Sad nam je ipak lakše - znamo ko je kriv

(Pres, 24.12. 2013)

Već mjesecima čitam panične izjave inostranih zvaničnika, kako međunarodno zaduženih (Doris Pak, Valentin Incko i dr.), tako i onih samozaduženih (Keti Merton, Kristijan Švarc-Šiling i dr.) koji brinu za BiH. Svi odreda žestoko i sistematski dramatizuju ovdašnju situaciju kao „sunovrat“, „opasnu“, „koja će izazvati socijalne nemire“ i „neće dobro završiti“ i, za sve okrivljuju nacionalne političke elite.

Kažu da je problem svih problema to što BiH nije ustavno implementirala strazburšku presudu Sejdić-Finci, te da zato em nismo dobili predviđena sredstva iz evropskih fondova, em smo na začelju zapadnobalkanskog konvoja na putu za EU itd. Slažem se da je ljudski red da niko zbog nacionalne pripadnosti ne smije zakonski da bude isključen iz kandidovanja za najviše izbore u zemlji. Ali, pošto i Dervo i Jakica praktično imaju šanse da budu izabrani za članove Predsjedništva BiH iz Federacije, gdje obojica žive, taman toliko koliko i da naslijede britansku kraljicu, mislim da je neozbiljno da se oko toga pravi tolika frka. Iako mogu da razumijem da ih nervira „beiha“ trojka što ignoriše sve ultimatume i rokove i nikako da se dogovori oko tako banalne stvari. 

Ali, svima je jako dobro poznato da je RS odavno riješila problem Sejdić-Finci i da stvar zapinje isključivo u FBiH. Hrvati su konačno uhvatili priliku da kao konstitutivni narod izađu iz manjinskog statusa, a dominantni Bošnjaci im to ne daju. Nije Čoviću ni zamjeriti jer bosanski muslimani, otkako su se dokopali nacije, kantona i jezika, imaju nezgodnu sklonost da sve inovjerne i inonacionalne komšije tretiraju kao svoje zabludjele sunarodnike „dobre Bošnjane“, Bosance i sl.    

Još kada je prilikom prvih izbora `90. predlagan tzv. sedmi kandidat iz redova manjina, SDA je predložila „Jugoslavena“ Ejupa Ganića. Kada se u skupštini glasalo o secesiji BiH od SFRJ, zaključili su, valjda, da su Srbi manjina pa ih ne treba ni pitati. Tokom rata su svoje pale borce za građansku BiH nazivali šehidima. Kada su birali hrvatskog člana Predsjedništva BiH, odlučili su da ga izaberu sami. A kada su imenovali svoj nacionalni jezik, nazvali su ga bosanski, kao biva zajednički. Itd. Biće da i sada misle da je Jakov Finci, kao stari Sarajlija, zapravo Bosanac, samo što toga nije svjestan. A da je Dervo Sejdić, kao po imenu i po prezimenu musliman, neizbježno i Bošnjak.

Ono što je u cijeloj priči mnogo važnije jeste besprimjeran bezobrazluk pomenutih ino-zvaničnika da, kao i obično, probleme koji postoje u Federaciji uvijek uopštavaju na nivo BiH i tako iz čista mira u krivicu uključuju i Republiku Srpsku, ali nikad i obratno. Dosljedno tome, i onih 80 miliona iz evrofondova jednako su uskraćeni ni krivoj ni dužnoj RS, kao i FBiH u kojoj su Sejdić i Finci blokirani. A što se tiče kašnjenja u EU, to već zaista djeluje tragikomično.

Niko nikada ni Bošnjake ni Srbe ni Hrvate nije pitao ni da li žele da žive u zajedničkoj državi, a kamoli da li hoće u EU. Istina, to prethodno i ključno izjašnjavanje i u drugim slučajevima se taktički ostavljalo za kraj evropskog puta, pa onda, recimo, Ivo Josipović i Zoran Milanović, u strahu da bi narod mogao pogrešno da odluči, ispod žita smanjuju zakonski neophodnu referendumsku većinu. Prosječan stanovnik u oba „beiha“ entiteta i nema jasnu predstavu šta konkretno donosi članstvu u EU, perspektiva priključenja je beznadežno daleka, magloviti uslovi se stalno mijenjaju i proširuju.

Ivo Josipović i Zoran Milanović 

Od onih koji su ljetovali u Grčkoj mogao je, međutim, da čuje o prednostima punopravnog članstva u EU. U centru Soluna iz metalnih kazana kutlačama se dijeli  gusta čorba izgladnjeloj sirotinji, na kartonskim kutijama se šibicari i vara obilježenim kartama, prosjaci na svakom koraku. A nije zaboravljena ni preporuka bogate evropske braće vladi u Atini da rasproda svoja ionako prekobrojna ostrva. Prosto je nevjerovatna umišljenost evrokrata kada svojom članskom kartom mašu kao zgoditkom na lotu u doba kada se EU trese od unutrašnjih nevolja, a centar globalnog razvoja pomjera na Istok.      

Kažu, takođe, da BiH, zbog nemara prema Dervi i Jakici i svega što je iz toga proizašlo, treba da „promijeni svoje političke elite, jer su nesposobne, nezainteresovane, sebične, korumpirane i sve ostalo najgore, i da ih zamijeni novom generacijom političara“. Koliko mi je, međutim, poznato, vodeće stranke i u Federaciji (SDP, SDA i HDZ) i u Srpskoj (SNSD i SDS) vodiće glavnu riječ i na izborima 2014, a kao nove snage naspram starih kao kandidati će se javiti Izetbegović naspram Lagumdžije i Raguž naspram Čovića, odnosno Bosić naspram Dodika, a možda se kao kadrovsko osvježenje umiješaju Tihić i Silajdžić, Šarović, Ivanić i Čavić. Ne bude li takvih promjena, prijete Keti, Doris, Kristijan i Valentin, „slijedi intervencija SAD i Njemačke“, te „nametanje rješenja“. Da ih imaju, primjenili bi ih kod svoje kuće, a mi bismo ih rado i sami kopirali.      

Doris Pak

Možda bi ipak bilo racionalnije da razmisle o smjeni Baraka Obame zbog krize oko donošenja državnog budžeta, ili narušavanja građanskih prava u SAD i ostatku svijeta, zbog toga što nije raskrinkao i kaznio bankare sa Volstrita koji su izazvali globalnu krizu. Ili o smjeni Angele Merkel, koja je sebično nacionalistički brinula samo o Njemačkoj, umjesto da je kao lider EU zaustavila eroziju evra i nezaposlenost u ostatku starog kontinenta i izvukla EU iz recesije.

Kao krivca za sve, svi navedeni za Bosnu brižni stranci, poimence pominju jedino Dodika. Kakav Barak, kakva Angela, za sve je u stvari kriv Mile iz Laktaša, koji je svojom „zapaljivom retorikom“ u plamen zavio inače zdravu i čilu BiH i zapadnu hemisferu u cvatu. I Vladmir Putin, ponešto oko Sirije i Ukrajine, Hodorkovskog i Pusi rajot. Sad nam je ipak lakše jer su nam barem objasnili u čemu je problem.