Raspadaju se i BiH i "Federacija BiH"

Ulaskom BiH u NATO, i saveznička turska vojska bi pod zajedničkom zastavom mogla legalno i legitimno da se ušeta u RS. Predvođena novom generacijom generala koji, uz islamski atest Taipa Erdogana, upravo zamjenjuju pohapšene ili penzionisane sekularne kemaliste.

Pogledi prof. dr Nenada Kecmanovića na političku situaciju u Bosni i Hercegovini i regionu uvek izazivaju ozbiljno interesovanje, pre svega u Republici Srpskoj, ali i u Srbiji i Federaciji BiH, kao i među posmatračima naših dešavanja iz inostranstva. U razgovoru za „Novi Reporter“, koji će zbog obima biti objavljen u dva dela, dekan Fakulteta političkih nauka u Banjaluci i raniji nosilac najvažnijih akademskih zvanja u Beogradu i Sarajevu analizirao je niz aktuelnih tema. Na početku intervjua Kecmanović se osvrnuo na dilemu - može li predsednik RS Milorad Dodik imati bolju saradnju s Tomislavom Nikolićem na čelu Srbije, nego s Borisom Tadićem: „U Beogradu se govorilo da Tadić pozajmljuje Dodiku evropski imidž, a Dodik Tadiću nacionalni imidž. Dakle, da osnova njihove dobre saradnje nije bila u političkoj sličnosti, nego u razlikama. Sada bi, valjda, dobra saradnja predsjednika RS i Srbije mogla da bude još bolja na osnovu sličnosti po obje linije: nacionalnoj i evropskoj. Da li će tako i biti, vidjeće se već u oktobru, nakon najavljenog redovnog godišnjeg sastanka vlada Srbije i Srpske u Banjaluci. Iz Beograda bi trebalo da dođu premijer Dačić, koji je već najavio 'još tješnju saradnju sa RS’, vicepremijer Vučić i ministri iz još dvije stranke, i oni će doći sa usaglašenim stavovima. Ali, ne treba zanemariti ni uticaj ‘međunarodne zajednice’, kojoj nisu baš po volji naše 'specijalne veze’. Tadiću se spolja zamjeralo što podržava Dodika, a na novu vlast u Srbiji vršiće se još veći pritisak da dokaže kooperativnost sa Vašingtonom i Briselom. Čak i više u odnosu na RS, nego na Kosovo i Metohiju.”

Novi Reporter: Nikolić je bio javno revoltiran zbog Dodikovog učešća u predizbornoj kampanji u Srbiji na Tadićevoj strani. Da li predsednik RS uopšte trebalo da se meša u izbore u Srbiji?

Kecmanović: Politički gledajući, mislim da nije, ali ljudski mogu da ga razumijem. Princip bi trebalo da bude da RS podržava kandidata koga izabere narod u Srbiji, kao i obratno. Istovremeno, ako vi s jednim čovjekom prisno sarađujete nepunu deceniju, teško je da budete nepristrasni. I političari su ljudi. Na kraju, Tadić ni uz njegovu podršku nije uspio da pobijedi, a Nikolić i bez nje jeste, pa ispada da Dodik nije uticao na ishod izbora u Srbiji, a sada su svi ljuti što se miješao, iako su ga vukli za rukav da se uključi. Ali, imao bi i Dodik šta da zlopamti Nikoliću iz vremena kada su ga radikali klevetali kao izdajnika i osporavali njegov prvi premijerski mandat. Postojale su slične hipoteke i u odnosima Dodik-Koštunica, a poslije se razvila izvrsna saradnja i lična bliskost, pa bivši predsjednik i premijer Srbije i danas u Banjaluci uživa državnički tretman, a nedavno je primio i najviše odlikovanje RS. Tako bi trebalo da bude i između Nikolića i Dodika, jer obojici je neosporno jako stalo do nacionalnog jedinstva, na istoj liniji su, provjereno, i premijer Dačić i vicepremijer Vučić i većina naroda to obostrano želi. Predsjednik, premijer i spiker parlamenta RS već su posjetili svoje kolege u Srbiji, a jedan od domaćina je, u znak uvažavanja gosta, entitet oslovio kao državu.

U javnom mnjenju RS vlada uverenje da Tadiću manjka taj nacionalni sentiment, zbog čega su mnogi Dodiku zamerali druženje s njim.

U Srpskoj Dodiku jesu zamjerali političko druženje s Tadićem, kao što je dio Demokratske stranke i njene baze svom lideru zamjerao česte odlaske u Banjaluku. Ne bih rekao da Borisu Tadiću nedostaju patriotizam i rodoljublje. Stvar je političke procjene da li je za državu Srbiju i srpski narod, u krajnje nepovoljnom konkretno-istorijskom kontekstu, bolje da lider zauzme tvrd i nepokolebljiv stav prema međunarodnim pritiscima ili da vodi fleksibilnu politiku koncesija i kompromisa. Srbi su u prošlosti obično birali ono prvo i zbog čojstva i junaštva, i nacionalne slave, plaćali visoku ljudsku i materijalnu cijenu. Tadić je testirao ovu potonju strategiju. Međutim, njegov evroentuzijazam u znaku “EU bez alternative” briselska birokratija nije nagradila, nego ružno zloupotrebila novim uslovljavanjima. U isto vrijeme, krizom u evrozoni, i sama tzv. evropska perspektiva izgubila je raniju privlačnost. Iz tih razloga narod u Srbiji osjetio se nasamaren i ponižen, te dao prednost Tomislavu Nikoliću, koji je nacionalno i patriotski odlučniji i ubjedljiviji. Uz i dalje najpoželjniju, ali apstraktnu i neizvjesnu evropsku budućnost, on ukazuje i na neke bliže, izvjesnije i konkretnije mogućnosti na istoku.

Skeptični ste prema planovima Ivice Dačića da pored što “tešnjih odnosa sa RS”, razvije i “što bolju saradnju sa BiH i Bošnjacima”. Zašto?

Jesam, ali ne zato što mu ne želim uspjeh u tome. Naprotiv! Ali, za saradnju treba dvoje, a bošnjačkoj strani ne odgovara nijedan srpski političar. Insistirao sam kod mojih prijatelja u Sarajevu da mi kažu ko bi za njih bio prihvatljiv politički sagovornik. Jedva su se sjetili jednog muzičkog kritičara i satiričara u Beogradu i jednog profesora u Banjaluci, koji se već deceniju ne bavi politikom. Ako neko misli da bi im Čeda Jovanović bio po mjeri zato što dijeli njihove stavove, ljuto se vara. Zasmetalo bi im što se zaklinje u Đinđića, jer Zoran je pekao vola na Palama, predlagao razmjenu RS za KiM, a sam Čeda je pregovarao sa Legijom itd. Da li ste ikada čuli i jednog njihovog političara, novinara ili javnu ličnost da je pomenuo da nije bilo fer što su muslimani (SDA) majorizirali Srbe (SDS) u Skupštini BiH, da je Alija pogriješio što je povukao potpis sa Lisabonskog sporazuma, da nije bilo pametno što su izigrali Istorijski sporazum, da je osudio to što su maltretirali Srbe koji su tokom rata ostali u Sarajevu? Ni govora. Nikada. Nijedan. Pomišljam da bi ih zadovoljila samo osveta za poraz u minulom ratu i da ne bi pomogao čak ni srpski harikiri koji zagovaraju neki beogradski krugovi.

