Zoran Milanović i Fikret Abdić u BiH

(Pres RS, 20.3.2012)

Dve nedavne posete iz susedne Hrvatske u BiH - jedna vrlo kratka, a druga samo najavljena - izazvale su veliku pometnju u prestonom Sarajevu. Radi se o gostovanju novog hrvatskog premijera Zorana Milanovića i povratku starog hrvatskog zatočenika Fikreta Abdića. Milanovića i Abdića, bar naizgled, baš ništa međusobno ne povezuje sem ove vremenske koincidencije i negodovanja vladajuće bošnjačke političke elite. Zašto se ljute u Sarajevu? U prvom slučaju, zato što je Milanović više gestom nego rečju izrazio podršku svojoj objektivno ugroženoj „dijaspori" i ne manje jasno pokazao da bratsku partiju bošnjačkih socijaldemokrata na vlasti smatra vinovnikom njihove nacionalne neravnopravnosti.

U drugom slučaju, zato što je harizmatični Fikret Abdić - Babo, po izlasku iz zatvora u Rijeci, pred tri hiljade svojih sledbenika koji su doputovali iz Kladuše izrazio nameru da se vrati u Cazinsku krajinu i obnovi „Agrokomerc", a u Sarajevu ga smatraju nacionalnim izdajnikom i ratnim zločincem. Ipak, kakve veze imaju Zoran i Babo?

Oni koji duže pamte setiće se dramatične situacije u BiH od pre skoro 20 godina koja je bila vrlo slična današnjoj. U ratnu jesen 1993. muslimani su prekinuli savez sa Hrvatima i Armija BiH je otvorila front prema HVO-u. U isto vreme Fikret Abdić se odvojio od Alijine Bosne i proglasio APZB (Autonomna pokrajina Zapadna Bosna) kako bi barem svoje cazinske muslimane spasao od samoubilačkog avanturizma centrale u Sarajevu. Razapet između dvaju frontova, protiv Srba i Hrvata, Izetbegović je ušao i u treći sukob, sa sunarodnicima u Zelenoj Krajini, i doveo Armiju BiH i muslimanski narod pred kolaps, od koga ih je spasla samo munjevito koordinisana intervencija SAD-a i Nemačke u formi Vašingtonskog sporazuma.

Potpisujući ga pod međunarodnom pritiskom, Tuđman i Izetbegović su muslimansko-hrvatski sukob pretvorili u obnovljeni ratni savez protiv nadmoćnih Srba, koji je kulminirao u zajedničkom bošnjačko-hrvatskom entitetu. Rasterećena i ojačana muslimanska Armija BiH je oružjem krvavo ugušila Abdićevu APZB i tako svoju jedinu ratnu pobedu, koja joj je vratila samopouzdanje, ostvarila protiv sunarodnika u Cazinskoj krajini.

Vašingtonskim sporazumom bosansko-hercegovački Hrvati su bili po drugi put žrtvovani. Kao što su na referendumu 1992. glasali za nezavisnu BiH po taktičkom nalogu Zagreba, tako su i u Federaciju BiH ušli Tuđmanovom prevarom da će „veći entitet" posle rata ući u konfederaciju sa Hrvatskom. Otuda se već prvih godina mira javlja njihov žal za tokom rata stvorenom Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom (HR HB), koja će svih posleratnih godina ostati njihov politički cilj, redizajniran kao „treći entitet", „hrvatska autonomija", „zajednica kantona sa hrvatskom većinom", „hrvatsko veće" i sl. Bošnjaci su, opet, sa svoje strane, sve vreme mnogo više radili na uspostavljanju dominacije većine u većem entitetu, nego na tome da se Hrvati u Federaciji BiH osećaju kao ravnopravne komšije u zajedničkoj kući i tako im samo povećavali frustracije. A ono što su doživeli pod vlašću SDP-a, sa Željkom Komšićem, „platformašima" i sličnim naivno drskim manipulacijama Zlatka Lagumdžije, prelilo je čašu i prvi put od rata izazvalo međunarodno razumevanje za ugroženost hrvatske manjine.

