Šanse za BiH su sve manje

(Novi Reporter, drugi deo intervjua, 25. 5. 2011. Prvi deo intervjua "Gubitnici i dobitnici banjalučkog kompromisa")

U drugom i završnom delu intervjua za „Novi Reporter“, dekan Fakulteta političkih nauka u Banjaluci prof. dr Nenad Kecmanović nastavlja seciranje ovdašnjih prilika osvrtom na tri vodeća bošnjačka političara - Sulejmana Tihića, Bakira Izetbegovića i Zlatka Lagumdžiju, sa posebnim akcentom na (ne)postojanje njihovog sluha za političke stavove Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini: „Bar zasada, ne bih mogao da kažem da među njima prepoznajem ili bar naslućujem principijelne razlike u većem ili manjem razumijevanju za srpske i hrvatske stavove o budućnosti Bosne i Hercegovine. Prije da je tu riječ o personalnim razlikama, jer su to ljudi različitih karaktera, temperamenata, obrazovanja, ličnog i porodičnog iskustva. Možda je u tom pogledu najviše pokazao Tihić. Taj skromni i nenametljivi čovjek, još od momenta kada je naslijedio starog Izetbegovića, bio je tretiran kao privremeno i prelazno rješenje, dok se jači i agresivniji stranački pretendenti ne dogovore. A, evo, vrlo racionalnim i pronicljivim procjenama odnosa snaga u Stranci demokratske akcije, te u nacionalnom i vjerskom korpusu, dugo se održao za kormilom bez ozbiljnijih potresa. Istovremeno, pokazao je hrabrost da dovede u pitanje bošnjačke mitove o apsolutnoj žrtvi i apsolutnoj nevinosti u minulom građanskom ratu, bez obzira na to što je jedan od rijetkih u rukovodstvu koji ima teško lično iskustvo ratnog zarobljeništva. Ne vjerujem ja da je on išta popustljiviji od druge dvojice, ali koncilijantnim nastupom koji ne izaziva otpor kod sagovornika i zdravorazumnim pristupom problemima može postići više od ostalih, da se eventualno dođe do formule održive BiH.“

Novi Reporter: Koliki značaj imaju lične specifičnosti Zlatka Lagumdžije u odnosu na Sulejmana Tihića, kada već ne vidite koncepcijske razlike među njima?

Kecmanović: Sa Lagumdžijom je sasvim obrnuto. On je transparentno agresivan, samouvjeren i ambiciozan čovjek, što samo po sebi i ne mora biti loše, ali u kombinaciji sa naglašenom sujetom, nadmenošću i isključivošću proizvodi probleme i u samom SDP-u i u odnosima sa bošnjačkim partnerima, a pogotovo u pregovorima sa predstavnicima druga dva naroda. Osim toga, on je istovremeno, što je često slučaj sa djecom iz komunističkih porodica, zarobljenik ideologije „evropskog građanizma“ kao zamjene za napušteni „proleterski internacionalizam“ i „socijalističko samoupravno zajedništvo“. I kao što se ovo drugo pokazalo kao nerealno i nedjelatno na svjetskom planu, tako je isto i sa onim prvim, i to ne samo na nivou BiH. Angela Merkel, Nikola Sarkozi, Dejvid Kameron, holandski, danski, švajcarski i drugi evropski lideri i riječju i djelom proglasili su fijasko multikulturalizma, a Zlatko se našao da to ostvari baš u Bosni, gdje je najmanje realno. Cijenim njegovu inteligenciju i sposobnosti, i zato se pitam da li on u to zaista vjeruje ili na taj način svjesno kamuflira projekat unitarne BiH. Ali, sasvim sam siguran da na izborima ne bi dobio ni 10 odsto osvojenih glasova, da bošnjački birači u SDP-ovom multikulturalizmu nisu prepoznali projekat jedinstvene države u kojoj će, kao većina, ostvariti san o vlastitoj nacionalnoj državi, koju jedini na Balkanu nemaju.

Kakvo mesto unutar tog trougla pripada Bakiru Izetbegoviću?

