Režim lične vlasti kao glavni problem ustavnog uređenja RS

Nedavno je aktuelni predsjednik RS, u plejadi svojih karakterističnih izjava/inicijativa, najavio mogućnost pokretanja procedure izmjene Ustava RS. Ne ulazeći u to koliko je ovo uopšte politički realna mogućnost, zanimljivo je locirati ključni problem ustavnog poretka RS.

1. Problem

Iskustvo prethodne vladavine, naročito od 2010. pa do danas, ukazuje da je ključni problem Ustava RS postojanje u njemu skrivenih strukturalnih mogućnosti za neformalnu koncentraciju vlasti na jednom mjestu i čak u rukama jednog čovjeka. Premda formalno, Ustav RS baštini civilizacijsko dostignuće podjele vlasti i check-and-balance korelacije, praksa političkog i društvenog života RS pokazuje da ovo de jure postignuće nije i stvarna, de fakto situacija. Ono što posebno zabrinjava je da koncentracija vladavinske moći nije locirana u nekoj instituciji, npr. Vladi, već je personalizovana i u rukama jednog čovjeka. Kako se on seli s jedne funkcije na drugu, tako se dislocira i centar političke moći unutar sistema. To potpuno jasno znači: RS je, upkos formalnim preprekama, zapala u neku vrstu diktature i vladavine jednog čovjeka. Termin „režim“ precizna je deskripcija onoga o čemu se radi.

2. Demokratski centralizam kao iskrivljeno shvatanje demokratije:

Kako je to skretanje ka režimskoj vladavini bilo uopšte moguće? Radi se o nekoj vrsti pervertiranog tumačenja demokratije po kome većina, čak minimalna većina od 50%+1, ima zakonodavne ingerencije da donosi zakone kakvi im se prohtiju, potpuno ignorišući načela pravednosti, moralne norme, tradiciju društva, stavove civilnog sektora, te konvencije prihvatljivog ponašanja. Kada pokušamo klasifikovati ovu vrstu vladavine, najpribližniji model je ono što je u prethodnom SFRJ sistemu bilo poznato kao demokratski centralizam.

Demokratski centralizam je doktrina prema kojoj se izbor vladajuće elite (i programa – sic!) događa u demokratskim procedurama. Međutim, kada se na taj način izabere vođstvo, program i politike, konkretne odluke donosi izabrano rukovodstvo, bez obaveze konsultovanja baze, koja je obavezna da se bezpogovorno povinuje odlukama upravljačke elite. Demokratski centralizam nije samo pervertirani oblik demokratije, već i klasičan primjer „demokratske diktature“ i tiranije većine. U suštini, radi se o ekstremnom primjeru vulgarne izvedbe pravnog pozitivizma. Naime, mi možemo shvatati Ustav kao pravni akt koji političku (i pravnu) obligaciju izvodi iz činjenice da smo mi članovi određene političke zajednice. Samim aktom „ulaska“ u datu zajednicu (uzimanjem personalnih dokumenata, državljanstva i sl.) mi demonstriramo da prihvatamo dati poredak i vezani smo našom „odlukom o ulasku“. Obligacija proizilazi iz odluke.

U vulgarnim izvedbama ovog modela vlada se može ponašati na način da, poštujući proceduralne zahtjeve (npr. većinu u Parlamentu, hijerarhiju pravnih akata, i sl.), donosi kakve god želi zakone. Užasavajuća činjenica da je nacistička egzekucija Jevreja provedena u skladu s zakonom (i naročito Ajhmanov argument na suđenju) trebalo bi da je dovoljno upozorenje gdje ovo može da vodi. Činjenica da eksponenti vladajućeg režima učestalo govore o građanima kao „podanicima“ nije slučajan lapsus, već proizilazi iz ove odvratne filozofije političke zajednice i njenog totalitarnog patosa i političko-kulturnog obrasca jednopartijskog sistema. Na kraju krajeva, ne zaboravimo ko je otac modela „demokratskog centralizma“: Lenjin. Komunisti po duhu su očigledno i dalje na vlasti u dominantnoj frakciji SNSD-a, pa time i RS.

Nasuprot ovome stoji drugačija škola shvatanja Ustava, demokratije i političke zajednice u cjelini, koja ja bazirana na doktrini prirodnih prava i prirodno povezana s kulturom konsenzusa, dijaloga i uvažavanja glasa Drugog, čak i ako je taj Drugi izrazita manjina. Logika ove filozofije Ustava je jednostavna: postoje određena prava koja su tzv. „prirodna“ prava ili „ljudska“ prava koja kao takva idu ispred bilo kog Ustava i zakona. Ona su u formi normativno važeće preambule inkorporirana u svaki legitiman ustav kao granica onoga što u njemu može biti legitimno napisano. Mi na primjer, ne možemo ukinuti pravo slobode govora (ili jednakosti Jevreja), čak i ako bi svi poslanici u Parlamentu i svi građani na ustavotvornom referendumu glasali za tako nešto. Dok pravnopozitivistička škola shvata Ustav kao pravni („najviši“) akt, prirodnopravna doktrina shvata Ustav kao politički akt koji koresponira određenoj filozofskoj osnovi – u ovom slučaju onome što je napisano u velikim poveljama zapadne civilizacije.

