Srpska hoće da ode iz BiH, ali to neće da kaže

„Hajde da se ne lažemo, istina je da Republika Srpska hoće da se otcijepi od BiH!“ Na prethodnu „bogohulnu“ rečenicu i mnogi Srbi će podići će obrve: „Nije realno, izazvaće reakcije“. Neprestanim optužbama da ispotiha spremaju secesiju, „međunarodna zajednica“ ih je već toliko naplašila da o tome izbjegavaju da govore. Štaviše, odraše grlo ponavljajući da su se Dejtonskim sporazumom obavezali da RS ostane u BiH i da će obavezu poštovati. Ali badava, oni opet. U svakom gestu vlasti u Banjaluci kojim brani izvorni dejtonski status RS, oni „prepoznaju“ korak ka secesiji. 

Čemu i njihova priča da hoćemo, i naša da nećemo? Šta je prirodnije nego da jedan narod na osnovu prava na samoopredjeljenje do otcijepljenja želi da formira svoju državu? Pogotovo kada taj narod naseljava preko 80 posto jedne federalne jedinice, kada efektivno kontroliše jasno razgraničenu teritoriju, kada ima svoju vojsku i policiju, svoj parlament, predsjednika, vladu, sudstvo, te grb, himnu, zastavu, i pisanu istoriju? Doduše, nešto od toga joj je u međuvremenu oteto i namenuto, ali prema izvornom Dejtonu upravo je tako. Ipak, navodi se više kontraargumenata.

Iako niko ne sumnja da bi secesiju potvrdili i narodni predstavnici u skupštini RS i narod na referendumu, kaže se da to ne bi dozvolila tzv. međunarodna zajednica. „Međunarodna zajednica“ je, istina, rekla de nema više promjene granica na Balkanu, ali je prije toga izmijenila granice Jugoslavije, i nastavila sa granicama Srbije, pa zašto ne bi opet promijenila stav. Zatim, ta ista međunarodna zajednica je tokom rata u nekim od mirovnih planova razmatrala i varijantu podjele BiH. Najzad, međunarodna zajednica više nije što je bila - supersila plus vazalna EU, nego obuhvata i Rusiju i Kinu naspram SAD u opadanju moći plus obezglavljenu EU.

Kaže se takođe da ni Bošnjaci ne bi prihvatiti secesiju RS od BiH. Sigurno ne bi, ali zašto bi ih Srbi uopšte pitali o tome. Oni sami su 1992. izveli secesiju BiH od SFRJ, a da se pri tome nisu osvrtali na to što su Srbi bili protiv. Uostalom, na Bošnjačkom saboru u Sarajevu u septembru 1993, prilikom razmatranja nacionalne strategije, jedan od tri ravnopravna prjedloga na glasanju bio je i „kolika-tolika bošnjačka nacionalna država“. Najzad, izlazak iz BiH, Srpska bi izvela mirnim putem, a da bi je komšije u tome spriječile, morali bi da je napadnu i okupiraju, što bi po međunarodno-pravnim standardima predstavljalo agresiju.

Uprkos svemu, ima Srba koji smatraju da je i temeljito revidirani izvorni Dejton ipak dovoljno dobar i da ne treba „čačkati mečku“ i tražiti otete nadležnosti i ukidanje nametnutih zakona. Takav pristup, međutim, niti je zadovoljio komšije niti umirio strance. Naprotiv, popuštanje je samo provociralo nove zahtjeve i pritiske. Zato više nije problem samo „neumjereni“ Dodik. Srpski pješadijski puk na proslavi Dana Republike u Banjaluci postrojio je „umjereni“ Ivanić. On, a ne Dodik je taj koji je opravdano prekinuo komunikaciju sa Inckom. „Umjereni“ Ivanić je prije toga izjavio da je vrijeme da visoki predstavnik ode kući. „Griješnoj“ proslavi 9. januara prisustvovali su i svi prvaci opozicije (Govedarica, Bosić, Tadić). Ispada da „remetilački“ Dodik samo ide korak ispred ostalih.

U međuvremenu Incko je uporedio Dan RS sa Danom formiranja ustaške NDH, a Mahmutčehajić srpskog nobelovca Andrića sa Hitlerom. U zajedničkoj prijestonici BiH senat državnog univerziteta jednoglasno je odlučio da se u petak u podne ne radi zbog odlaska profesora i studenata u džamiju na džumu. Onomad u sarajevskom Narodnom pozorištu održan je peformans „žrtvama agresije Srbije na BiH“. Najnovije: general Atif Dudaković pozvao je Bošnjake da se naoružavaju, da bi se na liniji poziva generala Halilovićana spremili na 15-dnevni rat protiv Srpske. Da i ne govorimo o tome da sarajevski mediji Srbe poslovično nazivaju ratnim zločincima, Srpsku – genocidnom tvorevinom, njenog predsjednika – kriminalcem. Negiranje 9. januara ispada još najmanji problem. 

