komandi krenu u razbijanje i paljenje. Tek u finišu iza scene izlazi neka politički organizovana domaća ili marionetska politička formacija, koja nije spremna da mirno dočeka uvijek neizvjestan ishod izbora, ali je spremna da, preko leđa pobunjene mase, silom preuzme vlast. Na kraju priče ti i zasjednu u predsjedničke palate, premijerske kabinete, ministarske fotelje, direktorske kancalarije. A šta biva sa demonstrantima? Nakon kratkotrajnog ushićenja što su spontano iskalili opravdani revolt, vraćaju se kući da nastave da čekaju posao, zakasnele plate i male penzije. Još odložene i umanjene za budžetske troškove popravke razbijenog i spaljenog.

„Teorije zavjere“?! Kao što se kaže: „Možda i jesam paranoičan, ali to ne znači da mi ne prijeti realna opasnost“. Takođe bi se moglo reći i: „Čak i kada nemamo čvrste dokaze, mnogi događaji se jedino mogu objasniti teorijama zavjere“. No, već sa Asanžovim i Snoudenovim otkrićem tajnih depeša koje američki centar razmjenjuje sa ambasadama po svijetu, više nema osnova za pežorativnu upotrebu sintagme „teorije zavjere“. Od nadzora supersile, koja čitavu planetu posmatra kao „zonu od neposrednog nacionalnog bezbjednosnog interesa“ nisu pošteđene ni savezničke zemlje, a pogotovo zemlje hronično nestabilnog Balkana. BiH ima „privilegiju“ da je i zvanično „međunarodni protektorat“, pa su sve spoljne, javne i tajne operacije, ovdje maltene legalne. Ako poslije onog presretnutog razgovora Vašington-Kijev, u kojem gospođa podsekretarka SAD kaže „J...š EU!“ i „Na čelu ukrajinske vlade treba postaviti Jaceka, a ne Klička“, ovdje ima još iko da vjeruje da su nemiri u Bosni bili spontani, ili je glupak ili saradnik.

Kada smo već kod „teorija zavjere“, nedavno sam čuo još jednu. EU, zvana Četvrti rajh, zbog istančalog buđelara je izgubila bitku za svoju nesuđenu članicu - Ukrajinu. Ta zemlja će se podijeliti na veći dio, koji već kontrolišu SAD, i razvijeniji dio, koji Rusija upravo preuzima pod svoje. Nasuprot tome, Brisel, odnosno Berlin dobro napreduje na Balkanu i, pored tradicionalnog prijatelja Hrvatske, stekla je i novog u evrofanatičnoj Srbiji, koja će na kraju priznanje KiM platiti za članstvo u EU, a intenzivno priprema i konačni plan za reintegraciju BiH, uz pomoć ne samo HDZ-a nego i nekih bošnjačkih pa i srpskih partija. Ostalim globalnim igračima ne odgovara „njemački Balkan“ i trudiće se da se i u Srbiji i u BiH održi status kvo i da čitav region do daljeg ostane „zamrznuti konflikt“, koji se po potrebi uvijek može otkraviti.

Umjesto da razmišljate koji je scenario gori, vjerujte da nešto ipak valjda zavisi i od vas.