Najmanje je politički poznat i utoliko najinteresantniji Izetbegović junior. On ima iskustvo mladića koji je sazrijevao pod stigmom sina dugogodišnjeg političkog zatvorenika, što je u onom režimu bilo teško breme. Pitanje je da li je arhitektura bila njegov autentičan izbor ili pokušaj da pobjegne od opasnog svijeta politike, koji je zagorčao i njegov život i egzistenciju njegove porodice. Da li se naknadno okrenuo politici sticajem povoljnih vanjskih okolnosti i pritisaka okoline ili je to iskrena, a ranije potiskivana naklonost? U svakom slučaju, otac Alija jedinog sina nije uputio ni na vjerske škole, ni na društvene nauke, niti ga je uključio u sopstvene ilegalne islamističke aktivnosti. Njegovi vršnjaci, kolege i poznanici opisuju ga kao prijatnog, nenametljivog i druželjubivog čovjeka i kažu da nije zaboravio da je u ona, za Izetbegoviće olovna vremena, prvi posao dobio u privatnom birou poznatog sarajevskog arhitekte nemuslimana Bogunovića. Ali, Bakir već dugo i istrajno djeluje, kako u stranačkoj, tako i parlamentarnoj politici, i sa sigurnošću je kročio na državnički nivo. Zbog (ko)predsjedničke izjave da „pred sobom na stolu uvijek drži Islamsku deklaraciju“ često mu se prigovara, uz podsjećanje na poznate dijelove knjige u kojim se tvrdi da „nema koegzistencije između muslimana i nemuslimana“ i direktno poziva na „uspostavljanje islamske teokratije u zemljama sa muslimanskom većinom“. Njegova izjava se može shvatiti i kao samo simboličan gest emocionalne odanosti rahmetli babi, ali i ne mora. I sam stari Izetbegović je na jednom nivou djelovao kao mudar i pomirljiv narodski čovjek, a na drugom kao zatočenik vjersko-političke misije. Vrijeme će pokazati u čemu su sličnosti i razlike između dva Izetbegovića.

Ispada da ste nekako ponajviše kritični prema Lagumdžiji. Da li je to zato što ga najbolje poznajete ili zato što vas je razočarao?

U pravu ste, zaista sam iznenađen njegovim potezima u odnosu na partnere u Federaciji. Ja mogu da razumijem njegovu želju da se nametne kao ključni entitetski igrač, da bude premijer, ministar spoljnih poslova i slično, ali je morao da ima u vidu da je, dugoročno, cijena poniženja bilo koga od dva naroda previsoka, i to baš po budućnost BiH. On je sada prema Hrvatima u Federaciji postupio potpuno isto kao svojevremeno Alija Izetbegović prema Srbima u BiH. Srbi su se zbog majorizacije u zajedničkim organima digli na oružje i odvojili u RS, a ne vjerujem ni da će Hrvati beskonačno da trpe antiustavno nasilje i milom ili silom će stvoriti neku autonomnu nacionalnu teritoriju, da bi se zaštitili od majorizacije i obezbijedili ravnopravnost. I opet će Bošnjaci biti istovremeno i najveći krivci i najveće žrtve, jer ponovo rade po instrukcijama nekog Cimermana, umjesto u ravnopravnom dogovoru sa komšijama. Šanse za BiH su sve manje, jer se između tri naroda produbljuje nepovjerenje, a po nekim savremenim političkim teorijama „kapital uzajamnog povjerenja“ predstavlja temeljni stub višenacionalnih zajednica. Svaki dogovor jača, a svaki sukob slabi taj „kapital“. Sjetite se da su Alija, Radovan i Stjepan pobijedili na izborima kao neformalna koalicija, da su se brzo i lako dogovorili oko podjele vlasti, da su cijelu godinu kako-tako zajedno vodili BiH i istovremeno razgovarali o njenoj budućnosti, te stigli do sporazuma. To je danas, dvadeset godina kasnije, nezamislivo, jer Zlatko neće da se dogovara sa legitimnim hrvatskim predstavnikom Čovićem, nego sa sebi stranački potčinjenim Komšićem. To ipak ne bi palo na pamet Tihiću i Bakiru Izetbegoviću.

Može li se iz dosadašnje podrške Bakira Izetbegovića muftiji Muameru Zukorliću, uprkos aktuelnom navodnom razlazu, naslutiti Izetbegovićeva eventualna namera da gubitak bošnjačkog političkog uticaja u RS i među Hrvatima u BiH bude „kompenzovan“ nekom vrstom autonomije za Bošnjake u Sandžaku/ Raškoj oblasti u Srbiji?

