Republika Srpska u 2014 – pumpanje fikcije i bolna otrežnjenja

Na ulasku u 2014. godinu realna situacija u Republici Srpskoj je dramatično loša po mnogim osnovama. Najznačajnija prijetnja je ugroženost fiskalne stabilnosti RS, koja se već sada održava taktičkim day-to-day potezima. Karakterističan i alarmantan slučaj je činjenica da je Vlada bila primorana na novo zaduženje po trezorskim zapisima da bi mogla servisirati decembarske plate budžetskih korisnika. Usljed neusvajanja budžeta BiH propao je aranžman sa MMF-om, a novac na računu Elektroprenosa biće blokiran još najmanje dva mjeseca birokratskim procedurama. Zato se Vlada, da bi ispoštovala tekuće obaveze, morala snaći na standardan način: novim zaduženjem. To rješenje je, naravno, samo odgovor na jedan trenutni problem koji je simptom mnogo dubljih strukturalnih anomalija nataloženih u tkivu RS u prethodnih 6 do 8 godina.

Ako pokušamo rekapitulirati situaciju i shvatiti kako smo došli u takvo stanje moramo se vratiti par godina unazad. Na opštim izborima 2006. aktuelna SNSD garnitura, preuzela je RS u jednom izuzetno povoljnom istorijskom momentu. Prvo, zahvaljujući prodaji Telekoma i uvođenju PDV dobila je praktično dvostruki budžet. Tu je činjenicu pratilo nekoliko sretnih privatizacija, poput Rafinerije Brod, što je sve ukupno davalo vrlo povoljnu unturašnju klimu u RS. RS je tada zaista bila „bolji entitet“, a optimizam se mogao osjetiti na mnogim dnevnim stvarima. Istovremeno, na vlasti u Sarajevu desila se po RS povoljna promjena snaga. Dugoročno najopasnijeg bošnjačkog političara Sulejmana Tihića, i njegovu realpolitičku strategiju „korak po korak nagrizanja RS“, bacili su u drugi plan dvojica neuporedivo manje sposobnih igrača.

Prvo je to bio vulgarni politički ekstremista Haris Silajdžić, koji je forsirao potpuno nemoguću politiku „100% Bosne“. Ta kombinacija radikalizma i utopizma diskreditovala je poziciju političkog Sarajeva, dajući neprestane autogolove kako na unutrašnjoj, tako i na spoljnoj sceni. Njega je naslijedio Zlatko Lagumdžija i unutar Federacije BiH napravio još veći politički haos, nezabilježen u postdejtonskoj BiH. Vlada Federacije BiH praktično je od izbora u blokadi, potpuno zagušena međupartijskim trzavicama i interesnim igrama. U oba ova slučaja pozicija RS je bila zapravo ojačavana nekompetencijom, diletantizmom i nesposobnošću bošnjačkih vladajućih partija. S druge strane, hrvatska politika u BiH nije imala kapaciteta da se u okviru postojećih ustavnih aranžmana ozbiljnije suprotstavi, a nije mogla računati na značajniju podršku Zagreba zauzetog osjetljivom situacijom pred ulazak u EU. Nasuprot tome, RS je imala vrlo snažne odnose s Beogradom, naročito na nivou personalnih relacija dvojice predsjednika.

Kada sagledamo te činjenice, vidimo da je SNSD već nakon pada „aprilskog paketa“ imao vrlo povoljnu stratešku poziciju. S jedne strane išle su mu na ruku objektivne ekonomske okolnosti unutar RS, a s druge strane amateristički nastupi glavnih oponenata iz Sarajeva omogućavali su svakodnevnu demonstraciju sile RS-a. Različiti statusi Hrvatske i Srbije u procesu EU integracija iz perspektive RS su bili povoljni. U takvoj situaciji bilo je moguće da se jednom ozbiljnom državotvornom politikom i državničkom vizijom ostvare veliki pomaci u stvarnom jačanju pozicije RS. Ako postavimo pitanje koliko se u tome uspjelo, odgovor je nažalost otrežnjujući i očigledan. RS nije uspjela održati svoju ekonomsku stabilnost i svi glavni parametri – od BDP, nezaposlenosti, spoljnotrgovinskog deficita, zaduženosti, itd. lošiji su nego 2008.