Vaša poruka je da Srbija treba da se “mane ćorava posla” sa Sarajevom?

Srbija, kao i svaka normalna država, ima interes za dobre odnose sa susjedima, a to je i uslov za ulazak u EU. Dačić treba da radi na tome, bez obzira na to što mu spočitavaju da je „bio Miloševićev portparol”. To ima i kao obavezu i za to ima političke kapacitete i prema ključnoj funkciji i prema ličnim sposobnostima koje je pokazao izbornim kontinuitetom u vlasti i tokom postizbornih razigravanja. Ima i potpredsjednika Rasima Ljajića, koji je izuzetno darovit političar, a Bošnjak je i bio je u užem rukovodstvu SDA. Ipak, bojim se da će iz evro-američke perspektive formula “i Banjaluka i Sarajevo” zvučati kao ono “i Kosovo i Evropska unija”. 

Mislite da bi Dačićevi pokušaji u Sarajevu mogli dovesti do zatezanja odnosa između Beograda i Banjaluke?

Dačić je svjestan tog rizika i nije slučajno istovremeno pomenuo i “tešnje odnose sa RS” i “bolje odnose sa BiH i Bošnjacima”. Ali, nije problem da li bi Banjaluci smetalo ono “bolje”, nego što bi Sarajevu ovo “tešnje” bilo apsolutno nepodnošljivo. I ovako kako je njima je previše, bez obzira na to što je na liniji “specijalnih veza”. Bošnjacima i 

njihovim inostranim pokroviteljima jako je važno da Srbija bude agresor, a Srbi u Bosni samo petokolonaši, kolaboranti inostranog neprijatelja i okupatora. Ako nije bilo agresije, onda je u BiH bio građanski rat u kome su muslimani, odnosnoBošnjaci bili samo jedna od tri sukobljene strane. A to što su oružano poraženi ne osporava činjenicu da su politički najviše krivi za izbijanje rata. Zato bošnjačka politika drži oštricu prema Beogradu, a u njihovim medijima upravo Srbija, a ne Srpska, dominira kao glavno zlo. Alija je odavno rekao: “Uslov da Bosna bude mirna jesu demokratska Hrvatska i slaba Srbija.” Pošto sada Hrvatska ulazi u EU pa je, biće, demokratska, a Srbija je secesijom Kosova oslabljena, ispada da više ni to nije dovoljno. Trebalo bi valjda Srbiju još usitniti da bi se lakše završilo sa Srpskom.   

Iz vašeg ugla, u Sarajevu nema ama baš nikoga ko bi bio spreman da povede razložan dijalog na relaciji Beograd-Banjaluka?

Neću upasti u zamku da i ja kažem da na drugoj strani nema baš niko prihvatljiv. Među političarima bih izdvojio predsjednika SDA Sulejmana Tihića, a među političkim intelektualcima Šaćira Filandru, profesora i, koliko znam, člana te stranke. Sam Tihić je nedavno izjavio da je otvoren razgovor o odnosima u BiH neophodan, ali da niko nema hrabrosti da ga započne, a Filandra je još ranije zatražio da se razgovara pod kojim uslovima je Srpskoj prihvatljiva BiH. Sagovornike treba prije tražiti među esdeaovskim nacionalistima nego među esdepeovskim unitaristima. 

S druge strane, zar Dodik u RS ne preferira svojevrsno nacionalno jednoumlje, tvdeći da se RS može odbraniti jedino na način na koji on to pokušava? Tako nije, recimo, u Srbiji.

Dodik je uspješno testirao onu prvu nacionalno-patriotsku strategiju, alternativnu već opisanoj Tadićevoj. Uz nemali rizik, suprotstavio se inostranim pritiscima i ucjenama, i štapu i šargarepi. Rekao je: “Ako je izbor EU ili RS, biramo Srpsku po cijenu zatvaranja vrata EU”, i narod je jedinstveno stao iza njega. Proradila je alhemija harizme: Dodik je srpskom narodu ojačao dostojanstvo i samopouzdanje, a oni njemu samouvjerenost i odlučnost. Uzajamno su se hranili u “nacionalnom jednoumlju” koje zanemaruje političke i druge razlike, a u Senatu sjede i svi bivši predsjednici RS. Zbog svega toga, dobro se nose i sa zlovoljnim komšijama i nenaklonjenim inostranstvom. Srbija, naprotiv, zbog viška pluralizma vapi za minimumom nacionalnog jedinstva, a mnogočlane koalicije međusobno se sapliću i tuže da su šovinisti ili izdajnici, previše ili premalo evropski, odnosno proamerički, proruski, pronjemački. Jednoumlje, zna se, ne pogoduje demokratiji ali, kaže Sartori, “demokratija je ukras srećnih vremena”. A za nesrećna, dodao bih, u kakvim mi živimo, i najdemokratskiji ustavi predviđaju privremeno uvođenje vanrednog stanja. To podrazumijeva obrazovanje vlada nacionalnog spasa, zamrzavanje unutrašnjih konflikata, koncentraciju svih nacionalnih snaga i slično. Naravno, Srpska i Srbija umnogome nisu uporedive. Srbiju barem niko ne naziva genocidnom tvorevinom, niti pokušava da je ukine.    

Zar vam se ne čini da Dodik nekada namerno dramatizuje situaciju i provocira sukobe sa Sarajevom i njihovim saveznicima samo da bi, kako rekoste, hranio harizmu?

Čuli ste šta veli Taip Erdogan? Da je “Bosna zapravo samo jedna od 81 turske provincije”, da mu je “Alija ostavio u amanet da brine o njoj i o njegovom narodu”, da je “Otomanska imperija za Srbe bila uspješna priča i da bi je u modernoj verziji trebalo obnoviti”. On nije nikakav šarlatan iz neke državice s kraja svijeta, nego izuzetno moćan lider jedne regionalne velesile u ekspanziji, koji takve izjave ne daje tek tako, da bi jedne uplašio i druge obradovao. On ne bi smio da tako direktno prijeti ili, diplomatski rečeno, “iskazuje neskrivene pretenzije na tuđe teritorije” da nema otvorenu podršku Vašingtona, da Brisel zagonetno ne ćuti, da se Moskva nikako ne oglašava. U Sarajevu Abdulah Gul i Ahmet Davutoglu samo što nisu razapeli šatore, a u Stambolu je uz Taipove skute zasjeo Haris Silajdžić i koordinira. Umjesto očekivanih antiturskih demonstracija, u Banjaluci gledamo protestne šetnje zbog zakonite gradnje na jednoj gradskoj ledini. A u Beogradu, poslije višegodišnje čudne političke idile sa Ankarom i koketiranja sa turskim izaslanicima koji će “pomiriti Ugljanina i Ljajića, umiriti Zukorlića, donijeti investicije u Rašku”, tek onomad je Erdogan, sa bokserskim rukavicama na slici, stigao na prvu stranu “Politike”. U međuvremenu je jedino profesor Darko Tanasković argumentovano upozoravao na “neosmanizam”. Dodik je prvi srpski političar koji je alarmirao zbog neosmanizma kao regionalne, ali i kao lokalne opasnosti. Jer, prijetnje sa Bosfora su prava muzika za bošnjačke uši i daju ritam njihovoj političkoj igri. Recite vi meni - da li je to “dramatizacija situacije i provociranje komšija”. Ja bih rekao da je privremena i relativna stabilnost, koju je RS stekla tokom posljednjih šest godina i unutar BiH i u međunarodnim okvirima, uspavala osjećanje za opasnost i refleks samoodbrane.     