Mislim da se u previranjima u Raškoj ili Sandžaku krije mnogo širi i dublji problem. Faktografski posmatrano, riječ je o bošnjačkoj manjini od svega 120.000 duša, koja ima većinu u svega tri opštine, pa kočoperni lokalni muftija izgleda gotovo smiješan sa svojim narcizmom i megalomanijom. Ako pak Sandžaklije i Zukorlića stavimo u regionalni kontekst, ta bura u čaši vode mogla bi da se prelije na više strana, posebno ukoliko nađe podršku u orijentalnim ili okcidentalnim metropolama. Podrška Bakira Izetbegovića novopazarskom muftiji svakako se mogla dovesti u vezu sa potencijalnom prekompozicijom većeg entiteta u BiH. Ukoliko Hrvati budu uspjeli da izbore treći entitet ili poluentitet, odnosno, zajednicu kantona sa hrvatskom većinom, onda će pored RS i Herceg-Bosne, kao posljedica nastati i bošnjački entitet – Bosna ili neka slična kategorija. Bošnjački politički stratezi zato sigurno razmišljaju o one tri opštine u Raškoj kao mogućoj teritorijalnoj kompenzaciji. Ali, i bez toga, oni iz Sarajeva posmatraju Sandžak kao sopstvenu kontru Beogradu. Njihov rezon glasi - u mjeri u kojoj vi podržavate samostalnost RS i mi ćemo gurati autonomiju Sandžaka, kao i obratno. Ovo „obratno“ njima, naravno, više odgovara i otuda Izetbegovićevo upozorenje Zukorliću da je završen proces izmjene granica na Balkanu. Vjerujem da se veza Izetebegović – Zukorlić, bar u dosadašnjem periodu, zasnivala na nešto sitnijoj kalkulaciji. Muftija je glasovima brojnih sarajevskih Sandžaklija podržao Bakirov izbor u Predsjedništvo BiH, a ovaj je za uzvrat podupirao njegovu kandidaturu za reisa u BiH. Međutim, za tu potonju podršku mnogo je važnija uloga aktuelnog reisa Cerića, koji upravo dovršava posljednji mandat i ne krije da nasljednika vidi baš u Zukorliću.

U nedavnoj izjavi Cerić je „svog učenika“ tako svesrdno preporučio, da ga je nazvao i „svojim učiteljem u mnogim stvarima“. Šta bi se moglo očekivati ako učenik, eventualno, postane učitelj?

Ukoliko bi se ta kandidatura realizovala, novopazarska „bura u čaši vode“ lako bi se prelila najprije na crnogorski dio Sandžaka, a zatim i na Makedoniju i Albaniju. Zukorlić ima ambicije da postane regionalni muslimanski politički lider, a to, naravno, ne može iz novopazarske medrese, nego jedino iz baščaršijske Begove džamije. Zato je novopazarske muslimane stavio pod jurisdikciju Sarajeva, a ne Beograda. I sam efendija Cerić imao je slične homeinijevske ambicije. Kratko vrijeme je uspio da SDA stavi pod svoju kontrolu, da se politički izdigne iznad lidera svih bošnjačkih stranaka, njegova podrška je odlučivala o tome koji će kandidat i stranka pobijediti na izborima, gotovo da se nametnuo kao predstavnik svih evropskih muslimana, pa ga je primio papa Benedikt itd. Međutim, najprije ga je načeo tihi Tihić u SDA, a dokrajčila ga je činjenica da je funkcija reisa mandatno ograničena. U Zukorliću je, očigledno, prepoznao mlađeg i sposobnijeg sljedbenika koji će postići sve ono što on sam nije uspio. Ko je i kakav je muftija Moamer, mogli su uživo da se osvjedoče gledaoci beogradskog tok-šoa „Utisak nedelje“. Tokom emisije „uhvaćen“ je da je za katarsku Al džaziru na arapskom jeziku izjavio da srpski nacionalni program od Načertanija do Memoranduma ponavlja tezu da muslimane treba po trećinu iseliti, pokrstiti i poklati.

Šta prepoznajete u tom skandaloznom istupu?

