RS između Evropskog parlamenta i domaćih slabosti

Nakon dugog perioda, obilježenog zaklinjanjem u Vašington i prezrivim odnosom prema vodećim evropskim prestonicama, bila su dovoljna dva detalja da se bošnjački maksimalisti prestroje u hodu. Prvo je Hilari Klinton, u svojstvu budućeg šefa diplomatije Sjedinjenih Američkih Država, pred Senatom SAD 13. januara najavila da će se njeni prioriteti na toj funkciji kretati u rasponu od odnosa sa Rusijom i Kinom do stanja na Bliskom istoku. Žena koja je u posljednjoj apredizbornoj kampanji besramno lagala da je u drugoj polovini devedesetih godina morala da bježi na aerodromu u Tuzli od imaginarne srpske snajperske paljbe sa okolnih brda naprasno je zaboravila mjesto vlastitog «stradanja». Imajući u vidu zlosutne konotacije njenog prezimena i političke biografije, nema sumnje da će tokom predstojećeg mandata posegnuti za pakostima iz sopstvenog bogatog srbofobičnog repertoara.

Prema najavama upućenih medija Hilari Klinton će tu mračnu opsesiju zasada zadovoljiti tako što će seksualno nedisciplinovanog, ali mentalno identičnog muža Bila poslati u misiju ubjeđivanja čelnika zemalja koje nisu priznale «nezavisnost» Kosova da to hitno učine. Budući da su tek 53 države, uključujući Ameriku i Albaniju, podržale perverzni pakt o bratstvu «ujka Sema» sa Hašimom Tačijem, Ramušom Haradinajem i Agimom Čekuom, obilazak preostalih 139 svjetskih destinacija, trenutno stacioniranih na strani razuma, u potpunosti će oduzeti nevjernom bračnom partneru slobodno vrijeme za tjelesna zadovoljstva. Znači, obnavljanje bolesne fiksacije Srbima zapadno od Drine u glavama Hilari i Bila Klintona malo će sačekati.

Ekstremizam i predrasude

Međutim, tu je Evropski parlament, u kome je 15. januara usvojena rezolucija o proglašenju 11. jula za «Dan sjećanja na žrtve Srebrenice» na prostoru Evropske unije. Fanovi unitarizma u Bosni i Hercegovini, deprimirani zbog lošeg plasmana na vašingtonskoj top-listi, naprasno su živnuli. U tom miljeu uslijedili su izlivi euforije povodom papira, prihvaćenog u tijelu koje u krugovima briselskih birokrata sa stvarnim uticajem slovi za pandan Hajd parka u Londonu - mjesta gdje svako može da drži govore o slobodnim temama bez posljedica, ali i bilo kakvog efekta. To nije smetalo sarajevskim novinama i televizijama da seire nad «diplomatskim uspjehom», ne libeći se da falsifikuju činjenicu da u originalnom naslovu dokumenta nije pomenut izraz «genocid», inače omiljen u njihovom nekrofilskom načinu razmišljanja.

Potencira sa i podatak da je rezoluciju podržala izrazita većina od 556 delegata, kao da je taj rezultat odredilo duboko promišljanje svih članova EP, a ne puka inercija i potreba strukture u kojoj dominiraju dokoni spavači da «političkom korektnošću» sačuvaju dobro plaćene, ali irelevantne sinekure. Ipak, onih devet poslanika, spremnih da razmišljaju svojom glavom i glasaju protiv, uz 22 uzdržana, ugrozili su «harmoniju», uobličenu poslije nedavne inicijative nekoliko čelnica «Udruženja majki Srebrenice», koje su i na sarajevskoj javnoj sceni prepoznatljivije po sklonosti ka luksuznim stanovima i nekretninama nego zbog populacije čije ciljeve formalno zastupaju.

Njih je u «misiju lobiranja» vodio poglavar Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić, a zlonamjernu zamisao «pape evropskih muslimana» u djelo su pretočili, prije svega, Doris Pak i Jelko Kacin, uz asistenciju opskurne bošnjačke emigrantkinje, na bizaran način prisutne u klupama švedskih konzervativaca?! Histerična Njemica uporno je nastojala da stavi znak jednakosti između strašnog pohoda njenog sunarodnika sa brčićima tokom Drugog svjetskog rata i tragičnog događaja sredinom 1995. u BiH, a perfidni Slovenac hladnokrvno je odglumio velikog pacifistu i humanistu, iako je početkom prošle decenije, kao ministar «informisanja» u vladi čiji je resor «odbrane» vodio Janez Janša, obavio prljavi posao propagandne transformacije brutalnih ataka na golobrade mladiće iz JNA u nekakvu «osamosvojitvenu vojnu».