Kakva opasnost, konkretno, preti RS od Turske?

Čudi me da još nisu pozvali zavađene bošnjačke političare ili došli da ih izmire i ubijede da nije pametno da žrtvuju Lagumdžiju, bez obzira na džumbus koji je izazvao. “Kakav-takav, ipak je naš, musliman. Treba mu halaliti, jer je ignorišući vlahe, podržao naše sunitske pobunjenike protiv Asada. A najgore bi bilo da kauri Mile i Dragan sada likuju.” Strateški, Turci bi da cijelu BiH što prije uguraju u NATO, i na tome i oni sami iznutra i Bošnjaci izvana forsirano rade. NATO je praktično pod američkom komandom, a Turska njihov najvažniji saveznik u ovom dijelu svijeta, koji već ima mandat SAD da politički ureduje u BiH. Ulaskom BiH u NATO, i saveznička turska vojska bi pod zajedničkom zastavom mogla legalno i legitimno da se ušeta u RS. Predvođena novom generacijom generala koji, uz islamski atest Taipa Erdogana, upravo zamjenjuju pohapšene ili penzionisane sekularne kemaliste.

Da li će se, zbog toga, RS ubuduće više okretati Rusiji nego EU?      

Evropska unija ostaje prva opcija Republike Srpske, koju podržava i Rusija i predstavlja jedan od rijetkih zajedničkih ciljeva obje polovine BiH. Međutim, to je za nas nedovoljno konkretan i blizak cilj. Pod pritiskom krize, EU je okrenuta unutrašnjoj konsolidaciji, a ne širenju. Rečeno nam je “ne prije 2025.”, a to znači da nije sigurno ni 2045. godine, što znači da na to kao na realno dohvatljiv cilj mogu da računaju samo još nerođena djeca. To mu ga dođe kao što se nekada očekivao komunizam. Za savremenike važi anegdota da će se EU raspasti dok mi u nju stignemo. Nije, međutim, isključeno da Brisel baš pred turskom ofanzivom na zapadni Balkan skrati i ubrza procedure, kao što je, takođe iz strateških razloga, učinio u slučajevima Rumunije i Bugarske. Ruska podrška RS je više nego dragocjena, politički, kao i ekonomski, jer predstavlja balans turskom uticaju na Federaciju. Utoliko više što su odnosi Rusija-Turska jako dobri, pa nema opasnosti od njihove konfrontacije preko naših leđa. 

Zar onda nisu u RS u ovom trenutku, ipak, prioritetni ekonomski problemi?    

“Ekonomski problemi uživaju primat nad bezbjednosnim pitanjima samo pod uslovom da su bezbjednosni već zagarantovani”, piše savremeni američki politikolog DŽošua Maravčik. Međutim, ekonomska kriza, opadanje standarda, galopirajuća nezaposlenost, korupcija itd. zakonito slabe nacionalno jedinstvo i destabilizuju svaki poredak, opada povjerenje u institucije i izabranu vlast. Činjenice da isti problemi more čitavu Evropu i SAD, da u regionu nije nikome bolje i da je u drugom entitetu lošije, slaba su utjeha, jer ljudi ne razmišljaju komparativno. Plus, sjećanja na ratnu i poratnu oskudicu su izblijedjela, a posljednjih pola decenije političke stabilnosti stvorile su lažnu svijest da nam niko više ništa ne može. Sljedeći spoljni udar na rukovodstvo RS osloniće se upravo na materijalno nezadovoljstvo naroda. Ne treba zaboraviti koliko su Amerikanci bili bjesni na Ruse i Kineze poslije glasanja o Inckovoj inicijativi protiv Srpske u Savjetu bezbjednosti UN, a pogotovo na Evropljane poslije dolaska Ketrin Ešton u Banjaluku. Dodik je ostao na njihovom nišanu za neki povoljniji trenutak.

Visoki predstavnik Valentin Incko i američki ambasador u BiH Patrik Mun oštro su reagovali na to što Dodik o BiH govori kao o savezu država, a bošnjački političari na to što je predsednik Skupštine Srbije u razgovoru sa predsednikom NSRS oslovio Srpsku kao državu. Nisu li srpski političari namerno izazvali oštre reakcije?

Naši, očigledno, polaze od stvarnog stanja stvari, a stranci se pozivaju na ono što piše u dejtonskom Ustavu. Međutim, upravo su ovi drugi prvi rekli da “nije važno slovo nego duh Dejtona”, pa je onda valjda i nama dopušteno da dometnemo da “nije važan ni duh Dejtona nego njegova materijalna primjena na terenu”. Ako ćemo pravo, BiH je čak manje i od saveza. Federacija i RS nisu države jedino u međunarodno-pravnom smislu, ali nisu ni u savezu, nego u hroničnom sukobu. BiH zaista jeste u procesu mirnog raspadanja, ali u posljednje dvije godine isti proces se vrlo burno odvija u Federaciji. Ni Incko, ni Mun, međutim, ne reaguju, jer za to ipak ne mogu da optuže ni Srpsku, ni Srbe, ni Dodika. Kao što nisam primijetio da je visoki predstavnik UN za BiH reagovao što mu se Erdogan miješa u nadležnost. Ako Valentin pristaje da Taip Bosnu tretira kao svoju 81. provinciju, onda ispada da se on odrekao svog protektorata. 

Do sada ste tvrdili da je BiH jedino održiva kao (kon)federacija tri nacionalne republike, čemu se opiru bošnjački političari, ali i vodeće zapadne sile. Da li procesi koje ste opisali idu u tom pravcu?

