Šmit ili njet?

Kraj maja ove 2021. godine bio je važan, kada je o nama ovdašnjima riječ, zbog jedne u nizu protivpravnih odluka fantomske pojave zvane Upravni odbor takozvanog, još fantomskijeg Savjeta za primjenu mira u BiH.

 I donesoše ti ambasadori, sa izuzetkom Rusije, svoju odluku da imenuju Šmita za navedenu poziciju, ali ne navedoše gdje im je, u kom pravnom izvoru, osnov da tako postupe. 

 Drugim riječima, nigdje u saopštenju poslije ovog sastanka, a ni u odluci ambasadora, nije rečeno, kao prvo, u kom to izvoru međunarodnog ili unutrašnjeg prava piše da postoji tzv. Savjet za primjenu mira u BiH i njegov upravni odbor te, kao drugo, kojim pravnim izvorom je propisano da taj savjet, odnosno odbor, ima pravo da imenuje visokog predstavnika u BiH.

 Ne čudi što to nije moglo biti napisano, ne samo ovaj put, nego i nikada do sada, kada takvog pravnog izvora naprosto nema, ne postoji. A i kako bi ga moglo biti, jer bi to, između ostalog, značilo da BiH bude primljena u članstvo Ujedinjenih nacija, kao što jeste, što joj daje pravo da kao suverena država odlučuje o svim unutrašnjim pitanjima, u granicama svojih nadležnosti propisanih njenim ustavom. 

 Međutim, onda druge države, koje su kao i BiH članice Ujedinjenih nacija, sjednu za sto, organizuju fantomski Savjet za primjenu mira i potom one odlučuju o unutrašnjim pitanjima u BiH ili kažu pojedincu (zvanom visoki predstavnik) da on to čini ovdje kod nas, a ne ustavne institucije BiH. 

 I da kriminal bude veći, te države, organizovane u fantomski Savjet za primjenu mira, još odrede uslove (tzv. uslovi "pet plus dva") za zatvaranje Kancelarije visokog predstavnika, iako im nijedan izvor međunarodnog i unutrašnjeg prava ne propisuje takvo pravo. 

 U tome se, suštinski i jezgrovito kazano, ogleda sva težina zloupotreba, a to znači kriminala, koje je kreatura zvana Savjet za primjenu mira, udružena sa visokim predstavnikom, učinila ovdje u BiH u proteklih više od 20 godina.

Stoga je i potonja odluka koja se tiče Kristijana Šmita samo jedna u nizu tih zloupotreba, ali je njena posebnost u tome što se zvanična Rusija, prvi put za sve ove godine, usprotivila toj odluci i bila preglasana

Stoga je i potonja odluka koja se tiče Kristijana Šmita samo jedna u nizu tih zloupotreba, ali je njena posebnost u tome što se zvanična Rusija, prvi put za sve ove godine, usprotivila toj odluci i bila preglasana. 

 Odmah zatim Ambasada Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini izdala je zvanično saopštenje u kojem je, kako su prenijeli brojni domaći mediji, izrazila "svoje odlučno neslaganje sa imenovanjem Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika", istakavši da je "ignorisanje principa konsenzusa flagrantno kršenje ustaljene prakse izbora visokog predstavnika u BiH".

 Ima u ovom zvaničnom saopštenju Ambasade Rusije nešto što je mnogo važnije od prethodno citiranih riječi, čega se Rusija nikada do sada nije htjela sjetiti, reći i primijeniti u praksi, iako je to trebalo da učini mnogo ranije, mada ni sada nije kasno. 

 Naime, Ambasada Rusije u BiH s pravom je istakla da Kristijan Šmit neće imati legitimitet bez odluke Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) te se neće moći smatrati visokim predstavnikom u smislu Dejtonskog mirovnog sporazuma. 

 Time je Rusija, kao nikada do sada, pokrenula suštinsko pitanje koje se u ovom konkretnom slučaju može izraziti metaforom "Šmit ili njet". 