Treba li još neka ilustracija kako bi izgledao život Srba u jedinstvenoj BiH sa bošnjačkom većinom? Ne treba da se zamišlja, jer postoji živi primjer Sarajeva. Iz zajedničke prijestonice BiH, koja je u svijetu godinama promovisana kao inkarnacija evropske ideje multikulturalizma iselilo se više Srba poslije rata, nego tokom rata. U sarajevskom kantonu danas više radnji imaju Turci, a više zemlje posjeduju Saudijci nego Srbi.

Švajcarski autor Šoup, jedan od najboljih zapadnih poznavalaca prilika u BiH, napisao je: „Jedini način da se uspostavi miran i stabilan Balkan jeste da se teritorijalno-etničke granice priznaju kao državne“. I dodao: „Neizvjesno je kada će se to tačno dogoditi, ali je izvjesno da će dogoditi“. To bi značilo ujedinjenje Srpske sa Srbijom, ali zašto ne i druga srpska država, kakvu, recimo, „međunarodna zajednica“ pravi Albancima. 

Što se tiče stanja na terenu, velika većina Srba u RS je za ujedinjenje sa Srbijom. Otprilike isti procenat političara su više za nezavisnu državu. Neki jer znaju „matična“ vlast smatra da bi dobitkom RS izgubila pravo na KiM, neki drugi jer neće da budu načelnici još jednog okruga u okviru „matice“. Međutim, nigdje u zvaničnim dokumentima ne piše da Srpska hoće išta više od vraćanja na izvorni Dejtonski sporazum, a jedino to se može uzeti kao politički relevantno. Raspoloženje naroda u Srpskoj ne može da kontroliše ni Dodik, a kamoli Incko. 

Da se ne zavaravamo, sve oni to jako dobro znaju. Međutim, imperijalna umišljenost o američkoj izuzetnosti i predvodničkoj misiji nije mogla da odoli fiks ideji da mogu da oblikuju svijet po svojoj mjeri, da mijenjaju svijest naroda, da grade i razgrađuju države ili da ih beskonačno drže u stanju tinjajućeg požara. BiH su pretvorili u eksperimentalni poligon. Bošnjaci, koje su podržavali da bi kompenzovali nasilje nad muslimanima na Bliskom istoku, izgubili su rat i svedeni su na 25 odsto teritorije. Srbe, koje su satanizovali i bombardovali da bi opravdali ostanak NATO-a u Evropi, pobjedili su u ratu i dobili polovinu BiH. 

A onda su Bošnjacima, smještenim u pet kantona Federcije, uvrtili u glavu ludoriju da im pripada pravo na cijelu Bosnu, dok Srbima, koji žive u RS kao jedinom stabilnom dijelu BiH prave ludim da im ne pripada pravo ni na šta.

Planirani rezultat te „međunarodne“ igre bez granica je u tome da se tri konstitutivna naroda uzajamno mrze više nego uoči rata, da bi protektorat bio neophodan da ih zauzdava. Nešto kao cirkuska tačka u kojoj ukrotitelj razjaruje lavove da riču jedni na druge, ali im ne da ni da se pokolju niti da izađu iz kaveza.

Jedino Bošnjaci nisu shvatili o čemu se radi pa i sami aktivno participiraju u toj sado mazohističkoj predstavi: mrze i Srbe i Hrvate kao najveće neprijatelje, a sa jednima hoće jedinstvenu BiH, a sa drugima jedinstvenu FBiH. Najprije su pali u kolektivno očajanje zato što je Srpska samo nastavila da slavi rođendan istog dana kao prethodnih decenija, a onda su pali u ekstazu zato su Dodiku blokirani nepostojeće nekretnine, nepostojeći računi i ulazak SAD u koje već godinama ne ide. A istovremeno Srbe i njihovu Republiku drže za nogu. 

Kada je Dodik 9. januara ove godine rekao da „sanja o ujedinjenju sa Srbijom“, Bakir je dobio napad bijesa. Zaboravio je da je njegov babo Alija na Sarajevskom procesu svoje zalaganje za „zajednicu muslimana od Maroka do Indonezije“ branio kao „samo san jednog vjernika“.

San starog Izetbegovića ostvario se u Islamskoj državi i zabavio o jadu čitav svijet. Ostvarenje Dodikovog sna ne bi nikog, sem što bi ukinuo radna mjesta graničarima na Drini. Naprotiv, i Bošnjaci bi mogli da žive svoji na svom, da se ponašaju po šerijatu, da navuku feredže i fesove. U petak u podne za džumu rad ne bi prekidao samo sarajevski univerzitet. Ne bi morali da trpe genocidne Srbe u zajedničkim organima. Izetbegović bi bio inokosni predsjednik. Mogao bi da uvede sankcije Rusiji, da prizna Kosovo, da osudi Izrael. Itd. itd.

Ovako samo gube vrijeme, jer Tramp je u inauguralnom govoru ponovio da se SAD okreću sebi, da više neće uredovati po svijetu, da će se iskreno uključiti u borbu protiv islamskog terorizama. Istina, nije pomenuo Bosnu. Ali, lider Srpske je jedini „Bosanac“ koji je pozvan na inauguraciju novog predsjednika SAD, iako ga je bivši sankcionisao zbog secesionizma.

(Fond strateške kulture)