Mislim da se podjela na dva entiteta donekle učvrstila. Kao prvo, zato što je rukovodstvo RS u posljednjih sedam godina pokazalo dovoljno samopouzdanja, odlučnosti i vještine da odbrani „manji entitet“. Drugo, bošnjačka strana, koja zagovara ukidanje entiteta i jedinstvenu BiH, nije ni pokušala da Srbe pridobije za takve promjene, nego očekuje da to nametnu stranci. Treće, Evropljani su zauzeli principijelan stav da su „ustavne promjene“ i „funkcionalnija država“ ostvarivi jedino trojnim konsenzusom. Četvrto, Amerikanci na koje Bošnjaci prvenstveno računaju imaju na duži rok druge spoljnopolitičke prioritete na Bliskom i Dalekom istoku. Peto, već samim trajanjem tokom dvije decenije postojeća konstelacija u BiH je donekle stabilizovana i svojevrsnom inercijom ide ka konfederaciji barem dvije republike. Ipak, sve navedeno mora se shvatiti uslovno, jer postoje države kao Turska, međunarodne grupe kao ona koja sprema novi Berlinski kongres i pojedinci kao Frensis Bojl i slični, koji popunjavaju trenutni vakuum u koordinisanim spoljnim inicijativama prema BiH.

Da li to znači da će Hrvati ostati „zatočeni“ u Federaciji BiH bez svoje federalne jedinice?

Ne raspada se samo BiH, nego i Federacija. Aktuelni hrvatsko-bošnjački konflikt bio je samo pitanje vremena. Još ono prvo predizborno vezivanje zastava sa polumjesecom i šahovnicom 1990. nije bilo bazirano na hrvatsko-muslimanskom prijateljstvu, nego neprijateljstvu prema barjaku sa četiri ocila. Hercegovački Hrvati su poslije, pod pritiskom Zagreba, odustali od „Livanjskog pitanja“ i neiskreno glasali na referendumu. U jesen 1993. došlo je i do oružanog sukoba, a da je Vašingtonski sporazum bio opet samo taktičke prirode, pokazao je ustanak „hrvatske samouprave“ koji su ugušili stranci. Lagumdžija je sada, postizbornom podvalom, uradio Hrvatima isto što i svojevremeno Izetbegović majorizacijom u skupštini – Srbima. Pokazao je namjeru da brojčanu dominaciju svojih sunarodnika kapitalizuje kao političku dominaciju. A i epilog će biti isti: Alija je takvom politikom napravio Republiku Srpsku, a Zlatko će Herceg-Bosnu. On je sada definitivno uvjerio Hrvate da bošnjačka većina ima hegemonističke aspiracije.

Mislite li da bi inostrani i domaći protivnici takvog rešenja mogli prepoznati njegove prednosti?

Postoje odavno i u SAD mnogi autori koji u tom rješenju možda ne nalaze prednost, ali vide realnost i primjećuju da ništa drugo ne funkcioniše. Ali, ono što se ne uklapa u vladajuće mišljenje tamo naprosto ne dobija publicitet izvan užih akademskih krugova. Idolopoklonici građanske BiH ispali bi smiješni kada bi nastupili pred svojim univerzitetskim kolegama u SAD i zapadnoj Evropi. Recimo, istoričar Gejl Stoks još 2005. je proročanski napisao: „Nije sporno da se kriza na Balkanu jedino može završiti prekompozicijom granica po etničkom kriterijumu, jedino je pitanje kada će se to i na koji način dogoditi.“ Kasniji procesi u Crnoj Gori, na Kosovu, Makedoniji potvrđuju tu prognozu, a i ja sam o tome iste godine pisao u mojoj knjizi „Od Istočne Evrope do Zapadnog Balkana“ (Dometi demokratije), koja je objavljena u SAD.

Zašto bi bošnjački političari pristali na podelu po sadašnjim etničkim granicama, imajući u vidu da će Bošnjaci ubrzo činiti apsolutnu većinu stanovništva u BiH?

Nema sumnje da je u Sarajevu u opticaju zamisao da će, kad dobace do 51 odsto, moći da naprave unitarnu BiH, u kojoj će po principu većine odlučivati sami o svemu. Ali, na isti način su razmišljali i sa relativnom većinom i sa koalicijom križa i polumjeseca. Želja za dominacijom je konstanta muslimansko-bošnjačke politike. Srbima se usjeklo u negativnu političku memoriju glasanje u Skupštini o izlasku BiH iz SFRJ, ali zbog muslimansko-hrvatske majorizacije raspali su se i Predsjedništvo i Vlada BiH. Isti odnos su nastavili i prema Hrvatima čim su se Srbi izdvojili. Uništili su kapital međunacionalnog povjerenja, bez čega je BiH zaista „nemoguća država“.

Zar Srbi u tome nisu i te kako „pomogli“, recimo, etničkim čišćenjem Bošnjaka na početku rata?

Etničkog čišćenja bilo je sa sve tri strane i predstavlja posljedicu građanskog rata na nacionalno-vjerskoj osnovi. Bošnjaka i Hrvata jeste u Banjaluci i Doboju manje nego prije rata, ali je Srba u Sarajevu i Mostaru još mnogo manje. Sjećam se da je uoči rata Naim Kadić, šef poslaničkog kluba SDA, u bifeu skupštine tumačio da muslimani jesu vojno slabiji, ali da će Srbi i Hrvati čim zapuca otići put svojih matica i Bosna tako ostati samo njima kao velikoj većini. „Mi nemamo gdje otići, pa ćemo ili nestati ili opstati kao većina“, govorio je pokojni sarajevski hirurg, a, poznavajući ga, siguran sam da to nije bilo iz njegove glave. Mislim da se i danas bošnjački planovi za budućnost BiH zasnivaju na igri brojeva stanovništva. Hrvati su već uglavnom iscurili i vjeruju da će tako i Srbi. A kada jedni odu put Srbije i drugi put Hrvatske, Bosna će ostati samo Bošnjacima. Oni kolektivno vjeruju da na to imaju i moralno pravo, jer jedini nemaju rezervnu domovinu, jer su najbrojniji, jer su potomci bogumila, jer su se jedini borili za Bosnu, jer su najviše izginuli. Naravno, za Bosnu su se borili i Srbi i Hrvati, ali za svoj nacionalni dio teritorije i bez pretenzija da uzmu sve. Procenat žrtava u odnosu na broj stanovnika je podjednak. A to što Srbi i Hrvati imaju i „rezervne domovine“, ne znači da im Bosna nije primarna domovina i da treba da je ustupe Bošnjacima. I sam Izetbegović, kada je u junu 1992. pročitao nacrt „Platforme o djelovanju Predsjedništva BiH u ratnim uslovima“ - na koju se ostaci sarajevske sekularne urbane elite iz predratnih vremena i danas često pozivaju kao na posljednju propuštenu šansu da se sačuva multietnička zajednica - prvo je upitao zašto se u njoj nigdje ne vidi da su muslimani većina u BiH. Muslimanski lider je smatrao da brojčana prednost treba da dođe do izražaja u političkim odnosima i da bude institucionalno zagarantovana. Srbi, kao ni Hrvati, naravno, to nisu mogli da prihvate i u tome je suština nesporazuma sa komšijama. To je bio uzrok rata, kao što je i danas uzrok nestabilnog mira.

Zašto onda „beže od popisa“ ?

