Finansijsko davljenje Republike Srpske, kao priprema za njeno ukidanje - šta se kuva u bosanskom loncu

Prošlo je dvadeset godina od Dejtona, a u Bosni i Hercegovini se još igraju (po)ratne igre. Najvažniji igrač u toj dugotrajnoj partiji je takozvana međunarodna zajednica koja upravlja Bosnom i Hercegovinom kao neproglašenim protektoratom, bez pravnog osnova i bez odgovornosti.

SAD su kreirale Dejtonski sporazum i njegovih 12 aneksa, ne samo sa ciljem zaustavljanja rata. Sam broj aneksa, od kojih je najznačajniji Aneks IV kao Ustav BiH, potvrđuje da se radi o sveobuhvatnom sporazumu o uređenju i funkcionisanju Bosne i Hercegovine kao države nastale u Dejtonu. Taj filigranski balans, kako ga naziva sudija Evropskog suda za ljudska prava Đovani Bonelo, napisan je da bi omogućio postojanje i opstanak tronacionalne države nakon građanskog rata. Nažalost, Bosni i Hercegovini nije nikad ni pružena šansa da kroz dosljednu primjenu Dejtonskog sporazuma ide putem pomirenja i stvaranja međunacionalnog povjerenja.

Na pitanje da li je Bosna i Hercegovina država, državna zajednica ili zajednica država, dobili bismo različite odgovore, zavisno ko bi odgovarao na ovo pitanje. Kad se analizira sadržaj Ustava BiH, očite su karakteristike BiH. Bosna i Hercegovina nema vladu, nego samo Savjet ministara. Koliko god se neki trudili da taj pomoćni organ Predsjedništva BiH proglase vladom BiH, ne ide, pa ne ide. Svjesna je toga i međunarodna zajednica, ali se pokušava pričom o jednoj adresi za evropske integracije stvoriti predstava o Bosni i Hercegovini kao jedinstvenoj državi, iako to ona po svom ustavu nije. BiH je konfederalno-federalna zajednica dva entiteta i tri konstitutivna naroda.

Uostalom, Jelko Kacin, tadašnji potpredsjednik Delegacije Evropskog parlamenta za zemlje jugoistočne Evrope i izvjestilac pred evropskim institucijama, jasno kaže u intervjuu Presu od 25.3.2013. godine: "BiH je jedina država u regionu koja nema svoju vladu. Umjesto toga imate Savjet ministara koji, kako mu sam naziv sugeriše, manje-više ima ovlašćenja samo da savjetuje ili vijeća, ali ne i da odlučuje. Po aktuelnom Ustavu BiH imate odredbu koja reguliše koliko ministarstava ima takav savjet, iako u svakoj normalnoj državi vladajuća koalicija prilagođava broj resora i određuje njihovu funkcionalnost trenutnim prioritetima i potrebama". Na novinarsku opasku: "Pa i bivša Jugoslavija na čiji se ustav pozivate takođe je imala svoje vijeće, samo se ono zvalo Savezno izvršno vijeće", Kacin odgovara: "Da, ali kako i sami kažete, u nazivu su imali jednu veoma važnu riječ - izvršno. Ovo što vi danas imate nije izvršno tijelo".

Treba naglasiti da u nazivu Savjet ministara Ustav BiH nema odrednicu da je to organ Bosne i Hercegovine, kao što tu odrednicu imaju Predsjedništvo, Ustavni sud, Centralna banka. O ograničenoj nadležnosti takozvane države dokazuje i naziv Parlamentarna skupština koja ima dva vijeća: Predstavničko i Vijeće naroda. Ni u nazivu parlamenta i njegova dva doma nema odrednice Bosna i Hercegovina.

Potpisivanje Dejtonskog sporazuma krajem 1995. godine bilo je pokušaj da se spasi nepostojeća država Bosna i Hercegovina, koja osim međunarodnog priznanja nije imala ništa što bi je činilo državom. Tek je u Dejtonu od tri dijela sastavljena tvorevina Bosna i Hercegovina koja dotad nije imala stanovništvo, teritoriju, niti efektivnu vlast na teritoriji predratne jugoslovenske republike Bosne i Hercegovine. Dejtonska BiH je napravljena kao država bez određenja za državno-pravni oblik, bez vlade, bez pravosuđa (s izuzetkom Ustavnog suda), bez vojske, bez izvornih prihoda. Tri sastavna dijela su bili Republika Srpska, Herceg Bosna i ostatak u kome je vlast bila muslimanska strana iz građanskog rata od 1992. do 1995. godine. Pritom su Bošnjaci i Hrvati formalno bili ujedinjeni u Muslimansko-hrvatsku federaciju po Vašingtonskom sporazumu iz marta 1994. godine, ali stvarno podijeljeni teritorijalno i politički, kao što su i danas, 20 godina poslije.

Bosni i Hercegovini nije pripala nikakva teritorija jer je sastavljena od 51% teritorije Federacije BiH i 49% teritorije Republike Srpske. Naknadno proglašenje Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kondominiumom (suvlasništvom) dva entiteta Federacije BiH i Republike Srpske, ne mijenja konstataciju o nepostojanju teritorije BiH. Takvo rješenje ne krnji procenat 49:51% kao teritorije koje pripadaju entitetima. Predsjedništvo BiH ima ustavna ovlaštenja koja su potrebna za spoljni suverenitet Bosne i Hercegovine, što je u skladu s Ustavom koji Bosnu i Hercegovinu kao državu određuje samo prema spolja, ali i to samo u striktno navedenim nadležnostima. Uz to, postoji ustavna odredba da entiteti imaju pravo da uspostavljaju specijalne paralelne odnose sa susjednim državama, što je vid međudržavnih odnosa.