Prema najnovijim procjenama, realna plata manja je za 30% u odnosu na 2007. Vanekonomski parametri su još porazniji: kulturna i moralna devastacija društva su očigledni, a elan i optimizam iz 2008. potpuno je nestao, dok je atmosfera apatije i beznađa preplavila stanovništvo RS. Poražavajući rezultati mandata SNSD u periodu 2006-2014. rezultat su dobro poznatih činjenica: jedne potpuno populističke i demagoške politike, te katastrofalnog odsustva bar minimalnih okvira neke ekonomske politike. Ekonomske strategije listom su predstavljale apsurdne dokumente bez ikakve veze i dodira s realnošću. Mi smo živjeli neku vrstu divljeg kapitalizma u kome je svako grabio kako je najbolje znao i umeo, a Vlada prednjačila krčmeći bez ikakvog obzira i morala, kao da ne postoji sutra.

Politički rezultati jednako su mršavi. Izuzev izvanrednog uspjeha u otporu pritiscima iz međunarodne zajednice, kojim je prekinuta diskriminatorna praksa međunarodnog faktora prema RS. Ključna pobjeda, i to je bez sumnje najveći rezultat ove ere SNSD-a, je pobjeda u sukobu s Lajčakom po pitanju poslovnika Vijeća Ministara iz 2007. Dalje od toga se nije uspjelo otići: prepucavanja sa Sarajevom nisu imala nikakav realni efekat do jeftinog podizanja rejtinga Milorada Dodika i njegovih bošnjačkih oponenata. Ništa od datih obećanja, od referenduma o nezavisnosti, strukturalnog dijaloga pa do vraćanja nadležnosti, nije ispunjeno. Paralelne veze sa Srbijom ostale su na nivou fotografisanja dva predsjednika, bez stvarnih bitnih efekata.

Istovremeno se, i to nije najmanje važno u ovoj rekapitulaciji, međunarodni položaj Srbije i Hrvatske suštinski promijenio suprotno interesima RS-a. Hrvatska sada, kao članica EU, ima odriješene ruke da snažno podrži Hrvate u BiH, i ovi to već osjete, što možemo jasno vidjeti u ponašanju HDZ-ova u prethodna dva mjeseca. S druge strane Srbija u ovom osjetljivom trenutku ne smije ni pomisliti da razvlači svoje kapacitete na još jednom frontu, a i vjerovatno bi bila direktno ucjenjena na najmanju primisao petljanja s RS. Kada sve ovo saberemo, vidimo da se situacija okrenula i da je jedan izuzetno povoljan istorijski momenat koji je RS imala 2008. godine, i koji vjerovatno u skorijoj budućnosti neće imati, nepovratno prokockan besprimjernim kafanskim pristupom politici. 2014. godine mi smo u potpunoj defanzivi na svim frontovima: ekonomski smo ugroženi iznutra, a spolja politički djelujemo kao „slon od papira“, kako je to nedavno vrlo jasno rekao jedan od bošnjačkih političara.