Zato što još nisu sigurni, a ako u procjeni omanu i samo za jedan procenat, naredni popis i novu priliku da dokažu da su natpolovična većina moraće da čekaju čitavu deceniju. Istovremeno, popis je za njih nezgodan jer bi se pokazalo da više fali Srba u Federaciji, nego Bošnjaka u RS, da etničko čišćenje nije srpski specijalitet, nego neizbježna posljedica građanskog rata na nacionalnoj osnovi i da je simetrično pogodila sve narode i sve dijelove BiH. Uz to bi se ispostavilo da je došlo do trostrane teritorijalno-etničke homogenizacije, a to je ključna pretpostavka za miran razlaz.

A šta kada se pre ili kasnije izbroji 51 odsto Bošnjaka?

Ništa! Čak i ako bi se na popisu ustanovila bošnjačka brojčano natpolovična većina, taj podatak, sam po sebi, ne bi promijenio ustavnu poziciju Srba i Hrvata u BiH. Ravnopravnost tri naroda ne zasniva se na statističkim veličinama, nego na statusu konstitutivnosti svakog od njih i nema veze sa brojnim stanjem. U suprotnom, Bošnjaci bi i do sada bili „ravnopravniji“ od Srba i Hrvata, a Srbi „ravnopravniji“ od Hrvata. Ipak, ne treba ni sumnjati da bi 51 odsto udarilo kao varnica u ionako usijane glave bošnjačke i da bi to bio novi politički impuls njihovom kolektivnom uvjerenju da Bosna isključivo ili bar prevashodno pripada jednom narodu. A sigurno je da će se opet naći i neko spolja da ohrabri takve bošnjačke aspiracije, kao što je to bilo i početkom 1992.

Ko bi to mogao da bude s obzirom na to da su i oni koji su 1992. podržali građanski referendum, naknadno ocenili da je međunarodno priznanje bilo preuranjeno jer prethodno nisu rešeni odnosi unutar BiH?

Nije teško pogoditi da bi to prije mogle biti SAD. O preuranjenosti priznanja BiH govorili su Evropljani, a odgovornost za to snose Amerikanci. Sjetite se da su najprije Njemačka i Austrija požurile sa priznanjem Slovenije i Hrvatske, a onda su SAD, da bi uhvatile korak, ponudile priznanje i BiH i Makedoniji. A kada je Brisel, preko svoga izaslanika Kutiljera, ponudio Lisabonsku formulu da se državna samostalnost BiH balansira unutrašnjom podjelom na tri teritorijalno-etnička dijela, pojavio se ambasador Cimerman i nagovorio Izetbegovića da povuče potpis. Uslijedio je „građanski referendum“, koji je izazvao rat ...

Mislite da Amerikanci to ne znaju ?

- Znaju, ali neće da priznaju. Kakva bi to bila jedina supersila kada ne bi bila uvijek u pravu i kada bi priznala grešku koja je izazvala tolika ljudska stradanja i materijalna razaranja. Naprotiv, SAD i danas insistiraju na građanskom principu u zemlji u kojoj se svi osjećaju prije svega Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Štaviše, kada hoće da priprijete Srbima i Hrvatima zato što odbijaju centralizaciju BiH, neki američki diplomati znaju neformalno da kažu: „Bošnjaci su već natpolovična većina i mi ćemo vas ubuduće tretirati kao nacionalne manjine“.

Zar se, pored takvih saveznika, Bošnjaci ne mogu osećati superiornijima u odnosu na sve ostale kada govore o svom pravu na BiH ?

- Oni sebi kao narodu pripisuju neke etičke, kulturne i civilizacijske vrijednosti kao što su humanizam, tolerancija, plemenitost i sl., koje korespondiraju sa najboljom evropskim tradicijama, dok su druga dva naroda, a prije svega Srbi, neki slovenski varvari. Iznenadio sam se kada sam čak i kod Adila Zulfikarpašića naišao na zapažanje da su tokom rata poslije masovnog odlaska Srba sarajevski haustori postali čistiji. Nije baš takva formulacija, ali jeste suština. Dalje, oni sebe predstavljaju kao nacionalno emancipovane građane Bosne koji su se uključili u SDA, koja nema nacionalni predznak, u Stranku za BiH, koja je po imenu patriotska a ne nacionalna, u SDP koja je lijeva stranka otvorena za sve narode. A statistika pokazuje da je u svakoj od njih 99 odsto Bošnjaka, i Srbi i Hrvati ih prepoznaju kao kriptomuslimanske.

Koga smatrate najzaslužnijim za takvu političku konstrukciju ?

- Imaju oni u Sarajevu svoga barona Minhauzena koji je pravi majestor u kreiranju takvih obmana i samoobmana. Nazivaju ga „najpametnijim u Bošnjaka“ jer su fantazije koje širi sociopsihološki vrlo funkcionalna kompenzacija za poraz u ratu i nemoć u miru. Ima tu i kolektivne megalomanije, pa, ne znam da li ste primjetili, oni svoje naučnike, književnike, pjesnike, slikare itd. od lokalnog značaja redom uzdižu do svjetskih visina. Sve im je najbolje, epohalno, evropsko, planetarno. I neprestano pronalaze neke svoje u svijetu koji su tamo nevjerovatno važni i uspješni itd., a navodno crkoše od nostalgije i brige za Bosnu. Na subjektivnom nivou možda i korisne, te maštarije su vrlo opasne jer zamagljuju uvid u realno stanje stvari i dezorijentišu praktičnu politiku.

Mislite da bošnjačke političke kreacije nemaju „prođu“ u svetu ?

-Naravno, nikada niko to nije uzimao za ozbiljno. Alija, Haris i dr. su po zapadnim prijestonicama glumili da su emancipovani okcidentalci, a ne prikriveni orijentalci, kao što su ovi sa Zapada opet glumili da vjeruju u te obmane. U tim pregovorima laže i paralaže, nadmoćni zapadnjaci su se zapravo poigravali sa njima, pa se Alija u „Sjećanjima“ vajka kako se uvijek osjećao neprijatno inferioran. „Međunarodna zajednica“ ih i dan - danas sistematski laže kako ih obožava i oni u tu obmanu uporno vjeruju sve dok ih ne zaustave na evropskim i američkim granicama i zbog imena Muhamed ili Fadila  u pasošu i podvrgnu posebnoj carinskoj i policijskoj kontroli. Kada poslije tog neprijatnog iskustva diskriminacije na ulazu u EU i SAD odu na ljetovanje u Tunis, Egipat ili Maroko, pričljivi ulični prodavci i taksisti, koji svakoga pitaju odakle dolazi i kako se zove, oduševe se što su im iz Evrope došla braća muslimani. Nisu oni, naravno, ni čuli za Bosnu, ali imena Hasan ili Esma prepoznaju kao svoja. Ovima odavde, opet, srce zaigra kada osjete da su negdje i izvan svoje polovine entiteta ili nekoliko kantona sa bošnjačkom većinom, primljeni kao svoji, kada vide šumu minareta i čuju zov mujezina koji odjekuje sa svih strana. To je ta razapetost Bošnjaka između fizički bliskog evropskog svijeta u prvom susjedstvu i malo podaljeg, a duhovno bližeg bliskoistočnog. Linija podjele ne prolazi između njih, nego kroz njih. Imate to ljepše rečeno kod Andrića i posebno kod Meše.

