RS, Evropa i Turska

(Nezavisne novine, 2. 2. 2011)

Ovih godina i na ovim prostorima, najčešća poštapalica, čak zakletva političara je - Evropska unija nema alternativu. Kao i za svaku ljubav - potrebno je dvoje.

Što se tiče Evropske unije, sve više se pokazuje da nema namjere da se to bacanje u zagrljaj prihvati u skorašnje vrijeme. Razumno je objašnjenje da EU zbog svoga ustrojstva i prilagođavanja Lisabonskom sporazumu, ali i svjetskim krizama i geopolitičkim kretanjima, nema, niti će skoro imati kapacitet za prijem novih država. Kako stvari stoje, tako će biti bar još deset godina, sa izuzetkom Hrvatske, koja je ipak usaglasila najveći dio od 35 poglavlja koja treba ispregovarati svaka zemlja kandidat za punopravno članstvo.

Pored ekonomskih neusklađenosti, recesije i pada standarda, sve države zapadnog Balkana imaju probleme proizašle iz građanskih ratova i djelovanja međunarodne zajednice u proteklih 20 godina.

Uprkos tome, Hrvatska je suočena sa procjenama koje govore o ponovnom odgađanju za prijem u punopravno članstvo - kažu realno 2013. ili čak 2014. godine. Onda nije čudo što su sasvim razumno počeli osvrti tipa: Da li treba promijeniti strategiju? Tako se pita komentator zagrebačkog "Poslovnog dnevnika", prikazujući skoro održanu konferenciju "Zadnje odluke prije ulaska u Evropsku uniju" u sklopu novog modela ekonomskog rasta. Baš tu je savjetnik predsjednice hrvatske vlade Željko Lovrinčević konstatovao da je "Hrvatska prefokusirana na Evropsku uniju". Uz kvalifikaciju "da je u posljednjih petnaestak godina Hrvatska sve podredila ulasku u Evropsku uniju, mijenjala zakone i propise, donosila strateške dokumente, jačala pravosudni i represivni aparat, zabranjivala pušenje itd. Sve to jer je neko drugi to tražio - Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Evropska unija, umjesto zbog nas samih."

Kao rezultat toga je "propuštanje niza poslovnih prilika i zapostavljanja investicionih ponuda iz Rusije, Kine, čak i SAD. Ovako ispada da smo sve stavili na jednu kartu, a znamo da nije najjača i uzdamo se u to da partner (s kojim zajedno igramo) ima bolju. Moguće, ali bi mu možda bili bolji da smo samostalniji".

Da li je to poruka onima koji su iza Hrvatske na putu ka Evropskoj uniji? Ono što je ostalo van EU, a što pokazuje želju za članstvom, mora se priznati, i nije baš najpoželjniji privjesak. Svaka zemlja je to na svoj način. Pored ekonomskih neusklađenosti, recesije i pada standarda, sve države zapadnog Balkana imaju probleme proizašle iz građanskih ratova i djelovanja međunarodne zajednice u proteklih 20 godina. Takvih, da još ekonomski nisu stigle sebe iz vremena prije raspada Jugoslavije. Nedostatak jasnih stavova i rokova od strane Evropske unije nije od koristi za napredak, čak ni po uobičajenim rokovima kojim su išle članice iz istočne Evrope. O ubrzanom putu nema ni govora, pa onda dobijemo Tursku koja se pojavljuje kao pomiritelj, ujedinitelj na otomanskom nasljeđu Balkana, nudi "dobre usluge u formiranju vlasti". Turska time liječi svoj kompleks neprihvatanja od strane Evropske unije kojoj stalno i svađalački poručuje da je ekskluzivni hrišćanski klub. To potvrđuje islamski karakter turske države, koja ne skriva svoje neootomanske, a i panislamističke namjere u nacionalno složenim balkanskim državama. Turska namjera je stvaranje interesne sfere na evropskom tlu, koja bi joj služila u budućim odnosima s Evropskom unijom.

Za Bosnu i Hercegovinu Turska je spremila dodatni arsenal svoje strateške dubine. Ministar Ahmet Davutoglu je, boraveći u BiH, slao slatkorječive poruke u bratsvu sa svim narodima, jer su, pored Bošnjaka - muslimana, Srbi i Hrvati dio zajedničke čorbe, kako on kaže.