 Pravno gledano, odgovor ruske ambasade na to pitanje je više nego utemeljen, ma koliko se pojedinci, poput političkog analitičara Bode Vebera, upinjali, zajedno sa nekim domaćim medijima koji im iz svojih sitnih interesa u tome obilato pomažu, da "dokažu" kako navodno fantomski Savjet za primjenu mira donosi konačnu odluku o imenovanju visokog predstavnika, a da SB UN-a takvu odluku samo prima k znanju. 

 Kada kažem da je u pravnom pogledu odgovor na navedeno pitanje više nego jasan, i daje za pravo Ambasadi Rusije u BiH, imam u vidu dva pravna izvora. 

 Prvi je Aneks 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Članom 1, stav 2. tog aneksa ugovoreno je, a to znači propisano sa stanovišta normi međunarodnog prava, da "ugovorne strane (BiH, Republika Srpska i Federacija BiH) 'zahtijevaju imenovanje visokog predstavnika, koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama SB UN-a'". 

 Iz citirane pravne odredbe proizlaze tri kardinalno važne stvari. Prva je da nema ni slova o postojanju tzv. Savjeta za primjenu mira, a kamoli prava tog savjeta da on imenuje visokog predstavnika niti da mu određuje ovlaštenja. 

 Druga važna činjenica je da samo ugovorne strane mogu zahtijevati imenovanje visokog predstavnika, što podrazumijeva potrebu postojanja njihove saglasnosti svaki put kada se odlučuje o ovom pitanju. 

 Najzad, treća kardinalna stvar je da isključivo SB UN-a ima nadležnost za donošenje rezolucije o tome, uz uslov da su mu ugovorne strane iz Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma u tom pravcu podnijele usaglašeni zahtjev.

 Kada sve ovo dođe na dnevni red SB UN-a, postavlja se pitanje kako o tome odlučuje navedeni organ UN-a. S tim u vezi već je poznato da SB UN-a čine pet stalnih i deset nestalnih članova. 

 Isključujući proceduralna pitanja, o kojima se odluke u SB UN-a donose potvrdnim glasovima devet članova SB UN-a, o svemu drugom potreban je konsenzus stalnih članova SB UN-a.

 To je posljedica činjenice da svaki od stalnih članova SB UN-a (Rusija, SAD, Kina, Velika Britanija, Francuska) ima pravo veta, što znači da negativan glas bilo koga od njih može da spriječi donošenje odluke o meritornim - suštinskim pitanjima, u koja pitanja svakako spada i to da li (ne)će biti imenovan visoki predstavnik u BiH.

 Drugim riječima, to znači kako je dovoljno da Rusija u SB UN-a, kao njegova stalna članica, upotrijebi svoje pravo veta, odnosno da kaže njet Šmitu i nepravu i aroganciji Zapada, pa da Šmit ne može biti visoki predstavnik

 Tako stvari stoje prema pravilima UN-a, pa su zato u pravu iz Ambasade Rusije u BiH kada su zvanično rekli da Kristijan Šmit neće imati legitimitet bez odluke Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN-a) te se neće moći smatrati visokim predstavnikom u smislu Dejtonskog mirovnog sporazuma. 

 Drugim riječima, to znači kako je dovoljno da Rusija u SB UN-a, kao njegova stalna članica, upotrijebi svoje pravo veta, odnosno da kaže njet Šmitu i nepravu i aroganciji Zapada, pa da Šmit ne može biti visoki predstavnik.

 Sve to bi, u konačnom, značilo i ukidanje visokog predstavnika, budući da je aktuelni Valentin Incko već podnio ostavku na tu poziciju, dok bi veto Rusije spriječio imenovanje Kristijana Šmita. 