■

Maske su počele padati nakon lokalnih izbora 2012.godine, kada je SNSD dobio snažnu poruku od naroda RS-a. Debakl na lokalu došao je u momentu kada je pritisak promašenih politika počeo da se osjeća u svakodnevnom životu. Građani RS počeli su da dobijaju svakodnevne dokaze o promašenim politikama Vlade u vidu računa i režija koje treba, a sve teže i mogu, da plate, potrošačke korpe koju je sve teže obezbjediti, nemogućnosti da djecu školuju i zaposle, itd, itd. Istovremeno su, zahvaljujući pritisku opozicije i rijetkim herojskim primjerima istraživačkog novinarstva u RS, počele da izlaze na vidjelo vrlo dokumentovane afere pojedinaca iz samog vrha vlasti, koje uprkos odsustva presuda nije bilo moguće staviti pod tepih ili proglasiti za „hajku opozicije“. Lokalni izbori trebali su za SNSD biti ono što se u političkoj teoriji naziva „trenutak istine“ jednog političkog poretka, kada ovaj dobija informaciju da se isuviše odvojio od realnosti i počeo da živi u vlastitoj fikciji. U tom kritičnom trenutku nosioci političkih odluka nalaze se pred izborom: da li nastaviti po inerciji održavati privid koji, međutim, nestaje; ili reagovati na zahtjev stvarnosti i transformisati se. Prva reakcija predsjednika SNSD-a nakon lokalnih izbora bila je ohrabrujuća i muška, državotvorna poruka. On je naime rekao da je „shvatio poruku naroda i da će reagovati na zahtjev naroda“. To je bila vrlo ohrabrujuća poruka s obzirom na dotadašnje ponašanje. Naime, kada smo već 2010.godine svi odreda upozoravali tadašnjeg premijera DŽombića da ne može više da forsira neodržive politike, te da će prije ili kasnije morati kolabirati, on nas je sve proglašavao za fanatike „koji šire paranoju“. Međutim, ubrzo je i sam morao priznati činjenice i smanjiti plate, prethodno se mučno razračunavši s sindikatima. Na kraju i sam, još mučnije i u poniženjima, odstupiti s mjesta premijera.

U tom je kontekstu reakcija predsjednika Dodika na rezultat izbora predstavljala značajan novum i nesumljivo ohrabrenje. Međutim, vrlo brzo smo mogli vidjeti da niti on lično, niti stranka, nemaju snagu da naprave stvarni zaokret i izdignu se iznad vlastitih peripetija. Iako je instinktivno prepoznao da je u pitanju „trenutak istine“, i uzroke i konsekvence o kojima se radi, nije bilo snage za stvarnom reformom i transformacijom stranke i politika koje se forsiraju. SNSD se odlučio da nastavi održavati fikciju. To se jasno može uočiti u modelima borbe koje su izabrali za izbore 2014. Umjesto da se uhvate u koštac s stvarnim problemima našeg društva, prije svega ekonomskim, koji su teški ali ne i nerješivi, oni su izabrali tipične strategije iz arsenala totalitarnih sistema. Ovdje ćemo ilustrovati samo neke od njih.

Ekonomija

Što se tiče ekonomske politike, tu očigledno nema nikakvih novosti: ostaje se na politici zaduživanja i rasprodaje. Ide se na to da se beskonačno restrukturira dug i nastavlja parazitirati na tercijalnim sektorima, plus, što je ključni nacionalni problem, daljnjoj rasprodaji resursa, prije svega elektroenergetskog sektora. Međutim, prezentovana je i jedna specifična vrsta „mjera“ iz sektora ekonomije, koju do sada nismo imali priliku vidjeti. Radi se o bukvalno frontalnom budžetskom udaru Vlade na lokalne zajednice. Logika je vrlo jednostavna: prebaciti što se može više budžetskih opterećenja na opštine i gradove. Tako smo nedavno imali priliku vidjeti prijedlog da se 10% od budžeta lokalnih zajednica dobijenih od šumskih gazdinstava otme u korist Vlade. Ministar zdravlja je izašao s kompatibilnom idejom da se troškova zdravstvene zaštite prebace na lokalne zajednice. Ovi besprimjerni prijedlozi su očigledni rezultat očaja Vlade koja više nema od koga da otima do od vlastitog naroda. S druge strane, to je i nemilosrdna predizborna strategija: opozicioni SDS dominira na lokalu i što se lokal više optereti SDS će više biti na udaru javnosti, a SNSD Vlada amnestirana. Na ovom primjeru vrlo se jasno može vidjeti beskrupulozni karakter politike SNSD-a, i to zaslužuje da se detaljnije predstavi. Naime, nakon pobjede na lokalnim izborima nekoliko SDS-ovih načelnika uložilo je zaista herojske napore da konsoliduje budžete opština koje su preuzeli. Ti su budžeti mahom bili potpuno devastirani „raspašoj“ ponašanjem SNSD-ovih prethodnika.