Prvo, ni kod Garašanina, ni kod akademika SANU nema ni riječi o tome. Drugo, Zukorlić je, zapravo, poznati ustaški genocidni program Mile Budaka protiv Srba podmetnuo kao srpski protiv muslimana. Treće, tu opasnu laž nije ni pokušao da porekne, objasni ili relativizuje, nego je, i ne trepnuvši, nastavio svoju priču da su sandžački muslimani ugroženi od vlasti u Srbiji. Ceriću ništa od toga, naravno, nije nepoznato, pa ga izgleda upravo zato oduševljeno preporučuje Islamskoj zajednici BiH za novog reisa. Ali, nije on, izgleda, jedini koji u politički ambicioznom i elokventnom muftiji vidi perspektivu širenja radikalnog islama na Balkanu. Erdoganova islamistička vlada, koja upravo zatire posljednje tragove kemalizma u Turskoj, svoju prvu stanicu pri povratku na Balkan našla je baš u Novom Pazaru, a sljedeću u Sarajevu. Zukorlić je, ne jednom, izjavio da je BiH nacionalna matica sandžačkih Bošnjaka, ali nije precizirao da li to obuhvata i RS i Herceg-Bosnu. A Cerić je, bar jednom, izjavio „Turska je matica Bošnjaka“. Dodajte tome ono već čuveno predavanje ministra inostranih poslova Turske Ahmeta Davutoglua u Sarajevu - da je „Osmanska imperija bila uspješna priča koju treba obnoviti“, pa zaključite sami.

Šta to znači za hrišćansku, odnosno, srpsko-hrvatsku većinu u BiH? Kako bi Srbi i Hrvati mogli reagovati?

Opet ću reći, to je bošnjačko-muslimanska, odnosno, njihova nacionalno-vjerska stvar, u koju nemamo pravo da se miješamo, ukoliko ostaje u okviru „većeg entiteta“, odnosno, kantona sa bošnjačko-muslimanskom većinom, ali svakako nije nešto u čemu može da participira RS i nije nešto što ide u prilog zajedničkoj budućnosti BiH. U kulturnom pogledu, Bošnjaci se naprosto sve više udaljavaju i od Srba i Hrvata i od hrišćanskih korijena EU. Muslimani su svakako dali značajan prilog istoriji Evrope, kao što je i Zapad snažno uticao na istoriju Orijenta, ali to u kolektivnoj memoriji najčešće nisu bile drage uspomene. Dva svijeta se od 11. septembra 2001. obostrano rapidno udaljavaju i nije isključeno da će granica između njih prolaziti kroz Bosnu. Treba se nadati da će ta granica biti obilježena mostovima, a ne barikadama.

Da li se u doglednoj budućnosti može očekivati bošnjačko-hrvatski politički dogovor o teritorijalno-administrativnom svođenju Federacije BiH sa deset na tri-četiri kantona, a da to ne posluži kao uvod u daljnju prekompoziciju BiH, u kojoj bi za RS bilo predviđeno smanjenje teritorije i ovlašćenja?

Neki oblik njihovog dogovora ne samo da je očekivan, nego i neminovan ishod nesporazuma u Federaciji. Ali, ne bih to dovodio u vezu sa širom unutrašnjom prekompozicijom BiH. Bošnjaci i Hrvati ušli su u zajednički entitet Vašingtonskim sporazumom, uz asistenciju SAD i Njemačke, i oni tu imaju i onaj „zaboravljeni“ dio ugovora o konfederaciji Federacije sa Hrvatskom. RS, kao i BiH, jesu rezultat Dejtonskog sporazuma, koji je noviji i najšire međunarodno podržan sporazum. Srbi nisu učestvovali u sklapanju separatnog Vašingtonskog sporazuma, a Bošnjaci su potpisali Dejtonski, i svaka promjena podrazumijeva saglasnost obje strane i priču o BiH vraća na početak. Mislim da bi Bošnjaci najprije morali da prihvate činjenicu da BiH nije neka metaistorijska činjenica, nego državni provizorijum koji je nastao prije svega 17 godina, više međunarodnom voljom, nego voljom Srba i Hrvata. Taj „stariji maloljetnik“ mlađi je od većine svojih savremenika i biće pod međunarodnim tutorstvom do punoljetstva, odnosno, još godinu dana.

Šta se može dogoditi poslije te hronološke odrednice?

