Zašto su svi ignorisali otkrića Jasušija Akašija

Ugledni japanski diplomata, koji je bio opunomoćenik generalnog sekretara UN u BiH u vrijeme vrhunca krize na Balkanu, ovih dana je iz prve ruke izrekao neke kapitalno značajne činjenice vezane za Srebrenicu i Markale. „Srebrenica nije bila demilitarizovana kao što su nalagala pravila. Zaštićena zona je služila kao vojna baza u kojoj su se trupe bosanskih muslimana, okupljale i reorganizovale, a oružje im je stizalo sa obližnjih aerodroma. (...) Granata koja je pala na pijacu Markale mogla je da dođe sa srpskih koliko i sa položaja bosanskih muslimana. To je utvrdila internacionalna petočlana komisija balističkih eksperata koju sam formirao i u kojoj su bila i dva muslimana.“ – rekao je onomad Jasuši Akaši.

Zašto je to toliko važno? Pa zato što proizilazi da je Srebrenica samo de jure bila civilna zona pod zaštitom UN, a de fakto vojno utvrđenje i utoliko legitiman cilj napada VRS. Takođe, granata koja je pala na Markale i izazvala masakr civila, poslužila je kao krunski argument za vazdušno bombardovanje položaja VRS od strane NATO, a mogla je da bude muslimanska koliko srpska. General UN Mekenzi je još prvih dana rata upozorio da i Armija BiH puca po Sarajevu kako bi izazvala više žrtava i pripisala ih VRS.

Zašto je Akaši do sada ćutao? – Radio je profesionalno svoj posao i objektivno informisao pretpostavljene na Ist Riveru, ali su njegovi izvještaji stav ljeni pod embargo i ostali nedostupni okrivljenima u Hagu. On je proglašen za srpskog lobistu, a generalni sekretar UN Butros Gali, inače Kopt po nacionalnosti, iz istih razloga je zamijenjen pod pritiskom SAD. Akaši objašnjava: „Bilo je predviđeno da se bombarduje ona strana koja prekrši prekid vat re, a onda je rečeno da treba bombardovati Srbe. Protivio sam se, ali Medlin Olbrajt to nije razumjela i počeli su pritisici iz Vašingtona.“

Iako, dakle, za srpsku stvar objektivno imaju ogromno značenje, ni otkrića japanskog diplomate, kao ni ona nedavna dvojice finskih dokumentarista, američkog advokata, bošnjačkog policajca i sl., nisu, međutim, ni izdaleka dobila očekivani odjek u nacionalnim medijima na obje obale Drine. Mogle su se očekivati žestoke medijski rasprave, zahtjevi za reviziju haške presude o „opštinskom genocidu“ i obnovu procesa srpskim generalima i političarima, jer Srebrenica i Markale su bili lajtmotiv gotovo svih optužbi i presuda za ratne zločine. A bilo bi prirodno da su se oglasili i brojni domaći srbomrsci i autošovinisti, izvinitelji po dužnosti, oni koji koji misle da se čitav svijet ujedinio protiv Srba, cinični realisti i relativizatori, borci za pravdu i istinu i dr. Zašto su burne reakcije manje-više izostale?

A šta da kažu oni koji su od samog početka prihvatili globalne glasine o srpskoj krivici za sve i svašta i počeli i sami da je mazohistički šire i produbljuju? Istina, to nije neka homogena skupina. Mnogi su to radili iz koristoljublja. Neki, međutim, isključivo po logici: nije moguće da je čitav svijet, uključiv i Jeljcina i Kozirjeva, u krivu, a da smo jedino mi u pravu. Neki u opoziciji Miloševićevom režimu smatrali su da im je svaki njegov neprijatelj dobronamjerni saveznik. Neki su pak vjerovali da, u ime opastanka nacije i države, treba taktički pognuti glavu kako bi nas ostavili na miru. Svi oni su pred nekim „novim“ činjenicama zamukli.

Oni koji su se, kao politički zvaničnici u vlasti, opoziciji, strankama i sl., izvinjavali u ime svoje nacije i klanjali neprijateljskim žrtvama pod pritiskom međunarodnih foruma, takođe nemaju volje bilo šta da kažu. Mali broj je to činio iz iskrenog javno izraženog uvjerenja jer takvi ni danas, kao ni tokom minule dvije decenije nisu mogli da dobiju srpske glasove. U velikoj većini slučajeva to su činili nevoljko i po službenoj dužnosti, sa apstraktnim formulacijama kako „svaka nevina žrtva zaslužuje poklonjenje“ pošto su vjerovali da je to cijena stabilizacije mira, normalizacija odnosa sa susjedima i svijetom, socijalnog boljitka nacije.

Treći, koji su se beskomprimisno, ali i beznadežno, od početka dosljedno zalagali za „novu“ istinu o Srbima, i sami su, paradoksalno, rezignirano zaćutali pred navalom otkrića koja su zakasnela da proizvedu pravdu. Među njima ima i teoretičara zavjere, ksenofoba i nihilista, koji misle da se sav svijet urotio protiv nas i da je svaki pokušaj da se nešto konstruktivno pokuša unaprijed osuđen na neuspjeh. Ali, ima i trezvenih rodoljuba i patriota, koji nimalo ne trijumfuju zbog toga što su njihovi „međunarodno kooperativni“ i „politički korektni“ politički konkurenti poraženi baš kao i oni sami. Naprotiv, zanijemili su pred nedoumicom šta smo svijetu toliko skrivili.

Na nekoliko mjeseci prije nego što je počeo rat u BiH, u Beogradu sam se obreo u društvu jednog uglednog biologa, profesora, akademika, kažu i ma sona, koji nažalost više nije živ. Nisam siguran da li je bio Srbin ili, porijeklom, pripadnik neke od vojvođanskih manjina, ali pouzdano znam da mu je žena bila Muslimanka. Zabrinutog izraza lica pitao me je o situaciji „preko Drine“, a ja sam pokušavao da mu objasnim svu složenost i ozbiljnost situacije, te moguće izlaze i rješenja. Slušao me ćutke i odsutno, kao da se već sit naslušao sličnih priča koje nemaju mnogo veze sa realnošću, a onda me prekinuo. „Rat u Bosni je svršen čin jer je tako odlučeno u inostranim centrima moći i vi koji tamo živite ne možete to promjeniti. Postoji čak i scenario i podjela uloga: predviđeno je da Muslimani predstavljaju žrtve, Srbi – zločince, a Hrvati - statiste.“

Posljednjih godina često se sjetim ovog razgovora i sve mi se čini da rješenje jedino možemo očekivati od onih koji su nedavno okupirali Volstrit. Ni ona druga imperija nije srušena sa periferije, iz Mađarske 56, Češke 68, i Poljske 71, nego je urušavanje počelo iz samog centra.