3. Ukidanje Parlamenta RS

Najkrupnija posljedica prethodnog skretanja ka vulgarnom pravnopozitivističkom stanovištu u političkom životu RS je diskreditacija Skupštine RS. Parlament je sveden na aklamaciono tijelo koje ne donosi, pa na bitan način čak niti ne komentariše, zakone već ih samo aklamacijski prihvata prema eksternom diktatu. Zato termin ukidanje ovdje pišemo bez navodnika: naša Skupština zapravo niti ne postoji kao pravi Parlament.

Kao što to često biva počelo je neprimjetnim, malim skretanjima. Poput sramotnog ponašanja tadašnjeg Predsjednika Skupštine RS Igora Radojičića, koji je krajem 2013. godine, jednim vještim manevrom oko termina emitovanja TV prenosa, isključio javnost iz uvida u rad Parlamenta kada je ovaj raspravljao o fundamentalno važnom pitanju budžeta. Ono što još više zaprepašćuje od same činjenice da prvi čovjek Skupštine isključuje javnost iz uvida u rad onih za koje su glasali, jeste činjenica da gdin Radojičić to vidi kao svoj uspjeh (!!), kako se sam pohvalio na tviteru. Poniženje koje mu se sada događa je pravedna kazna za njegovo tadašnje ponašanje. U međuvremenu je diskreditacija Parlamenta postala degutantna, a kupovina poslanika-papaka je, nadajmo se, zadnji ekser u sanduku ove tužne faze našeg parlamentarizma.

Imajući u vidu situaciju s slavnim „najvišim zakonodavnim tijelom“ i „predstavnicima naroda“, ne čudi sudbina ostalih institucija koje su se sve odreda podredile volji jednog čovjeka. Treba li podsjećati na izjavu javnog tužioca o „nepostojanju političke volje“ za procesuiranje političke korupcije u pravosudnim institucijama? Ili na sramotno izbacivanje gospodina Dragana Čavića iz Senata RS. Bez obzira na to šta ko mislio o gospodinu Čaviću, on je u Senat RS ušao kao bivši predsjednik RS. Njegovo nelegitimno izbacivanje stoga nije samo diskreditacija Senata RS, već i institucije predsjednika RS. Demonstracije gole sile kojom jedan tiranin u pokušaju pokazuje da može nametnuti svoju volju svima. Činjenica da je to vijeće staraca, tako hladnokrvno se ne uzbuđujući, otrpilo takvu uvredu, jezivo je svjedočanstvo dubine moralnog sunovrata koji mi kao društvo živimo. Jer ako ti ljudi, koji su po definiciji materijalno i profesionalno realizovani i nezavisni (valjda je to razlog da su senatori) nisu našli za shodno da reaguju, šta onda očekivati od mase građana opterećenih svakodnevnim brigama, nezaposlenošću i kreditima.

Patološka potreba za potpunom i bezrezervnom odanošću/poslušnošću je i jedino preostalo suvislo objašnjenje za insistiranje na gospođi Cvijanović kao premijeru, uprkos njene tako očigledne nekompetentnosti i uprkos činjenici da u samom SNSD-u postoje neuporedivo stručniji kadrovi. Kao i Ustav, Parlament, Senat, itd., i Vlada je shvaćena kao sredstvo volje jednog čovjeka, a ne kao tek operacionalni izvršitelj u postkonstitucionalnoj fazi.

4. Case study: Zakon o javnom redu i miru

Kao ilustraciju ovog zastranjenja možemo uzeti aktualnu polemiku koja se razvila oko ZJRM, koji i jeste neposredna motivacija za ovaj tekst. Argument ćemo početi hipotetičkom pretpostavkom da je ZJRM i u predloženoj i usvojenoj formi besprijekoran, kako predlagač tvrdi. U konceptu koji ovdje želimo promovisati je da čak i takav zakon, ukoliko je izložen ovako snažnoj negativnoj reakciji javnosti, naročito onog dijela javnosti koji se osjeća neposredno pogođen njegovim donošenjem, te opozicije koja nije minorna već čini gotovo polovinu Parlamenta, treba da bude vraćen u javnu raspravu, iako je ova već održana. Osim toga ovo nije urgentan zakon – čemu takva hitnost? Stvarno demokratska Vlada uvažila bi zahtjev javnosti za raspravom, čak i ako ova objektivno griješi, i ponovo ušla u polemiku i analize. Ali umjesto toga imali smo ponovo demonstraciju gole sile – demonstraciju bahatog odnosa moći koji tvrdi – na osnovu parlamentarne većine ja mogu da radim sve što želim, a vi ste puki „drekavci“. Obrazloženje predsjednika: kako „o tome odlučuje Parlament, a on poštuje skupštinsku većinu“ govori sve. Nemušto opravdanje pojedinih parlamentaraca da je ZJRM „dobar“, te naročito sprdnja od amandmana („osim ako se navedeno ne odnosi na izraženo mišljenje o radu državnih organa “), pokazuje do koje mjere pojedini ljudi koji sjede u Parlamentu ne shvataju šta jeste funkcija, opseg nadležnosti i moć Parlamenta, a naročito njegova društvena uloga.

5. Odgovornost Ustavnog suda RS

Krajnja instanca za sankcionisanje ovakvih praksi je uvijek Ustavni sud. Nadajmo se da ova institucija, teorijski najjača od svih, može izdržati iskušenje potčinjavanja volji jednog čovjeka. Kako su to u odsudnim momentima uvijek i činile hrabre sudije braneći temelje povjerenog im poretka.