Put za Podlugove

Sjećam se od prije par godina kako sam izgubio cijelu noć, koju sam mogao iskoristiti u mnogo pametnije svrhe, pokušavajući da objasnim prijatelju iz studentskih dana, koji sada živi i radi u Njemačkoj, kako Sarajevo nije što je nekad bilo i da je zajednička država izgubljena negdje tamo na „putu za Podlugove“. Prijatelj je na pomen tog puta, koji smo tako često prelazili vozom putujući u Sarajevo, utonuo u prošlost prisjećajući se svih lijepih trenutaka koje studentski život može da pruži, otvarajući stranice nenapisanog dnevnika sa bezbroj utisaka dovoljnih za jedan sentimentalni roman. Od domskih pijanki, preko branja trešanja na brdu iznad Skenderije i hlađenja usijane glave u Miljacki do studentskih ljubavi i Zdravka Čolića. Bila je zima sa puno snijega, čekao sam za Travnik vezu, stresla je snijeg sa plave kose, čekajući voz za Brezu…

Rekao sam prijatelju da mi je žao što sam lišen sentimentalnosti, da sam je izgubio negdje usput dok sam puzao kroz bosansko blato tražeći mjesto gdje ću da se sakrijem. Rekao sam mu da mi nije stalo do prošlosti, pa ni do budućnosti nešto posebno. I da nisam mislio na naš put za Podlugove, nego na onaj kojim su krenuli muslimani u BiH, a taj je put započeo referendumom za izdvajanje iz Jugoslavije, a završio proterivanjem Djeda Mraza iz Sarajeva i uvođenjem vjeronauke u sarajevske vrtiće. Prilično patetično, zar ne? Pitao sam ga kako je moguće da sam ja agresor i pored toga što mi je djed rođen i ubijen na brdu iznad Sarajeva, a i sam sam rođen u toj jadnoj prokletiji koja se Bosnom zove? I za koju ja to zajedničku državu treba da se borim? U kojoj će me stalno vući za uši, jer sam bio na „pogrešnoj strani“. On je odgovorio da će mi prava biti institucionalno zaštićena preko zajedničkog Parlamenta i ostalih mehanizama. Prilično birokratski odgovor što se od prijatelja nisam nadao, jer nikada nije tako gledao na stvari i pojave.

Nije mi poznato kako se Jovan Divjak našao u sarajevskom korpusu. Rat ga je zatekao na dužnosti oficira u štabu Teritorijalne Odbrane BiH. Posle presude vojnog suda 1991. g. na devet mjeseci zatvora zbog neovlašćnog izdavanja oružja TO dezertirao je iz JNA i pridružio se tzv. Armiji Republike Bosne i Hercegovine gdje je postao brigadni general i pomoćnik načelnika GŠ tzv. Armije Republike BiH. Čovjek od povjerenja se ne postaje nakon jedne presude. Vjerovatno da su veze Jovana Divjaka sa sarajevskim političkim vrhom iz tog vremena bile mnogo dublje i čvršće. Vjerovatno je i to da Jovan Divjak, bez obzira na sve prljavštine koje rat sa sobom nosi, nije bio običan plaćenik i da je vjerovao u tu neku zajedničku državu i apsurdnu mogućnost da se kroz borbu izbori za nju i da je kao takav bio dobrodošao sarajevskim političarima kako bi sa njim mogli mahati ispred nosa onima koji su ih optuživali da žele da stvore još jednu islamsku državu na Balkanu. Da je prisustvo Srba u tom korpusu bila misaona imenica pokazuje i anegdota vezana za Jovana Divjaka. Kada je 1992. godine Divjak obilazio linije koje su držale jedinice tzv. Armije Republike BiH jedan od vojnika, kojem ni na kraj pameti nije bilo da bi Divjak mogao biti Srbin, rekao mu je: „ Pukovniče, nemate šta da brinete, ovdje srpska noga kročiti neće“.

Ali ono po čemu će se general Divjak najviše pamtiti je masakr u

Dobrovoljačkoj ulici u  maju 1992.godine kada su muslimanske snage izvršile napad na kolonu JNA u povlačenju pri čemu je ubijeno 42, a ranjeno 73 vojnika, oficira i civila na službi u JNA; oko 200 pripadnika JNA je zarobljeno. O Dobrovoljačkoj ulici se uglavnom sve zna. Zna se da je Alija Izetbegović garantovao bezbjedan prolaz konvoju kroz sarajevske