Plod zajedničkog truda tih persona pojavljuje se 14 godina nakon rata u Bosni i Hercegovini. Njegova isključiva svrha je favorizovanje jedne strane u pregovorima o budućem uređenju tamnog vilajeta, uz stvaranje iskrivljene globalne predstave o prirodi sukoba u BiH, zasnovane na ignorisanju realnosti da su tada, osim Bošnjaka, u dramatičnom broju stradali i Srbi i Hrvati. Nema dileme da se u Srebrenici desio okrutan zločin koji zaslužuje oštru osudu, posebno u srpskim redovima, ali, isto tako, apsolutno je nesporno da su u slučaju posljednje rezolucije EP ljudska stradanja zloupotrebljena radi niskih politikantskih ambicija. Na polovini puta između bošnjačkog ekstremizma, skrivenog iza dimne zavjese koju je Sulejman Tihić okarakterisao kao «samosažaljenje», te evropske površnosti garnirane predrasudama, sigurno se ne nalaze plemeniti ciljevi «istine» i «pomirenja». Tu nema ničega osim iritantne demagogije, tempirane da pospješi zlu krv među narodima u BiH, a ne da je eliminiše.

Nerad i šarlatanstvo

Ipak, da li pored vijesti iz Vašingtona i Brisela postoje drugi razlozi za ljutnju u RS? Naravno, fabrika frustracija iz Sarajeva radi u tri smjene, naročito kada je riječ o priči o nevjerovatnoj efikasnosti svih centralizovanih institucija, poslije čega uslijedi hapšenje pomoćnika ministra bezbjednosti BiH Vjekoslava Vukovića u Hrvatskoj, u službenom automobilu Granične policije Bosne i Hercegovine, sa gepekom punim dinamita, spremnog da bude iznajmljen akterima mafijaških obračuna u Rijeci. Nezaobilazna je i «žvaka» o slobodoljubivom «državotvornom» narodu, koncentrisanom u šest federalnih kantona, koji uvijek podržava identične zajednice širom planeta. Na kraju se ta farsa pretvori u euforičnu podršku «pravednoj borbi» Hamasa u Gazi, sa različitim pojavnim oblicima - od sumanute novinarke u «Piramidi» na BHT-u, orne da objasni da su smrtonosne rakete te terorističke formacije, mjesecima ispaljivane na jug Izraela, tek obične «kamenice», do demonstranata sa sarajevskih trgova, na osnovu fizionomija i parola uglavnom raspoloženih za samoubilačke napade na «nevjernike», bilo da su udaljeni par hiljada kilometara ili nekoliko autobuskih stanica od Baščaršije.

Međutim, nema upliva sa strane u situaciji kada u Republici Srpskoj egzistira niz političara i «eksperata» sa katastrofalnim učinkom. «Sramno» je približan izraz za potez predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH Nikole Špirića, koji se vozi u novom audiju, kupljenom od novca poreskih obveznika, čija je stvarna vrijednost iznad 100.000 maraka, a nabavna cijena duplo veća! Takođe, «sljepilo» je nepotpun termin za potpis istog čovjeka ispod odluke o uvođenju viza za građane Rusije prilikom ulaska u BiH, pogotovo ako se zna da ta prepreka nije namijenjena putnicima iz Malezije, Katara i Kuvajta, a jeste predstavnicima zemlje o čijoj ekonomskoj i političkoj podršci RS i Srbiji, kao i o duhovnoj bliskosti srpskog i ruskog naroda, ne treba trošiti riječi.

Kakva li to muka na domaćem terenu sprečava brzopoteznu smjenu Borislava Bijelića s pozicije predsjednika Komisije za reviziju privatizacije? Ako se želi da prostor između Trebinja i Novog Grada bude uređen u pravnom, ali i elementarnom ljudskom smislu, onda je odlazak te osobe sa bilo kakve funkcije u javnom sektoru imperativ. Kap koja je prelila čašu, već punu hroničnog nerada i šarlatanstva na čelu pomenute komisije, jeste drskost manifestovana prilikom upozorenja javnosti da se Bijelić nalazi u klasičnom sukobu interesa, od kada je istovremeno i menadžer Urbanističkog zavoda RS i šef tijela, zaduženog da ispita sumnje u privatizaciju te ustanove.

Ima li šanse da se prekine serija trikova Dragice Miletić, dovoljno vješte da prepliva od funkcije javnog pravobranioca RS do iste «lokacije» na nivou BiH, a po definiciji predodređene da nanese štetu interesima Republike Srpske gdje god se zatekne? Žena je svojevremeno izgubila čitavu gomilu sporova u kojima je zastupala institucije RS, a sada se proslavila tako što je pripremila nacrt zakona o podjeli takozvane državne imovine, koji kao da je pisan u kabinetu Harisa Silajdžića.

Pored takvih «prijatelja» unutar samog srpskog naroda i entiteta, Republici Srpskoj neprijatelji nisu potrebni.

(Tekst je objavljen u banjalučkom nedeljniku "Novi Reporter")