Najveći i najvažniji dio unutrašnjeg suvereniteta pripada entitetima. To se dobro zna i u Briselu, pa su svjesni privremenosti svih nadležnosti koje su na različite načine prenesene na nivo BiH i organa koji su izmišljani, formirani i kadrovski popunjavani da bi se što dalje pobjeglo od njihove pravne neutemeljenosti. Pritom je "državna administracija" nakrcana sa 23.000 zaposlenih, koji za plate troše ogroman novac koji je zapravo prihod entiteta. Takva arhitektura današnje BiH je suprotna međunarodnom Dejtonskom sporazumu i Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora. Znači, neodrživa, ako se ne promijeni Ustav BiH. A on se mijenja sporazumom strana, a to su samo dva entiteta, bez bilo kakvog učešća "države Bosne i Hercegovine". To jasno kaže i Venecijanska komisija.

Već dvadeset godina antidejtonska BiH nazor funkcioniše voljom međunarodne zajednice, koja je samu sebe instalirala kao bespravnog kreatora državnog ustrojstva bez ustavnog osnova. Zato je takva međunarodna zajednica i jedini kohezioni faktor postojanja BiH. Svojim djelovanjem, uglavnom preko OHR-a, dodatno je doprinijela da ni nakon 20 godina nema očekivanog pomirenja i povjerenja. Ta njihova BiH je uporno građena kao naherena zgrada bez zidova i krova, s insistiranjem na građanskim pravima, civilnim društvom, a slabom ekonomijom. Tom BiH niko nije zadovoljan osim međunarodnih činovnika na službi u Sarajevu koji imaju dobra primanja zbog "nestabilnih političkih prilika" koje oni proizvode.

Lud, zbunjen, normalan, dobar, loš, zao, a sve to u produkciji međunarodne zajednice. Formiranje vlasti na nivou BiH i u Federaciji BiH uz učešće Suljagićeve Demokratske fronte, pa potom njihovo teatralno povlačenje iz Vlade FBiH je nastavak šizofrenosti stranih pokrovitelja koji drže BiH nestabilnom. Strani režiseri su držali vodu samo do formiranja Savjeta ministara i Vlade FBiH, a odmah potom su se raspale skupštinske većine koje su ih birale. Teškoća u smjeni takvih vlasti ne daje im nikakav legitimitet. To i ne treba, jer nestabilnost BiH je potrebna da bi se održavala priča o "državi na čekanju".

Šta se sprema i kuva u bosanskom loncu? Plan je vidljiv i ne samo u konturama. Najveća opasnost po Republiku Srpsku je u domenu javnih finansija, odnosno sredstava za plate i penzije zbog velikog broja korisnika. Nova parlamentarna većina u Sarajevu, na čelu sa Bakirom Izetbegovićem i sa SDS-om, PDP-om i NDP-om kao strankama gubitnicama u Republici Srpskoj osvetnička je prema Republici Srpskoj i već dvaput zaustavlja kredit Svjetske banke. Izostanak drugih finansijskih aranžmana može ugroziti stabilnost finansija oba entiteta, a na to i računaju rušioci Dejtona. Aranžmani sa MMF-om namjerno se otežu i ostavljaju za jesenja zasjedanja ovog fonda. Cilj je da se do tada entiteti finansijski iscrpe, uz indukovane socijalne nemire, poput onih rušilačkih koji su zadesili Federaciju BiH u februaru 2014. godine i koji su doveli do promjene vlasti u kantonima sa bošnjačkom većinom.

Kantoni sa hrvatskom većinom u Federaciji, kao i Republika Srpska, nisu prihvatili "revoluciju nevladinih organizacija" podržanih od zapadnih ambasada u Sarajevu. Iskustvo "događanja naroda" se sada dorađuje i sprema rušenje entitetskih vlada, koje će do demonstracija biti pod unakrsnom paljbom dijela međunarodne zajednice i njihovog nevladinog sektora, oličenog i u političkim strankama opozicije. Nastavak destabilizacije potvrđuje dosadašnju politiku dijela međunarodne zajednice prema BiH. Entitetskim vladama su oduzeti izvorni prihodi u korist BiH, suprotno ustavnoj odredbi, pa teško finansiraju svoje ustavne i zakonske obaveze. Entitetima prijeti davljenje, a onda Savjet ministara i Predsjedništvo BiH kao "državni" organi dobijaju podršku EU, SAD, a od MMF-a i Svjetske banke i finansijsku pomoć. Tako se neformalno ukidaju entiteti kao nesposobni da rješavaju probleme privrede i građana.

Ta strategija postoji odranije, kada je Pedi Ešdaun prenosio nadležnost za vojsku i policiju na nivo BiH i oduzimao finansijsku nadležnost entitetima. Njegov pristup je bio jednostavan: staviti monopol nad silom i kontrolom poreza u ruke centralnih organa BiH i entiteti će uvenuti, kako javno svjedoče visoki službenici OHR-a.

(Nezavisne novine)