 Time bi se stalo nogom za vrat tehnologiji vladanja zvanoj ohaerizam, čiji sadržaj, kako je pokazalo iskustvo iz proteklih četvrt vijeka, čine i tiranija, i autokratija, i autoritarnost, i totalitarizam.

 Međutim, hoće li zvanična Rusija istrajati u zvaničnom stavu svoje ambasade u Sarajevu, ostaje da se vidi. Drugim riječima, treba biti oprezan imajući u vidu više činjenica iz prošlosti, od kojih za kraj izdvajam samo dvije. 

 Prema međunarodnom pravu, Rusija, kako je objašnjeno, ima pravo da kao stalna članica SB UN-a stavi veto na svaku odluku o meritornim - suštinskim pitanjima. 

 Jedna od takvih odluka bila je i Rezolucija SB UN-a broj 836 od 4. juna 1993. godine. Tačkom 10 te rezolucije, za koju je glasala i Rusija, odobreno je državama članicama UN-a da, djelujući kao države ili kroz regionalne organizacije (što podrazumijeva i NATO), mogu preduzeti vazdušne udare u tzv. bezbjednosnim zonama i oko njih (Bihać, Sarajevo, Tuzla, Goražde, Srebrenica, Žepa), da bi na taj način podržale tadašnje vojne snage UN-a u obavljanju njihove misije na zemlji. 

 U praksi je to značilo vazdušne udare protiv Republike Srpske i svrstavanje na jednu od strana u građanskom ratu u BiH, do čega je na osnovu ove rezolucije i došlo 1995. godine. 

 Ili, na osnovu Dejtonskog sporazuma (član 1. Aneksa 1A) međunarodne snage za sprovođenje tog sporazuma i mira na ovom prostoru mogu se sastojati, ne samo od zemalja NATO-a, nego i od snaga iz drugih zemalja. Dakle, po osnovu tog međunarodnog ugovora Rusija uvijek može, samo ako želi, da, dok god je taj ugovor na snazi, razmjesti svoje snage ovdje kod nas, recimo, u Republici Srpskoj i na taj način bude, ne samo garant njenog opstanka, već i garant održavanja mira i bezbjednosti. 

 Svake godine u proteklih četvrt vijeka, negdje u novembru, SB UN-a je produžavao misiju NATO-a (i snaga EUFOR-a) ovdje u BiH, što se ne bi moglo dogoditi bez saglasnosti Rusije. 

 Nažalost, nikada do sada Rusija nije željela da koristi svoje navedeno pravo koje joj pripada prema Dejtonskom mirovnom sporazumu.

To razočarenje, koje nije na dobro, ne samo nas, nego ni Rusije, biće samo jače, i rekao bih definitivno, ukoliko sada Rusija u SB UN-a ne kaže njet, već ipak glasa za imenovanje Kristijana Šmita za visokog predstavnika

 Time je Rusija, uz svoju pasivnost prilikom agresije NATO-a na SR Jugoslaviju, omogućila, htjela to ona priznati ili ne, da Zapad položi temelje mentalne desupstancijalizacije srpskog naroda, koja je njegov svojevrsni duhovni genocid. Kažem ovo, bolje reći ponavljam, zato što je i usljed toga Zapad u našem narodu (uz silu NATO-a te novcem, ideologijom i indoktrinacijom) uspio da u glave kritične mase naših ljudi utjera duh samoporicanja, ali i razočarenja u Rusiju. 

 To razočarenje, koje nije na dobro, ne samo nas, nego ni Rusije, biće samo jače, i rekao bih definitivno, ukoliko sada Rusija u SB UN-a ne kaže njet, već ipak glasa za imenovanje Kristijana Šmita za visokog predstavnika, iako ju je Zapad ponizio glasanjem o tome u fantomskom Savjetu za primjenu mira te uprkos činjenici da je Ambasada Rusije u BiH zvanično već iznijela svoje odlučno neslaganje sa imenovanjem Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika.

(Autor je redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke)