Za vlast u Sarajevu rukovodstvo RS „opasnije od islamskog teorizma“

Čitalac će vjerovatno odmah pomisliti da se iza citiranih riječi u naslovu krije, a ko bi drugi nego Bakir Izetbegović. I pogriješiće. Nije još došao dotle, ali nije ni daleko od toga.

Izjava bošnjačkog lidera, kojom relativizuje svakodnevne masovne žrtve islamskog terorizma širom svijeta, i kao cjelina je dovoljno  skandalozna da se malo ko osvrnuo na detalje. Ali pročitajmo pažljivo! Izetbegović ne govori o islamskom ekstremizmu i terorizmu, nego uopšteno o ekstremizmu i terorizmu u BiH. 

Po njemu se, dakle, terorizam u BiH javlja podjednako kod sve tri vjere i nacije u oba entiteta. Tako ispada da u BiH postoji i pravoslavni terorizam u Srpskoj i katolički terorizam u „Herceg-Bosni“, a ne isključivo islamski terorizam među pripadnicima bošnjačkog naroda u dijelovima Federacije gdje čine većinu. Ili Izetbegović čak smatra da i Srbi i Hrvati mogu da budu islamski teroristi, bez obzira na to što su hišćani.

Izetbegović, takođe, veli da minule godine „nije zbilježen nijedan odlazak građana BiH

na strana ratišta“, i opet izvodi istu tendencioznu generalizaciju. Građani BiH su i Srbi i Hrvati, a ni jedni ni drugi ne odlaze kao dobrovoljci na inostrana ratišta. Jedini koji to u velikom broju čine jesu muslimanski, odnosno bošnjači dobrovoljci na strani Islamske države u Siriji i Iraku. Ili Izetbegović, možda, posjeduje podatke da stotine pravoslavaca i katolika iz Srpske i zapadne Hercegovine odlaze u džihad na bliskoistočne frontove.

Dalje, na osnovu opadanja broja dobrovoljaca Islamske države iz Bosne, Bakir Izetbegović domišljato zaključuje da „terorizam tokom 2016. gubi energiju i jenjava“. Pri tome on svjesno zanemaruje činjenicu da za BiH, region i Evropu opasnost i ne predstavljaju Bošnjaci koji odlaze da se bore u Siriju i Irak, nego oni koji se odande vraćaju. S obzirom da je Islamska država u Siriji poražena i u povlačenju, logično je zaključiti da će bošnjački dobrovoljci listom krenuti kući i da će islamski terorizam u Bosni, naprotiv, dobiti na energiji i poletu.

Član Predsjedništva BiH, šef SDA i bošnjački lider, takođe kaže da „vlasti RS odnosno

Dodik ruše ustavni poredak, ugrožavaju teritorijalni integritet, blokiraju sistem BiH“, a nijednom riječju ne objašnjava u čemu je nevolja sa islamskim terorizmom. Pošto islamski ekstremizam i terorizam zaista ne udara na ustav, sistem i integritet BiH, onda je manje opasan ili možda uopšte nije opasan. Važno je da ne dira u Bosnu i Bošnjake, a što sije smrt po Francuskoj, Belgiji, Španiji, Britaniji, Turskoj i životno ugrožava sve ostale i u BiH i izvan nje, ne zaslužuje da se objašnjava.

Za njega, kako je rekao povodom napada na policijsku stanicu u Bugojnu, islamski teroristi su samo „bezazleni hipici“. Za reisa Husniju Kavazovića to su „paradžematlije“, što će reći džematlije izvan IVZ-a. Za ex-reisa Mustafu Cerića to su „neki novi muslimani“, koji više nisu nagodni i pomirljivi kao ranije. Za akademika Ibrahima Bušatliju to su bošnjački saveznici u 15-dnevnom ratu protiv RS pod komandom generala Sefera Halilovića.  Ali, ono što je mnogo važnije, i za većinu bosanskih muslimana mudžahedini su braća po vjeri koji su tokom rata kao dobrovoljci došli iz cijelog islamskog svijeta da brane Bosnu i Bošnjake od nevjernika i agresora. Za njih su oni danas bošnjački zetovi i očevi bošnjačke djece, dobri muslimani, živa veza sa islamskom umom od Maroka do Indonezije.

