Sarajevo - muslimanski grad

(Press RS)

Šta je Sarajevo Bošnjacima, Srbima i Hrvatima u BiH? Formalno gledajući, to je, pre svega, glavni grad zemlje sa tri konstitutivna naroda. Zatim, Sarajevo je i prestonica Federacije, odnosno bošnjačko-hrvatskog entiteta, koji obuhvata deset kantona. Dalje, ovaj grad je i administrativni centar Sarajevskog kantona sa bošnjačkom većinom. Realno gledajući, međutim, Sarajevo nije ni ono prvo ni drugo, pa čak ni treće, nego nešto četvrto.

Nacionalnom strukturom stanovništva, orijentalnom arhitekturom, islamskim duhovnim ambijentom, ekskluzivno bošnjačkom politikom i medijskom isključivošću koja to podržava, postalo je pre svega nacionalno-verska metropola Bošnjaka-muslimana. Koliko takvo Sarajevo ima legitimitet da administrativno koordiniše Republiku Srpsku i "Herceg-Bosnu" i simbolički predstavlja nebošnjačke konstitutivne narode u BiH?

Propaganda protiv Srba

Srbi se sa Sarajevom kao svojim glavnim gradom teško mogu subjektivno identifikovati već samim tim što su iz njega velikom većinom proterani. Već prvih dana rata bezmalo svi kadrovi srpske nacionalnosti koji su se zatekli u Sarajevu na čelu privrednih preduzeća, banaka, medijskih kuća, klinika, fakulteta, škola itd. bili su smenjeni, ukoliko već sami nisu podneli ostavke pod pritiskom nepoverenja bošnjačke okoline. Zatim su opet gotovo svi bili kolektivno stigmatizovani kao izdajnici, petokolonaši, kolaboracionisti itd. zbog čega je usledilo masovno hapšenje, isleđivanje, pljačkanje, prebijanje, ubijanje ili bežanija iz grada, uz predaju stanova, deviza, dragocenosti... Nakon kratkog predaha posle Dejtonskog sporazuma, iz Sarajeva kreće propagandna ofanziva na srpski narod kao zločinački i Srpsku kao genocidnu tvorevinu, sa neskrivenim ciljem marginalizacije Srba u BiH i ukidanja manjeg entiteta. Trenutno se etnička mržnja iz Sarajeva prema svemu srpskom javlja u vidu satanizacije njenih demokratski izabranih rukovodilaca kao problem svih problema u BiH. Zato danas Sarajevo za Srbe i Srpsku predstavlja pre neprijateljsko utvrđenje iz koga neprestano vreba opasnost po opstanak nego zajednička prestonica prema kojoj osećaju prirodnu privrženost, simboličku lojalnost i slično.

Zašto Sarajevo ne može da bude ni glavni grad Federacije? Zato što ni Hrvati više ne mogu da se identifikuju sa tim gradom kao prestonicom većeg entiteta. Strategiju centralizacije i unitarizacije BiH, koju je na entitetskim granicama bar privremeno zaustavila RS, bošnjačka politika sa izvesnom zadrškom nameće u okviru Federacije.

Bošnjaci biraju Hrvate

Odustajanjem, pod pritiskom, od "livanjskog pitanja" prilikom referenduma 1992. godine, potpisivanjem, na prevaru, Vašingtonskog sporazuma 1994. godine, kasnijim pristajanjem na preimenovanje entiteta "Bošnjačko-hrvatska Federacija" u "Federacija BiH", a zatim porazom inicijative za hrvatsku autonomiju, Hrvati su dovedeni u situaciju da im Bošnjaci danas biraju predstavnike u organima zajedničke vlasti. Čak i međunarodna zajednica, koja je kumovala svim ovim aranžmanima, podržava sistemske promene kako bi se "Hrvati osetili ravnopravnije". U međuvremenu, brojni hrvatski umetnci, naučnici, novinari i drugi ugledni građani demonstrativno su napustili ovaj grad, jer ga više nisu osećali kao svoj. A odavno postoji politički zahev da se prestonica Federacije premesti u Travnik, jer u mnogo većoj meri nego Sarajevo izražava zasebne tradicije, kulture i vrednosti oba naroda koji konstituišu zajednički entitet.

Sarajevo, istina, prema Dejtonskom sporazumu sasvim legalno pokriva više prestoničkih uloga, ali nije ništa manje istina da bar za prve dve, u BiH i Federaciji, više nema ili sve manje ima i odgovarajući legitimitet u srpskom i hrvatskom narodu.

Iskrivljena slika

To za nebošnjačke narode postaje sve veći politički problem, jer zvanično Sarajevo taktičkim miksanjem svojih različitih, što fiktivnih, što stvarnih uloga sistematski proizvodi lažnu sliku o BiH u međunarodnoj javnosti. U glavnom gradu su ambasade, tu dolaze inostrani zvaničnici, nalaze se dopisništva svetskih agencija, sleću turisti itd. i boraveći u prestonici stiču predstavu o zemlji kao celini. Sudeći prema Sarajevu, svaki stranac će pre pomisliti da se nalazi u nekoj turskoj provinciji ili bliskoistočnoj zemlji nego u evropskom dvorištu. Ukoliko ne svrate u Predsedništvo i susretnu Radmanovića i u Savetu ministara ne porazgovaraju sa Bevandom, koji ni sami ne žive u Sarajevu, teško da će saznati da u većem delu zemlje, u kojoj su se našli, živi većina drugih naroda, druge nacije, vere, običaja, načina odevanja, obrazaca ponašanja, stila života, sistema vrednosti, političkih interesa i pogleda na BiH. Od Sarajlija će o Srbima, pa i Hrvatima, jedino čuti kao o varvarima koji su izvršili agresiju na svoju zemlju i svoj narod, što ispada sami na sebe, i da su uglavnom odsutni zbog odležavanja kazni u inostranstvu po haškim presudama. A o preostaloj gradskoj populaciji saznaće kao o "bosanskim građanima" ili Bošnjacima, koji nažalost više nemaju s kim da dele svoja multikulturna opredeljenja.

Distrikt Sarajevo

Zbog svega navedenog, dekumulacija prestoničkih funkcija Sarajeva nameće se kao prvorazredni zadatak srpske i hrvatske politike u BiH. Za glavni grad nacionalno, verski, kulturno i politički složenih i duboko podeljenih zemalja i u teoriji i u političkoj praksi kao najfunkcionalnije rešenje se uzima distrikt. U prvoj verziji Dejtonskog sporazuma taj status je i bio predviđen za Sarajevo kao sedište zajedničkih institucija, kao najveći grad, kao stari centar, sa nacionalno izbalansiranom strukturom, ali Alija Izetbegović je insistirao da Sarajevo bude muslimansko, i to je zaista u svakom pogledu i postalo. Alternativa bi moglo da bude Brčko, koje je inače distrikt, ima "pravu bosansku mešavinu naroda", dobre komunikacije prema Istoku i Zapadu, nalazi se na plovnoj reci koja se uliva u Dunav. Travnik smo već pomenuli kao potencijalno sedište Federacije, a za Sarajevo je najbolje da ostane ono što i jeste - muslimanski grad.