Ako hoće da im Bosna uspješno položi taj „ispit zrelosti“, Bošnjaci će morati da pokažu neuporedivo više sluha za demokratiju i ravnopravnost druga dva naroda, kako kod Srba i Hrvata ne bi iščezao i taj kritično mali i sve manji osjećaj lojalnosti prema zajedničkoj BiH. A posebno će morati da shvate da stranci neće beskonačno sjediti u Sarajevu i čuvati im državu koja, kao što je nedavno i jedva nastala, može lako i brzo i da nestane. Napokon, neophodno je da Bošnjaci razumiju da i opstanak i nestanak BiH dugoročno zavise isključivo od volje svakog od tri naroda - jednako i pojedinačno, te da svaki polaže pravo na dijelove koje većinski naseljava. Tek na tim pretpostavkama moguć je ozbiljan razgovor tri naroda, odnosno, dva entiteta i deset kantona o budućnosti zajedničke BiH.

Može li i na koji način Republika Srpska iskoristiti evrointegracije BiH za sopstvenu afirmaciju ili je, u suštini, reč o procesu u kojem se nastoji doći do postepene centralizacije BiH?

Centralizacija više ne prolazi ni u Federaciji, a kamoli u BiH. Hrvatski narodni sabor i referendum u RS mogu biti ignorisani i poništavani, ali vjerno oslikavaju raspoloženje naroda na terenu. Pokazuju da s tom politikom dalje ne ide ni pomoću američkog štapa, ni evropske šargarepe. Funkcionalna BiH spremna za evrointegracije može se ostvariti na lakši i jednostavniji način. Sve vrijednosti i standardi mogu se postići u njenim dijelovima, entitetima i kantonima, pa ćemo u zbiru imati evropski rezultat. Sjećam se kad su u Sarajevu unazad pet-šest godina govorili da im RS zbog svoga zaostajanja predstavlja balast na putu ka Evropi, a onda su u čudu zaćutali, jer je ispalo obratno. Naprosto, snažan lider, političko jedinstvo, nacionalni polet i borba za opstanak entiteta pokretali su RS naprijed. Naprotiv, Federacija, koja se bavila statusom RS i odnosima u BiH, prebrojavala mrtve, njegovala ulogu nevine žrtve kojoj su svi nešto dužni, oslanjala se na inostranstvo i rješavala unutrašnje nacionalne razmirice, neprestano je zaostajala. Imam utisak da bošnjačka politika rasipa energiju na nerealne i ne baš sasvim jasno artikulisane ciljeve i da joj zato nije pomogla ni enormna međunarodna pomoć, koja je bila bar četiri puta veća od one koju je dobila RS.

Iako se u čitavom posleratnom periodu mogu čuti procene da je dejtonski model u BiH provizorno rešenje i da će klatno krenuti ili u pravcu unitarizacije ili disolucije zemlje, taj okvir i dalje opstaje. Da li bilo koji od tri konstitutivna naroda u BiH u doglednoj budućnosti može doći u situaciju da nametne sopstveno viđenje raspleta? Takođe, da li je strani faktor zainteresovan da preuzme tu ulogu?

U pravu ste. Uprkos svim problemima, BiH ne samo da i dalje postoji, nego i kako-tako funkcioniše. Istina, bolje u entitetskim dijelovima, nego kao cjelina. Najvjerovatnije da će se tako po inerciji i nastaviti. Niko iznutra nema snage da drugima nešto nametne, niti iko izvana ima ideja i motivacije da to učini. Stanje na terenu se već toliko petrifikovalo, da je objektivno sve teže bilo šta silom pomjeriti, i možda je to najviše što se u BiH na kraću stazu i može očekivati. Političko iskustvo i politička teorija pokazuju da je duboko podijeljenim društvima u demokratskim konsocijacijama neophodan duži istorijski period da bi se uhodala, te da bi se postepeno i spontano iskristalisala neka za sve bolja praktična rješenja.

Da li se približavanje BiH NATO-u predstavlja kao neka vrsta zamene za EU i da li je to prednost ili opasnost za RS?