ulice i da mu je naivni general Milutin Kukanjac povjerovao. Zna se i da su Izetbegović i kanadski general Mekenzi bili na čelu kolone što su znali i oni koji su pucali, pa su ovu dvojicu meci zaobišli. Ne zna se ili bolje reći nije procesuiran onaj ko je pokolj organizovao i ko je naredio da ubijanje počne. Ne zna se tačno ni uloga Jovana Divjaka. On je trčao okolo urlajući na megafon da se vatra obustavi. Bio je komandir jedinica TO koje su konvoj napale, pa se stiče utisak da ih možda i nije kontrolisao i da je namagarčen od strane Ejupa Ganića za koga general Mekenzi smatra da je dao „ zeleno svjetlo“ za napad na kolonu o čemu postoje i tonski zapisi. Nije nemoguće i da je sam učestvovao u planiranju napada, a da je ono pred kamerama kada je naređivao prekid vatre bilo obično glumatanje i prenemaganje. Valjda će se na suđenju, ako do njega uopšte dođe, nešto uspjeti dokazati.

General Divjak je penzionisan 1993. godine. Često je kritikovao islamizaciju tzv. Armije Republike BiH i zločine nad Srbima u Sarajevu. Kada se 1998. godine saznalo za jamu Kazane u koju su pripadnici 10. brdske brigade tzv. Armije Republike BiH bacali ubijene sarajevske Srbe iz protesta je vratio svoj čin brigadnog generala. U pismu Aliji Izetbegoviću objašnjava da je čin vratio zato što su pojedini pripadnici armije brutalno ubijali civilno stanovništvo u Sarajevu. Spominje i svoj zasluge i kako je u petnaestak zemalja govorio o agresiji na BiH, o genocidu, etnocidu, urbicidu, o čemu je govorio i pred Haškim tribunalom, a da ga niko o tome nije podučavao. Navodi i to kako ga je on, Alija Izetbegović, vodio u Njujork septembra 1992. godine i pokazivao ga kao primjer multinacionalnosti AR BiH. U pismu izražava duboki i postojan patriotizam prema Bosni, koju nije kao i svoje ideale izdao i prodao i zato mu je žao što ga je Izetbegović ignorisao i što nije bio adekvatno angažovan u armiji BiH s obzirom na svoje stručne kvalitete i sposobnosti. Zbog svega nije siguran da li mu je Izetbegović ikada vjerovao. Posle svega navodi kako je skoro odustao od slanja pisma i vraćanja čina, ali je nakon izlaganja Izetbegovića, dva dana nakon što mu je predočio takvu mogućnost, u kojem Alija relativizuje ubistva u Sarajevu na nacionalnoj osnovi, ipak odlučio da čin brigadnog generala vrati. Pismo završava Šekspirovim stihom : „ Moja čast je moj život, oboje su u jedno srasli, uzmete li mi čast, moj život niste spasli“.

Iz svega ovoga može se zaključiti da je Jovan Divjak bio korisna budala,

iako se ne može reći da u toj svojoj ludosti nije bar malo profitirao obzirom da se sa mladom i atraktivnom ženom šetkao po Beču gdje je i uhapšen prije dva dana. Na vijest o Divjakovom hapšenju ambasador BiH u

Austriji Haris Hrle izjavio je kako je moguće da se radi o tehničkoj greški, odnosno propustu Interpola i država EU. BiH je zbog hapšenja penzionisanog generala uputila protestnu notu Srbiji, a u Sarajevu su organizovani masovni protesti podrške uhapšenom na kojima se skupilo nekoliko hiljada ljudi ispred ambasade Srbije, koju su neki od njih gađali grudvama i narandžama. Protestanti su pozvali na hitno oslobađanje njihovog heroja uz povike: „ Jovo Srbine, čaršija je uz tebe“! Divjak je dobio podršku i od glumca Sergeja Triufunovića, koji je na promociji filma „ Montevideo, Bog te video“ u Sarajevu nosio majicu sa njegovim likom.

Hapšenje Jovana Divjaka prilično je pogodilo i neke od NVO u Srbiji. Za njih je skandalozno da se hapsi čovjek koji je predstavljao „simbol otpora srpskoj agresiji na Bosnu“. Sasvim je razumljiv njihov gnjev, jer se ovim hapšenjem narušava konstrukcija koju su godinama gradili, a prema kojoj su Srbi agresori i dželati, a muslimani borci za oslobođenje i žrtve.

Za njih ne postoje srpske žrtve u prošlom ratu, pa tako ne spominju ni ubijene vojnike. E-novine su nešto darežljivije, pa kažu da je prilikom napada poginulo nekoliko vojnika. Optužuju vlasti u Srbiji na čelu sa predsjednikom Borisom Tadićem da se mješaju u poslove pravosuđa i da se u slučaju Jovana Divjaka radi o politički montiranoj optužnici na osnovu koje je i raspisana potjernica.