Ali, nedavno je u Sarajevu boravio Anri  Bernar – Levi, opisujući Sarajevo kao „srcu Evrope“ i inkarnaciju „evropskog sna“ srca Evrope . Zar Vam to ne govori da nije baš sve tako kao što tvrdite ?

 -Čitao sam, čini mi se u Oslobođenju, i zaista je tragikomično. Između ostalog on piše: „Tako malo riječi mržnje čujem u Sarajevu ... Postoji volja opraštanja i pomirenja i to je taj duh Sarajeva. Ako je duh napuknut, to nije došlo iz Sarajeva, nego sigurno izvana“ (Oslobođenje, 12. april 2012.) Ne znam samo da li se Francuz sprda sa Sarajlijama ili oni sa njim. Te priče voli, sluša, čita i prepričava sve malobrojnija sarajevska sekularna urbana bošnjačka elita okupljena oko Kruga 99, projekta Ars aevi i nekoliko kafića u centru. Ali i oni sve manje i samo na pola usta, na jedno uho i jedno oko. Onim drugim šapuću, osluškuju i upiru pogled na zbivanja u Tunisu, Libiji, Egiptu i Siriji, i nije im baš nešto mrsko što su tamošnje prozapadne diktatore tokom demokratskog proljeća zamijenila „muslimanska braća“. Propustili su da Bernar-Leviju prevedu barem naslove i podnaslove iz bilo kog broja sarajevskih dnevnika i nedeljnika, kao što je i on njima propustio da kaže kako se u njegovoj Francuskoj, ali i Holandiji, Belgiji i drugim zemljama u EU, muslimankama zabranjuje da se pokrivaju na javnim mjestima „zbog prevencije islamskog terorizma“

Anri Bernar Levi je tokom i nakon rata podržavao i Aliju Izetbegovića, iako Izetebegović nije krio svoja čvrsta verska uverenja.

- Alija Izetbegović je, po sopstvenom priznanju, bio prije svega musliman, pa tek onda, eventualno, i Musliman ili Bošnjak. U svojim debitanstkim političkim intervjuima govorio je da „uopšte nema nacionalno, nego isključivo vjersko osjećanje“ i da bi bio „sretan da mujezin zakuiše sa Ajfelovog tornja“. A u Islamskoj deklaraciji je već pisalo da „nema koegzistencije muslimana sa nemuslimanima“. Cilj koji je sebi programski zacrtao u svojim knjigama nije bilo ni dovršenje nacije ni stvaranje nacionalne države nego „islamizacija Muslimana“, i to je zaista i ostvario. Najuže rukovodstvo SDA činili su „mladomuslimani“, džamije po unurašnjosti bile su mreža partijskih ćelija. A da je postojalo plodno tlo moglo se vidjeti već početkom 90-tih kada su Muslimani olako napustili Jugoslaviju, u kojoj su, podrškom Srba i Hrvata, za stolom dobili naciju, da bi se preko samog Alije i njegovog pravog nasljednika Mustafe Cerića zaputili u Svjetsku konferenciju islamskih zemalja. Poslije su dozvali mudžahedine u džihad protiv hrišćanskog komšiluka itd., itd.

Koliko će, po Vašoj proceni, teza o “zločinačkim” temeljima RS – zastupljena u nekim krugovima u Beogradu i na Zapadu, kao i u Sarajevu - biti još dugo eksploatisana u svrhu političkih pritisaka u pravcu demontaže dejtonske pozicije Republike Srpske?

-Bojim se još jako dugo jer zadovoljava neke trajnije potrebe i Bošnjaka i Amerikanaca koje nemaju veze sa dejtonskom pozicijom RS. Dejtonski sporazum i u njemu Srpsku formulisao je Holbruk, a potpisao Izetbegović. Zašto bi to uradili ako su mislili da je RS genocidna, zločinačka itd.? Zato što imaju neke aktuelne interese. Pogledajte primjer Srebrenice! Ima dovoljno podataka iz prve ruke da je lično Klinton tražio od Izetbegovića spektakularnu pogibiju pet hiljada Muslimana da bi dobio podršku američkog javnog mnjenja da pokrene vojnu mašineriju. Sam Alija je to javno rekao sa govornice Bošnjačkog kongresa, a postoje svjedočenja da je o tome pregovarao i sa rukovodstvom opštine. Uoči napada na Srebrenicu je povukao kompletno vojno i civilno rukovodstvo opštine, što se ne da sakriti, kao ni to da je bila dogovorena zamjena Srebrenice za dijelove Sarajeva pod srpskom kontrolom, i da su u tome opet Amerikanci posredovali. Kako je pokazao Žerminal Čivikov, spisak neposrednih izvođača masovnog zločina u Srebrenici bio je poznat haškim tužiocima. Začudo, sem krajnje kontroverznog Erdemovića nijednog od njih nikada nisu pozvali na sud iako su imali adrese. Ako tome dodamo naduvane brojeve streljanih, sporne forenzičke nalaze itd., onda vidimo da bi priču o Srebrenici trebalo tek otvoriti, a ne užurbano zatvarati.

Ko zatvara tu priču, ako se zna da haška suđenja i za zločine nad Bošnjacima u Srebrenici još uvek traju ?

-Srebrenica je postala bošnjački osnivački mit, dokaz da su za svoj nacionalni identitet podnijeli veliku žrtvu, a ne narod koji je “izmišljen na sjednici CK SKBiH”. Potrebno je da postoji neka istorijska osnova, a onda se to uvećava, dramatizuje i pretvara u legendu. Kult na koji su sljedbenici toliko osjetljivi da su neosjetljivi za bilo kakve racionalne argumente. Imate to i kod drugih evropskih naroda. Za pragmatične Amerikance, Srebrenica je pak važna da istorijski opravda “humanitarna bombardovanja” Srba u Srpskoj i Srbiji. Ali, “Srebrenicu” sada koriste i u “preventivnim intervencijama” u Libiji i Siriji, pa rezervisanim evropskim saveznicima ponavljaju: “Nećemo valjda dozvoliti da se ponovi Srebrenica …” A kako je došlo do Srebrenice ? Šta se tamo stvarno dogodilo? Ko je šta učinio ili propustio? Ko je izazvao rat ? Ko mu je spolja kumovao ? Ko ga je produžavao ? To treba zaboraviti i priču zaključiti kao sa holokaustom.

Može li se zaboraviti da su, ako se može generalisati, Srbi i Bošnjaci do prije dve decenije bili dva veoma bliska naroda ? Ima li šansi za obnavljanje međusobnog poštovanja ?