NATO nije samo vojni, nego i politički savez, kao što i daljnji razvoj EU podrazumijeva razvoj evropskih oružanih snaga. EU već odavno ima takav projekat, kao što su, na primjer, evropske snage za brzo reagovanje, ali s realizacijom ide jako sporo, između ostalog i zbog velikih materijalnih troškova. Starim Evropljanima je iz finansijskih razloga, ali i po navici iz hladnoratovskih vremena, komotnije da ostanu pod kišobranom NATO-a, ali to onda znači i pod američkom vojnom komandom i bez značajnijeg autonomnog spoljnopolitičkog uticaja van EU. Ipak, ta „meka moć“ utoliko je mnogo privlačnija nego „tvrda moć“ NATO-a. Dijelim Dodikovo mišljenje da bi za BiH bila primjerenija demilitarizacija, nego vojska od tri komponente, koje bi se prije međusobno potukle, nego što bi zajedno branile zemlju od napada susjedne Srbije ili Hrvatske. Zajednička Armija BiH i izmišljena je da bi pod zastavom NATO-a ginula za tuđe interese u Iraku, Avganistanu, Libiji itd. Srećom, odluka o pristupanju moraće na referendum i u RS će teško proći, jer je to vojni savez koji je bezmalo juče bombardovao i Srpsku i Srbiju. Takav rasplet može se očekivati pogotovo poslije Putinove izjave u Beogradu – da bi to značilo naći se na neprijateljskoj strani protiv Rusije.

Kako gledate na teze da je kontroverzna komunikacija zvaničnog Beograda sa Ankarom tokom poslednje dve godine, u stvari, uvod u realizaciju plana kojim bi proširenje EU bilo zaustavljeno na duži rok, dok bi tzv. Zapadni Balkan bio pozicioniran u novu regionalnu asocijaciju sa turskim liderstvom i zapadnim patronatom?

Ne bih rekao da Evropskoj uniji odgovara ta penetracija Turske na Balkan. Turska nije, a Balkan jeste, i to ne samo geografski, dio Starog kontinenta. Nije tu riječ samo o prirodnim granicama Evrope, niti samo o rastućem turskom islamizmu, nego i o tome da vodećim evropskim zemljama, Njemačkoj i Francuskoj, ne odgovara tako jak partner u EU. To je opet američki globalni projekat, kojim bi pogurali svog NATO-saveznika, prikazali se kao prijatelji relativno umjerenijih muslimana u svijetu, destabilizovali EU itd. Pozitivan odnos zvaničnog Beograda prema turskom, navodno, samo ekonomskom i spoljnopolitičkom povratku na Balkan, za mene je prilično zagonetan. Istina, u Srbiji bez Kosmeta živi veoma mali procenat muslimana, pa je utoliko imuna na virus militantnog islamizma, a postoji i velika glad za investicijama, koje sporo i malo pritiču sa Zapada, dok ih Turska obilato obećava. U političkom establišmentu Srbije postoji pristup po kome teška ekonomska situacija nalaže da se zemlja otvori na sve četiri strane svijeta, uključujući zemlje Pokreta nesvrstanih, sa kojima još od Tita baštinimo dobre veze. Ali, ima i onih koji smatraju da to može da bude prepreka na evropskom putu i insistiraju isključivo na vezama sa EU. Konkretno, rezultat saradnje Beograd–Ankara teško da će Tursku približiti EU, ali lako Srbiju može udaljiti od nje. Kako god bilo, u odnosu na balkansku ofanzivu Turske, Srbija i Srpska imaju različit pristup.

Kako onda objašnjavate učešće srpskog člana Predsedništva BiH Nebojše Radmanovića na nedavnom samitu Srbija-Turska-BiH u Karađorđevu?

Taj skup imao je čisto manifestacioni karakter. Trebalo je da pokaže Briselu da su regionalni odnosi među kandidatima za EU na najvišem nivou. Svi su se srdačno rukovali, smiješili u objektive, prijateljski tapšali po ramenima i slično, a dogovorili su se jedino da se ponovo nađu i opet ništa konkretno ne dogovore. Pažnju je zaslužio samo podatak da je pored Tadića i „bosanske“ trojke izostao Ivo Josipović, a čak se i Bakir Izetbegović iznenadio šta će tu turski predsjednik Abdulah Gul. Još prije prve Davatogluove posjete Sarajevu iz jednog ozbiljnog izvora čuo sam bizarnu priču. Navodno, preostali Hrvati će, zajedno sa minimumom teritorije u zapadnoj Hercegovini, biti pušteni da izađu iz BiH, a u dva entiteta će ostati Srbi i Bošnjaci, pod bratskim pokroviteljstvom Beograda i Ankare. Ta „projekcija“ učinila mi se toliko glupa da je nisam nikom ispričao, ali ovo u Karađorđevu podsjetilo me je na nju.

(Razgovarao Slobodan Durmanović; drugi deo intervjua objavljen je 25.5.2011. godine)