No, pod sarajevskom vlašću nisu ništa bolje prošli ni u ratu poraženi sunarodnici i istovernici u Cazinskoj krajini. Umesto manifestacija bratskog praštanja i pomirenja, te prioritetnih ulaganja u obnovu „Agrokomerca", koji je bio žila kucavica Cazinske krajine, vojnom i političkom vođstvu APZB je suđeno zbog veleizdaje i zločina, narod tog kraja je stigmatizovan, a regija socijalno-ekonomski diskriminisana i zapuštena. Zanemarena je specifična tradicija njene samostalnosti i kolektivno sećanje na Muju Hrnjicu i Husku Miljkovića, na koje se direktno nadovezuje uspon i pad tvorca velikokladuškog privrednog čuda. Zato je najveća kazna za taj siromašni i izolovani svet bilo dugogodišnje tamnovanje njihovog Babe, ali srazmerno tome i njegov povratak uliva i ne manju nadu. Već sama Babina harizma, koju fanatično sledi desetak hiljada ljudi, predstavlja respektabilan privredni potencijal. Da je to i ozbiljan politički kapital, u Sarajevu s pravom strahuju, ali komplikacije koje mu prave s ličnim dokumentima da bi ga zaustavili mogu samo da ubrzaju i uvećaju neizbežna previranja u bivšoj APZB.

Ali, zvanično Sarajevo, opet pogrešno, manje brine Babo, a više sekira Zoki, pa je Zlaja čak nepristojno odbio poziv na večeru. Njegovo uverenje u vlastitu inteligenciju i glupost okoline ide dotle da nije pretpostavio da će se Milanović, kao premijer Hrvatske, sasvim u skladu s protokolom, najpre susresti sa svojim kolegom Vjekoslavom Bevandom, kao predsedavajućim Saveta ministara BiH, a zatim kao hrvatski političar sa liderima „dijaspore" koji uživaju najveću podršku hrvatskog naroda. Mislio je valjda da će zbog toga što su Bevanda, Čović i Ljubić HDZ-ovci, a hrvatski premijer socijaldemokrata, Milanović pravo u Sarajevo njemu u zagrljaj, pa, kao svojevremeno Mesić, u šetnju po Baščaršiji i na ćevape s rajom „platformašima". A sve uz priču o tome kako su u članstvu SDP-a sve sami Bošnjaci muslimani, ali je po duhu ipak internacionalna stranka, kako u Sarajevu žive sve sami Bošnjaci muslimani, ali je po duhu ipak ostalo multikulturalno, kako bošnjačko-muslimanska dominacija nad Hrvatima u Federaciji nije u skladu s Vašingtonskim i Dejtonskim sporazumom, ali opet nema veze, jer i to je samo slovo, a ne i duh. Zlatko je naprosto prevideo da se Stipe Mesić tako ponašao dok je Hrvatska još bila pred vratima EU i da je bio umislio da će baš on tokom svog predsedničkog mandata da joj otvori vrata Brisela, te da je zato bio spreman da zaboravi na Hercegbosance i nabije fes na glavu i zakuiše sa munare Begove džamije. Zoran Milanović je, međutim, došao kao premijer već evropske Hrvatske, sa u Briselu već licenciranim poznavanjem nepisanih standarda i procedura za uspostavljanje hrvatske ravnopravnosti u Federaciji, bez potrebe za Mesićevim glumatanjima.

Svojim hegemonističkim ambicijama u kontinuitetu od Alije do Zlatka Sarajevo se ta ko ponovo našlo na tri, sada srećom samo politička, fronta: prema RS, HR HB i APZB. Čak i Miro Lazović je sa indignacijom primetio da, „kada bi se danas organizovao referendum o nezavisnosti BiH, ishod ne bio isti kao 1992. godine".