Najveći primjer nesumljivo je Gradiška, gdje je prethodni načelnik uspio zadužiti opštinu dva budžeta unaprijed. Kao manje radikalan primjer možemo prikazati slučaj Teslića. Zaduženost opštine Teslić iznosila je 31.12.2008.god. 5.908.156 KM. Načelnik iz SNSD-a podigao je tu zaduženost enormno, i četri godine kasnije, u momentu preuzimanja vlasti, SDS-ov načelnik Milan Milićević zatekao je dug od 9.199.849 KM (31.12.2012.). Nakon nešto više od pola godine uspio je srezati zaduženost na 7.230.601 KM. (28.08.2013.). Pri tome je neprekidno bio izložen partizanskom ratu iz SNSD tabora, gdje većina firmi kod kojih je opština Teslić za vrijeme SNSD mandata bila zadužena, pripada tajkunima bliskim toj stranci. Zato opština nije redovno servisirala dugove a ovi se nisu bunili. Međutim, kada je SDS preuzeo opštinu svi su oni ispostavili svoja potraživanja i račun opštine je blokiran. Takođe je Vlada, umjesto da podrži kredibilne napore lokalnih zvaničnika, praktično blokirala sve aktivnosti s republičkog nivoa u „opozicionim opštinama“, što su načelnici Teslića, i prije par dana Bijeljine, otvoreno kritikovali u javnim pismima premijeru i predsjedniku. Ta pisma predstavljaju dramatično svjedočanstvo jednog kukavičkog i bestidnog prljavog rata koji Vlada vodi protiv opozicije i vlastitog naroda.

Primitivne metode 1: Cenzura

Jedan sirovi vid ovakvog djelovanja je direktna cenzura nepodobnih sadržaja i pokušaj gušenja drugačijeg mišljenja. SNSD je praktično potpuni gospodar medijskog prostora u RS, i izuzev BN TV, u manjoj ili većoj mjeri kontroliše sve. Ovdje se nećemo detaljnije baviti time, u principu, svakom je jasno o čemu se radi. U prethodnom periodu, dok je Vlada još imala sredstava za trošenje, kupovina medijske lojalnosti odvijala se putem skandaloznih, i u savremenoj Evropi nezabilježenih, „donacija“ Vlade pojedinim medijima. Srećom, na našim prostorima nije moguće pojavljivanje diktature koja bi potpuno blokirala pristup medijskom prostoru opozicionim snagama, kako je to slučaj u nekim drugim manje srećnim državama. Razlog je prozaičan: prvo, mi smo isuviše blizu EU da bi takva jedna antidemokratska praksa bila tolerisana u ekstremu, naročito u kontekstu privatnih medija; i, drugo, tako nešto nije ni moguće u uslovima savremenih tehnologija. Ali snažna cenzura nepodobnih sadržaja ipak postoji, i to je na žalost praksa kojoj može posvjedočiti svako ko se iole ozbiljnije pokušao uključiti u politički proces na strani opozicije. Devastacija novinarske profesije i medijskog prostora poprimila je tolike razmjere da vlast više ne mora ni da izdaje direktne zabrane – na djelu je mrak autocenzure.