Za Bosnu i Hercegovinu Turska je spremila dodatni arsenal svoje strateške dubine. Ministar Ahmet Davutoglu je, boraveći u BiH, slao slatkorječive poruke u bratsvu sa svim narodima, jer su, pored Bošnjaka - muslimana, Srbi i Hrvati dio zajedničke čorbe, kako on kaže. Naravno, profesor islamskih univerziteta, gospodin Davutoglu je i sposoban diplomata. Kada ga slušaju na drugim meridijanima i oni koji nemaju probleme država sa više nacija i religija, može im se učiniti da je čitav svijet samo jedno bratstvo koje odiše harmonijom i "nula problema sa susjedima". Nažalost, Balkan je viševjekovna pozornica koja dokazuje suprotno. Turska se prema BiH ponaša onako kako to od nje očekuje Konferencija islamskih zemalja koju predstavlja u Savjetu za implementaciju mira u BiH. Štiti interese islamskog dijela BiH, često se ponašajući isključivo, čak ultimativno. Niko ne objašnjava šta će Turska u tom samoizabranom tijelu samoizabranih zemalja. Ako je to princip, zašto nema predstavnika države Vatikan, jer u BiH žive i Hrvati – katolici ili, recimo, Saveza pravoslavnih zemalja, jer su u BiH i Srbi – pravoslavci? Uz OHR i visokog predstavnika, koji su stigli do značaja strašila za ptice, to pokazuje sav apsurd postojanja suverenosti BiH kao države. Ako se ni danas Bosni i Hercegovini ne dozvoljava da bude subjekt po međunarodnom i unutrašnjem pravu, to potvrđuje besmisao opstanka takve države i tezu o njenoj privremenosti. Ne pomažu tu ni sva finansijska ili "mirovna" ulaganja, još manje prenemaganja.

Sada, kada smo manje-više pacifikovano područje, nismo posebno opasni po svjetski mir i bezbjednost, ostaje nam da se nosimo sa teškim i neugaslim teretom bliže i dalje prošlosti. To što smo još prilično udaljeni od članstva u Evropskoj uniji, koja je riješila da više političkim odlukama ne pripaja problematične države, neće dovesti do unutrašnje stabilnosti Makedonije, BiH, Albanije, Srbije i Crne Gore. Evropa je primila krnji Kipar, Bugarsku i Rumuniju, kojima predstoji dugi period popravnih ispita, pa neće još takvih.

To što smo još prilično udaljeni od članstva u Evropskoj uniji, koja je riješila da više političkim odlukama ne pripaja problematične države, neće dovesti do unutrašnje stabilnosti Makedonije, BiH, Albanije, Srbije i Crne Gore. Evropa je primila krnji Kipar, Bugarsku i Rumuniju, kojima predstoji dugi period popravnih ispita, pa neće još takvih.

Šta činiti? Ni kukati, ni čekati milostinju briselsko-stazburske birokratije zabavljene vlastitim statusom, političkom promocijom i uvjerenošću da su oni sudije onima u evropskoj čekaonici. Dosad evroposlanici poput Doris Pak ili Jelka Kacina nisu dokazali da su istinski zabrinuti ili opredijeljeni da nekome, osim sebi, pomognu u bilo čemu. Nisu oni Tanja Fajon, ali malo ja Tanja. Vrijeme iza nas pokazalo je da možemo mnogo uraditi i sami. Zbog sebe samih, treba strpljivo i uporno da usvajamo evropske standarde i praksu - više volim tako da kažem, nego reforme koje mi zvuče pretenciozno i šuplje. Naravno, nikada ne treba prihvatiti izmišljanje nadobudnih činovnika, poput budalastih Ešdaunovih "evropskih principa za reformu policije u BiH", kojima je htio da promijeni čitav ustavno-politički sistem ustanovljen međunarodnim ugovorom. Skoro da mu je uspjelo, da se Milorad Dodik nije vratio na vlast 2006. godine. To ešdaunovcima služi kao poštapalica, pa kažu da je od tada nastupio "zastoj BiH u evropskim reformama". Ma, nije valjda? Koja bi to autonomija samu sebe ukidala i pritom se zahvaljivala onima koji su je na to naveli. Natjerati više ne mogu. Može dejtonska BiH, uz rješavanje položaja Hrvata, kao neriješenog pitanja iz Vašingtonskog sporazuma. Bez majorizacije Srba i Hrvata od strane Bošnjaka, po receptu multietničkog Zlatka Silajdžića. Onda je mirna Bosna, a i Hercegovina, pa neće trebati ni turske dobre usluge.