Koliko god se zvanično zgražavali nad nevinim žrtvama, bosanski muslimani, čast brojnim izuzecima, u dnu duše smatraju da je islamski terorizam neka vrsta posljednjeg sredstva odbrane od zapadnog imperijalizma u Siriji, Iraku, Egiptu, Libiji. I da je islamski teorizam samo simbolična osveta za milionske muslimanske žrtve evropskog kolonijalizma i američkog neokolonijalizma na Bliskom istoku. „Vi ste stoljećima ubijali kod nas, pa sada i mi ubijamo kod vas!“ 

Islamski ekstremizam i terorizam su za njih, takođe, legitiman odgovor na to što Bosna u cjelini nije samo njihova, što postoji Srpska, što Hrvati hoće da budu ravnopravni u Federaciji. Da i ne govorimo o tome da su istaknuti bošnjački naučnici utvrdili da je genocid u Srebrenici, samo posljednji u nizu od šest ili sedam genocida koje su bosanski muslimani pretrpjeli u prošlosti, i to naravno isključivo srpsko-pravoslavnom krivicom.

Uostalom, da li ste ikada čuli da je SDA, IVZ ili barem Senat Univerziteta u Sarajevu - koji je onomad donio odluku da se petkom u podne za vrijeme džuma namaza obustave sve  naučno-nastavne aktivnosti - javno, eksplicite i iskreno osudio islamski ekstremizam i terorizam? Nema toga barem iz dva razloga: jedan je intimna solidarnost sa njihovom borbom kao iznuđenim izrazom muslimanskog gnjeva, a drugi je strah od kazne za izdaju koja pogađa sve režime i lidere i ostale muslimane koji se efektivno pridruže

antiterorističkoj koaliciji, kao i strah od bojkota sredine. No, nije sve ni u tome.    

Nije bošnjačkoj eliti, pa ni politički pismenom dijelu naroda, nepoznato da su hiljade mudžahedina tokom rata preko Teherana i Zagreba stizale u BiH, uz diskretan blagoslov SAD, da ih je CIA velikim dijelom preusmjerila iz Avganistana u BiH, te da je Al Kaida u stvari djelo američkih službi stvoreno u borbi protiv SSSR-a. Praktično, Sarajevo se od islamskog ekstremizma i terorizma distanciralo taman onoliko koliko su to zahtijevali DŽ. Brenan i njegovi noviji prethodnici. A to znači gotovo nikako.

SAD su protiv islamskog terorizma u BiH energično reagovale samo u dva slučaja. Jedanput, zatvaranjem terorističkog kampa u Pogorelici, odnosno uklanjanjem Hasana Čengića i  Bakira Alispahića sa državnih funkcija, ali zato što se radilo o politički nepoželjnoj „iranskoj vezi“. Drugi put, zahtjevom za izručenje „alžirske grupe“ jer je bila osumnjičena za 11. septembar. Alija Izetbegović je Čengića i Alispahića odmah i trajno prebacio na interne stranačke funkcije, a Zlatko Lagumdžija ekspresno ispratio „Alžirce“ u Gvantanamo.  Sve ostale akte islamskog terorizma u BiH, SAD su zataškavale zato što su politički, vjerski i finansijski sponzorisani od potpuno kontrolisane Saudijske Arabije. Uključiv čak i pucnjavu vehabije Nusreta Imamovića po zgradi američke ambasade u Sarajevu.

 Zahvaljujući tome, Bakiru se ne samo hoće nego i može da koketira sa islamskim terorizmom uprkos povremenim protestima terorisanih evropskih prijestonica. Pasoši, oružje, municija itd. uhvaćenih i ubijenih terorista poslije masakra u Parizu, Briselu itd. ukazuju na logistički centar u Bosni, a njemački mediji povremeno precizno obavještavaju o širenju terorističke hobotnice u bošnjačkim kantonima FBiH. Ali, SAD su manipulisale islamskim teroristima i protiv neprijatelja i protiv saveznika, te štitile njihovu „bosansku sigurnu kuću“ u predsoblju Evropske unije.  

Ako Incko, koji formalno predstavlja UN, a stvarno SAD, može u svojim izvještajima Savjetu bezbjednosti jednako da tretira i Republiku Srpsku i islamski ekstremizam i terorizam, zašto Bakir ne bi mogao da ode i korak dalje, pa predsjednika Srpske predstavi i kao veću opasnost. Propustio je da smisli nešto još maštovitije, kao recimo da se islamski teroristi u BiH uglavnom regrutuju iz pravoslavnih porodica koje su u srednjem vijeku primile islam, dok su većina koja potiče od bogumila –„dobri Bošnjani“.

Za razliku od Dodikove pozivnica na Trampovu predsjedničku inauguraciju, koja je za mnoge sporna, Izetbegović je nesporno nije dobio. Da li će i poslije 20. januara rukovodstvo Srpske biti opasnije od islamskog teorizma? 

(Fond strateške kulture)