-Bošnjaci su, izuzmemo li Crnogorce, mentalitetom, kulturom, jezikom i novijom istorijom bili Srbima najbliži narod u obje Jugoslavije. I moje lično iskustvo tokom života u Sarajevu, sem godina uoči rata i početkom rata, to potvrđuje. Prijateljstva sa mnogima su ostala su nenarušena, izuzev što se manje viđamo, ali na kolektivnom planu se mnogo toga, nažalost, promijenilo. Mogu da razumijem da su u momentu raspada SFRJ kao priznata nacija, a brojniji od Makedonaca, Slovenaca i Crnogoraca, poželjeli da imaju svoju državu. Ali da će to pokušati protiv zajedničke države u kojoj su toliko dobili i na račun Srba sa kojima su imali najbolje odnose, bilo je duboko razočaravajuće. A i za njih se pokazalo, malo je reći, štetno. Izetbegović je naivno nasjeo na sufliranja i sa okcidenta i sa orijenta, a onda su događaji krenuli najgorim tokom, nekontrolisano i nepovratno. Sa ratom su zavladala druga pravila: ko će koga. A obostrane žrtve poslije su postale proširena osnova za nastavak udaljavanja. Sigurno je da ovako ne može ostati vječno. Ali, vjerujem da bi relativna nezavisnost i bezbjednost koju bi sva tri naroda našla u svojim konfederalnim republikama bili neophodan uslov za postepeno spontano približavanje. Nametnuto i prisilno zajedništvo, poslije svega, naprotiv, samo iritira i provocira nove tenzije.

U nekoliko novijih istupa tematizovali ste različite scenarije raspleta „bosanskog čvora“ na duže staze i pomenuli mogućnost mirnog razlaza. Zaista mislite da je moguć ?

-Pored EU i SAD, i Bošnjaci, i Hrvati, i Srbi i nema ko ne, slažu se u tome da se BiH raspada. Samo što se jedni zbog toga ljute, optužuju, prijete ratom, prizivaju inostranu intervenciju, a drugi kažu „Pa dobro, ako je već tako, ako ne postoji modus vivendi, onda neka bude ... Zašto bismo beznadežno spasavali bolesnu cjelinu, ako može da preživi u djelovima“.  Već dvadeset godina, što prije, što tokom, što poslije rata, traži se rješenje za BiH. Od desetak prijedloga jedino je onaj dejtonski kako-tako prihvaćen sa sve tri strane. BiH se samo na tome, makar i iznuđenom konzenzusu, deceniju i po održava u životu i ko u njega dirne radi Bosni o glavi jer drugog i drugačijeg nema. I SAD i EU su svjesni toga pa se ne usuđuju da direktno i otvoreno ruše Dejton, i koriste metafore kao što su „slovo i duh Dejtona“, „Dejton plus“, „Dejton 2“, „ustavne reforme“, „funkcionalnija BiH“, ali ni od toga ništa ne biva jer svako eventualne promjene vidi u drugom smjeru. Evo, čak i na putu za EU, a to je valjda jedina zajednička maršuta, Federacija se spotakla oko načina izbora člana kolektivnog predsjedništva BiH.

Sazreli su uslovi da se poslije toliko uzalud potrošenog vremena, energije i sredstava na integraciji milom i silom, počne razmišljati na kreativniji način.

Nisu problem samo neki unutrašnji akteri, nego i neki spoljni koji utvrde shemu i onda je dugo guraju bez obzira na otpore na terenu. Ponašaju se tako dijelom zbog arogancije moći, dijelom zbog inercije, dijelom zbog prečih poslova na drugom mjestu. RS, istina, brani Dejton, ali ni mirni razlaz ne bi trebalo da bude tabu tema.

Ukoliko bi vodeće zapadne sile pristale na podelu Kosova i Metohije pod uslovima da to Srbija zvanično predloži i da se teritorijalno ne razgrađuje BiH - da li bi onda bila izgubljena i poslednja mogućnost da se Republika Srpska formalno izdvoji iz BiH i proglasi svoju nezavisnost ?

- Prava analogija je postojala između KiM i RS. Jedno u zamjenu za drugo bilo je logična “vezana trgovina”, jer se radi o dva u najmanju ruku simetrična slučaja. Mislim da je Srbija propustila da insistira da se to rješava u paketu, jer ljudi tamo imaju poseban odnos prema KiM kao kolijevci srpske državnosti i duhovnosti i zato bi takav pragmatičan pristup vjerovatno naišao na otpor u narodu. Ja bih Vaše pitanje ekspicitnije formulisao. Da li bi sada, obrnuto, Srbi u Srpskoj bili spremni da se obavežu da ostanu u BiH da bi Srbija dobila Sjever Kosova ? Prije svega, mislim da bi to za srpski narod kao cjelinu bila loša trgovina, i teritorijalno i populaciono. A zatim mislim da takvo pitanje ne bi ni bilo upućeno Srpskoj nego Srbiji i na drugačiji način.  

Šta bi, konkretno, značilo ovo poslednje? 

- Uz podršku Rusije i Kine u SB UN, Srbija može beskonačno da blokira međunarodno priznanje Kosova i toga postaju svjesni i vlast u Prištini i njeni inostrani tutori, pa traže neki kompromis. Nagađam da bi to, recimo, moglo da bude : Sjeverni dio Pokrajine za priznanje Kosova, uz uslov da se Srbija odrekne ujedinjenja sa Srpskom i obeshrabri njeno aktuelno rukovodstvo koje uspješno vodi politiku sve veće samostalnosti manjeg entiteta.

A šta vi mislite o tome? Ne bi li za tako kompleksan aranžman, ipak, bila potrebna neka međunarodna konferencija o regionu?

- Podjela Kosova za priznanje nije neostvariva i bez dodatnih uslovljavanja. Ali, podrazumijeva manje žurbe u evroatlantske integracije, tvrđu politiku prema pritiscima Vašingtona i Brisela, više oslanjanja na Moskvu i Peking i strpljenja da se sačeka dalja promjena globalne konstelacije snaga koja je već u toku. No, kako god da bude, od eventualne obaveze Srbije da se neće širiti preko Drine na zapad i da će obeshrabrivati zapadne Srbe da “popiju Drinu” ne zavisi eventualno osamostaljenje Srpske. Zadovoljavajuća mjera samostalnosti RS može se praktično ostvariti i unutar neke “be-i-ha” konfederacije ili unije, plus specijalne veze sa Srbijom. A što se tiče nekog sastanka na vrhu o ovim pitanjima, jedan ozbiljan i upućen Britanac je već diskretno najavio takvu mogućnost.

Da li je moguće da u narednih nekoliko decenija bude izbegnuto ostvarenje nepisanog “pravila” da na Balkanu svakih četrdeset-pedeset godina izbije rat, odnosno da bude “zamenjeno” održavanjem postojećih granica, ali sa snažnom podelom zona uticaja: Srbije i Rusije u Srpskoj, Turske u Raškoj/Sandžaku, na području Kosmeta sa većinskim Albancima i bošnjačkim područjem FBiH, dok bi hrvatski delovi FBiH ostali “netaknuti” van uticaja Hrvatske i Nemačke?