Metoda cenzure je dostigla svoju grotesku u nedavnom slučaju prijedloga budžeta za 2014, kada je Vlada protivzakonito uputila budžet u proceduru po hitnom postupku, dajući pri tome poslanicima 4 dana(!) za analizu najvažnijeg državnog dokumenta. Pri tome je budžet dat u potpuno netransparentnoj formi, praktično skriven od očiju poslanika. Opozicija je pristala na tako diskriminatorne uslove pod uslovom da rasprava bude javna, tj. da RTRS prenosi zasjedanje. Predsjednik Narodne skupštine RS izveo je šibicarski manevar kojim je, uprkos prethodnom dogovoru, onemogućio prenos skupštinskog zasjedanja. Međutim, prava je tragedija tog događaja, ne u tome što je izigran dogovor, već u činjenici da čovjek koji vodi „Narodnu“ skupštinu shvata kao svoju „pobjedu“ to što je uspio isključiti narod iz uvida u rad te skupštine. Tužna slika devalviranja institucija države. Želja za cenzurom je poprimila patološke dimenzije do toga da se svaka, pa i minimalna kritika režima doživljava kao udar na sistem. Nedavno je Staša Košarac, predsjedavajući Doma Naroda PSBiH ispred SNSD-a, izjavio, ni manje ni više, do da kritika koju Vladi upućuje opozicija urušava institucije RS-a! Ova nevjerovatna izvjava vrlo ilustrativno pokazuje patos koji prožima vladajuću stranku: oni bi najradije ukinuli opoziciju (ili bar njeno pravo da govori) i instalirali jednopartijski sistem.

Primitivne metode 2: represija

Već sada postoji bojazan da se aktuelni režim neće libiti od upotrebe čak i represivnih mjera u političkoj borbi. Set represivnih mehanizama može biti vrlo širokog dijapazona. Jedan karakterističan metod je medijski atentat na pojedince koji se pokažu kao realna prijetnja režimu. Za tu svrhu formirano je nekoliko štampanih „magazina“ (ovdje to zaista mora ići pod navodnike), s očiglednom svrhom da blate protivnike režima. Karakteristični primjeri tog neukusa su pisanja nekih medija o Tihomiru Gligoriću, za vrijeme njegovog iznošenja u javnost problema „građevinske mafije“, ili Mirka Šarovića za vrijeme raskida koalicije SNSD/SDS. Nedavno je pri kabinetu Predsjednika Republike formirano mistični tijelo pod nazivom Savjet za zaštitu ustavnog poretka Republike Srpske. S obzirom da je zaštita ustavnog poretka dužnost Ustavnog suda RS i drugih institucija, u javnosti se pojavila opravdana sumnja u stvarnu funkciju tog tijela. Postoje indicije da je to zapravo neka vrsta paraobavještajne služba zadužena da putem ilegalnog prisluškivanja prikuplja personalne i druge informacije o opozicionarima. Pomenuti “mediji” bi zatim koristiti te ilegalne informacije za dezavuisanje političkih protivnika.

Manje primitivne metode: virtualizacija stvarnosti

S obzirom da Vlada nema namjeru, a očigledno ni kapacitet ni volje, da se uhvati u stvarni koštac s stvarnim problemima, glavni dio strategije SNSD za 2014., pored represivnih arsenala, ostaje proizvodnja fikcija i pokušaj da se stanovništvo do oktobra održi u nekoj vrsti virtualne stvarnosti. Tehnike kojima se to radi dobro su poznate i detaljno razrađene u teorijama političke borbe, a i testirane u praksi. Koristeći apsolutnu dominaciju u medijskom prostoru Vlada pokušava da kreira simulakrum u kojem bi građani trebalo da vjeruju medijski kreiranoj fikciji, a ne svojim očima. Glavni cilj je stvoriti privide da se „živi dobro“, da Vlada „efikasno radi“, itd. Primjeri takvih taktika su beskonačni. Od antologijskog projekta Aerodroma Trebinje (i Sokolac), „naftnih polja“ u Posavini, refernduma o pravosuđu, do bezbrojnih malih laži za trodnevnu upotrebu kakva je obećanje o vraćanju, i čak povećanju plata u septembru. Da niti ne govorimo o permanentnom sluđivanju naroda tvrdnjama o stotinama hiljada muslimana koji se planiraju „uvesti“ u Bosnu, skoroj nestabilnosti/raspadu koji slijedi u BiH, „desetinama miliona dolara“ pripremljenih za rušenje RS, pa do već legendarne izjave Nikole Špirića o „majicama i bedževima“ koji se štampaju za proteste.

