Valentin(o), ili lojalnost se nagrađuje

(Pres, 19. 11. 2013)

Dvanaestog jedanaestog na sjednici Savjeta bezbjednosti prvi put mi je bilo nekako žao visokog predstavnika UN za BiH ...

Malo što ga ovdje stalno napadaju – Bošnjaci jer nikako da uspostavi unitarnu državu, Hrvati što im ne napravi treći entitet, a Srbi što se petlja u poslove za koje po Dejtonu nije nadležan – nego ga sada ribaju i po svijetu. Medijski je već obznanjeno da po evropskim političkim kuloarima vlada mišljenje da je V.P. poslije višegodišnje političke krize u Federaciji BiH izgubio svaki autoritet. Niko još neće da nediplomatski kaže da je tu političku krizu baš on lično direktno proizveo, a ne bi bilo ni fer jer u tome nije bio sam. Bili su tu i bivši ambasador SAD Patrik Mun, u sjenci, i Zlatko Lagumdžija, kao frontmen, ali pamti se da je ipak sve počelo od Inckovog skandaloznog ukidanja odluke CIK-a o rezultatima izbora 2010. i očigledno se neće završiti do izbora 2014. Uostalom, Mun je otišao na novu dužnost, Zlatko je angažovao Alistera Hamiltona da mu popravlja imidž, a Incku je ostalo da u Njujorku, grickajući nokte, od godine do godine, produžava svoje sasvim sigurno posljednje visoko rangirano i još više plaćeno radno mjesto u međunarodnoj diplomatiji.

Ne bi se moglo reći da je u tome baš mnogo kreativan, jer već godinama ponavlja istu priču da su za krizu u BiH krivi Srpska i njen predsjednik. Problem su uvijek Dodikovi istupi kojim negira održivost i budućnost Bosne, prijeti referendumom o otcjepljenju i sl. Bilo je, doduše ranije, i dramatičnih situacija kada su, uz Inckovu mnogo oštriju kritiku, išli i zahtjevi za smjenu predsjednika RS. Ali, otkako je Dodik to blokirao ugošćavanjem ministarke EU Ketrin Ešton u prijestonici RS i ljetovanjem izraelskog ministra Libermana u gradu na Vrbasu, poraženi Incko se zadovoljava ponavljanjem manje ambcioznih istupa i sve već prelazi u monotoni ritual koji obuhvata i redovnu rutinsku podršku američkog ambsadora pri UN.

Diplomatski analitičari su zabilježili da su SAD imale rezerve prilikom Inckovog prvog izbora, ali da su ga ipak propustili pošto se, mimo protokola, javio na konsultacije u Stejt department. Lojalnost se i nagrađuje pa je i Rozmeri di Karlo, aktuelna ambasadorka SAD, predvodila zapadnu podršku Inckovom novom izvještaju u kome se i ne pominje da u Federaciji tri po godine nije konstituisana ni stabilna vlast.

U novije vrijeme, međutim, ustalilo se i to da im svima otvoreno oponira ruski ambasador Čurkin i da se na stolu svih ambasadora, kao neformalni prilog materijalu za sjednicu, nađe i Dodikov kontraizvještaj. Vitalij Čurkin je i ove godine zamjerio Incku na pristrasnom i neobjektivnom izvještaju, upozorio da je u Federaciji “otkriveno ilegalno skladište oružja”, da “federalni član Predsjedništva Željko Komšić prijeti da će se lično latiti oružja u odbrani Bosne” i sl. Nije, istina, zaključio da su to mnogo ozbiljnije prijetnje miru i stabilnosti u BiH nego “Dodikova zapaljiva retorika”, ali jeste da je “izvještaj iz RS objektivniji od onoga iz OHR-a”.

Poslije svega toga nije mi uopšte jasno zašto se u Banjaluci ljute na V.P. Incka. Posljednje tri i po godine on pravi štetu isključivo po Federaciji, pa ne stiže ništa da naudi Srpskoj. Izazvao je Hrvate da ponovo zatraže Hercegbosnu, a da RS strateški podržava treći entitet. Prebacio je fokus regionalne bezbjednosne pažnje iz manjeg (referendum) na veći entitet (raspad FBiH). Upriličio je Vitaliju Čurkinu da na visokom međunarodnom forumu demonstrira odlučnu rusku podršku Srpskoj. Dao je šansu Republici Srpskoj i njenom predsjedniku da mu se paralelnim izvještajem direktno suprotstave na tribini Savjeta bezbjednosti UN. Malo li je od Valentina?!

Plus, ako pogledamo unazad i uporedimo sve naše dosadašnje V.P.-ije, Incko sigurno nije najgori. Pošteno govoreći, za Srpsku je mnogo bolji barem od Petriča, koji je srpske funkcionere i zakone bahato mijenjao i sa aerodroma, prilikom odlaska kući, ili Ešdauna, koji je neke političare u RS toliko ucjenjivao smjenom, da su izgubili povjerenje baze. Iz perspektive RS moglo bi se reći da Incko, istina, ničemu ne služi, ali barem i ne smeta. U manji entitet rijetko navraća, a u Banjaluku dolazi isključivo na svečanost proglašenja sportiste godine u organizaciji Nezavisnih novina. Biće valjda zato što su u konkurenciji sportisti iz cijele BiH, a ne samo iz RS.

E sad što nas jednom u godinu-dvije opanjka tamo u dalekom Njujorku, bože moj. Kada bi nešto slično učinio ovdje, Dodik bi ga sutradan raspalio još jače, a u sarajevskim medijima bi bjesnili što ga nije smijenio uz pomoć “bonskih ovlašćenja”. Očekivati opet od njega da Savjet bezbjednosti UN iskreno obavijesti da je loša situacija u BiH i Federaciji posljedica njegovog vlastitog činjenja i nečinjenja, bilo bi ipak malo previše. Problem i nije Incko nego njegov glavni poslodavac koji vodi nerazumnu politiku BiH, a v.p. kao i svaki diplomata mora striktno da se pridržava instrukcija ako želi da sačuva radno mjesto.

Iz stenograma sa zasjedanja SB UN, lijepo se vidi da se tamo i ne rasparvlja o suštinskim pitanjima, kao na primjer: koliko je dosadašnja politika “međunarodne zajednice” realna, daje li konkretne rezultate, da li uzaludni pokušaji da se država silom centralizuje vode njenom puzećem raspadu, ne bili joj, naprotiv, povratak izvornom Dejtonu obezbjedio veću stabilnost i bolju perspektivu, može li se demokratija razvijati pod protekotratom ...  

A što se Incka tiče, treba čovjeka pustiti još neku godinu da na miru namiri za mirovinu. I, sačekati da napiše memoare pa da pročitamo da nije govorio ono što je mislio i da je ćutao o onome što je vidjeo. Zato mi je, kako rekoh na početku, nekako žao visokog predstavnika Valentina.