- Ne samo da je moguće, nego mislim i da je realno. Čak nije teško dokazati da je već sada na djelu. Da i ne govorimo o tome ko koga politički zastupa, štiti i podržava u međunarodnim forumima. Pogledajte mapu ino-investicija pa ćete lijepo vidjeti: da je pored Srbije, Rusija ekonomski sve prisutniji u RS, da Turci povećavaju svoj ulog u bošnjačkom dijelu Federacije, da je “Herceg-Bosna” preko već “europske Hrvatske” vezana za Zapad. To pomenutim državama povratno daje pravo da u odgovarajućim dijelovima BiH svoje investicije politički i vojno štite od mješanja sa strane, ali i od unutrašnjih nereda. Već duže se nezvanično govori da su SAD i EU, frustrirane neuspjesima u BiH, brigu o RS prepustile Rusiji, a o Federaciji – Turskoj. Smatra se da će u oba slučaja domaće stanovništvo to pokroviteljstvo prihvatiti kao poželjan bezbjednosni kišobran i da će se tako pacifikovati odnosi između komšija. A s obzirom na odlične odnose Rusija -Turska zaustaviće se dezintegracija BiH. Bilo bi to svojevrsno povezivanje i Rusije i Turske sa Evropskom unijom, a i priprema BiH za evrointegracije, koje hoće štićenici i podržavaju zaštitnici. Zapadna Hercegovina bi na neki način bila izdvojena iz ovog aranžmana i stavljena pod nadzor EU.  

Šta mislite kakve će poteze zvanični Zagreb vući prema BiH nakon što Hrvatska postane članica EU ?

- Ivo Josipović sigurno neće imati potrebu da kao Mesić, pijući kafu na Baščaršiji demonstrira kako, bajagi, više voli Sarajlije nego zapadne Hercegovce. A vidjeli smo i kako je završila platformaška ujdurma da se Hrvati gurnu u ćošak, iako su Bošnjaci imali prekookeanski blagoslov. Ivo i Zoran, ali bogami i Angela i Kurija, podigli su obrve i dva hadazea su vraćena u igru, a Željko je otišao iz SDP-a. Zagreb će sada, pretpostavljam, tražiti institucionalnu zaštitu svoje dijaspore u Federaciji. Položaj jednog konstitutivnog naroda ne smije da zavisi od toga da li će nekom u Sarajevu opet ćefnuti da se poigra sa hrvatskom ravnopravnošću. Istina, katolička hijerarhija u Bosni ima rezerve prema trećem entitetu u zapadnoj Hercegovini, jer bi se vrhbosanska nadbiskupija u tom slučaju našla izolovana na bošnjačkoj teritoriji, bez katoličkih vjernika. A bio bi to i korak nazad u misiji na istok. Zato pretpostavljam da će to biti zajednica kantona sa hrvatskom većinom ili svođenje deset kantona na svega dva velika nacionalna, odnosno neki poluentitet.     

Na kraju, ne čini li Vam se preteranim konstatacija da je Izrael „saveznik“ Republike Srpske - utemeljena na stavu RS o Palestini, dobrim odnosima predsednika RS sa šefom izraelske diplomatije i dve Dodikove posete Izraelu?

-To jeste jedno atipično i, moglo bi se reći, nesrazmjerno savezništvo, ali ima svoju logiku. Velika stradanja u Drugom svjetskom ratu, pritisak muslimanskog okruženja, nacionalna stigmatizacija i sl. – jesu negativna iskustva koja povezuju dva naroda. Takođe, Izrael i Jevreji, baš kao RS i Srbi, nalaze se u permanentnoj borbi za međunarodno priznanje i podršku jer su uskraćeni za razumijevanje svoje specifične pozicije. Ako ne baš savezništvo, a ono prijateljstvo, začelo se usamljenom podrškom Srpske Izraelu kada je napao turski “humanitarni konvoj” za Gazu, koji je uz hranu i lijekove prenosio i oružje. Izraelska vlada je znala da cijeni taj gest “manjeg entiteta” i umjela da uzvrati u najtežim trenucima po Srpsku. A onda su manifestacije uzajamne solidarnosti nastaviljene. Mislim da je povezivanje sa Izraelom i Jevrejima i najkreativniji spoljnopolitički potez rukovodstva Republike Srpske.

Amerika više nije ona slobodarska

-Nisam jedini koji misli da pad Berlinskog zida nije samo urušio SSSR nego uzdrmao i SAD. Čini mi se da Amerika nije izdržala teret odgovornosti jedine supersile i da je u stilu globalnog diktatora počela da ureduje po svijetu, pa i na Balkanu, bez minimuma udubljivanja, razumijevanja i empatije za lokalne narode i njihove probleme. U trijumfalizmu, samoljublju i aroganciji kažnjavali su svakoga ko posumnja da “sve što je dobro sa Ameriku, dobro je i za sav ostali svijet”. Poslije 11. septembra su se i bezbjednosno izolovali, ograničili unutrašnje slobode, a svoje ambasade opasali zidinama. Nije to više ona slobodarska i prosperitetna Amerika od prije 90-ih kojoj su se svi divili i o kojoj su i moja neposredna iskustva iz tog perioda vrlo lijepa. Bio sam tamo kao gost više puta, sarađivao sa njihovim univerzitetima, primio počasni doktorat univerziteta u Mičigenu. Srećom, njihovi intelektualci su, za razliku od nekih naših amerofila, vrlo kritični prema unutrašnjoj i spoljnjoj politici svoje zemlje, a američki narod ima neuporedivu vitalnost i sposobnost za promjene.            

Posle prevoda Vaših knjiga na svetske jezike, nedavno je objavljen i prvi prevod na ruski jezik, pošto je knjigu “Nemoguća država” izdalo je moskovsko “Vijeće solvensko”. Očekujete li daće time problemi BiH biti bliži ruskom čitaocu ?

-Uprkos prijateljskoj zainteresovanosti ruskog čitaoca, ljudima sa strane nije baš lako razumjeti šta se sve ovdje sa nama i među nama događa. Ali knjiga je ipak prvenstveno namijenjena naučnicima, diplomatama, političarima da bolje upoznaju vrlo složene i specifične probleme u BiH. U odnosu na srpsku verziju, koja je najprije objavljena u Banjaluci (Glas), a onda i u Beogradu (Filip Višnjić), ruska je, na zahtjev izdavača, dopunjena širim objašnjenjima o ličnostima i događajima koji se pominju u knjizi, a ne bi bila višak ni našim mlađim ili manje upućenim čitaocima. Istakao bih i kompetentan i nadahnut predgovor Pjotra Ahmetoviča Iskenderova, sa Instituta za slavenske studije Ruske akademije nauka, koji je obogatio moju knjigu.

(Razgovor vodio Slobodan Durmanović; intervju je objavljen u dva dela 5. i 12.9. 2012. godine u banjalučkom ndeljniku „Novi reporter“)