Naročito su karakteristični strateški spinovi koji se s vremena na vrijeme aktiviraju i obnavljaju. Dva najčešće upotrebljavana spina su parole o „ugroženosti“ RS i „osamostaljenju“ RS. Očigledno je da su teze „RS je kritično ugrožena spolja“ i „RS će ostvariti nezavisnost“ logički kontradiktorne i jedna isključuje drugu. To naravno ništa ne smeta u metodi „proizvođenja“ stvarnosti, jer ta metoda niti ne referiše na logiku argumentacije niti na stvarno stanje stvari, već aficira nesvjesne sadržaje i igra na okupaciju psihološkog. Stoga su ove tvrdnje, bez obzira što su logički apsurdne, s aspekta manipulacije izvanredne, jer ciljaju na najjače nesvjesne emocije našeg naroda. U čuvenoj analizi nacističkog zla koju su preduzeli filozofi frankfurtske škole, oni su pokazali zašto je pristup zapadnih vlada bio pogrešan: Zapad je polemisao s nacizmom na način racionalističke argumentacija, dok se Hitler (ovdje, naravno, ne želimo ni na koji način povezati sadašnji režim u RS sa nacističkim zlom) uopšte nije ni obraćao racionalnom, već nesvjesnom.

Vrhunac ove farse je pokušaj da se jednoj državotvornoj stranci kakava je SDS prišije etiketa izdaje i kolaboracije s inostranim neprijateljima RS-a. Ova apsurdna konstrukcija dolazi iz redova režimskih intelektualnih trabanata. Koliko je to apsurdna hipoteza govore elementarne činjenice: kao „izdajnik“ je markirana jedna stranka, kojoj je 90% članstva učestvovalo u ratu u okviru VRS-a, stranka čijih je nekoliko stotina funkcionera smijenjeno od strane „međunarodne zajednice“, stranka kojoj su računi godinama bili blokirani, stranka koja je jedina iz RS-a bila, i još uvijek jeste, na listi sankcija američkog Kongresa. A „patriote“ su ljudi koji su na vlast došli na tenkovima SFOR-a, zabijajući, u jednom činu veleizdaje koji je bez presedana u istoriji postojanja RS-a, nož u leđa tadašnjem legitimno izabranom predsjedniku RS-a Nikoli Poplašenu. Sposobnost da se čak i ovako očigledno besmisleni spinovi promovišu u javnom prostoru pokazuje do koje mjere su tehnike spinovanja i proizvođenja realnosti razrađene u kuhinji vladajućeg režima. Oni kao da koriste Orvelovu „1984“ kao udžbenik za politički praksis.

Nikola Poplašen

Takvoj medijskoj kampanji veoma se teško oduprijeti jer ona sadrži vlastitu kontradikciju, i time obesmišljava kritiku. Činjenice ne pružaju nikakvu zaštitu, a odbacivanje optužbe iskoristi se za njeno ponavljanje. Upotreba orvelovskih tehnika daje ogromnu moć u savremenim sofisticiranim tehnologijama i može obezbjediti Vladi dosta vremena i prostora u kojem ne mora rješavati probleme stvarnosti, već se baviti drugim stvarima. Ali ta stvarnost na kraju neminovno dođe u formi kolapsa Pošta Srpske, Željeznica RS, Fonda PIO, devastiranog zdravstva, itd., i na kraju sloma cijelog sistema. Pouka je jasna i novozavjetna: “ko gradi na pijesku …” Mi ćemo, kao društvo, na kraju biti primorani da preispitamo funkcionisanje našeg političkog sistema i uvidimo da poluistine zavaravaju.

■

Tragedija cijelog ovog projekta i pristupa je što je on zapravo apsurdan: kao što smo već rekli, naši problem jesu ozbiljni i veliki, ali su rješivi. Preduslov je naravno da se počnu rješavati. Energije se koje usmjeravaju na manipulaciju i represiju trebalo bi preusmjeriti na sabiranje i stvarno rješavanje problema. Nažalost, Režim se i dalje bavi svime osim onim što treba.