Belgija i BiH: Sistemi sa ugrađenom greškom

(Novi Reporter, 26. 1. 2011)

U savremenom svijetu uspostavlja se nova politička disciplina – nadmetanje zemalja u funkcionisanju bez vlade. Naravno, neslavno takmičenje ne odnosi se na sposobnost činovnika na raznim meridijanima da upravljaju društvenim tokovima bez regularne izvršne vlasti, već na dužinu vremenskog perioda u kome ministri sa formalno završenim mandatima ostaju na funkcijama dok se ne odrede njihovi nasljednici. Aktuelni rekord u svojevrsnoj “vožnji bicikla bez ruku” drži Irak. Toj teritoriji, koja se nakon ulaska američkih trupa u Bagdad teško može nazvati državom, nakon izbora 2009. bilo je potrebno 289 dana da dobije vladu. Bizarnom dometu nekadašnjeg zabrana Sadama Huseina sada se opasno približava Belgija. Ukoliko do 30. marta vodeće partije iz dvije savezne jedinice, Flandrije i Valonije, ne postignu sporazum o podjeli fotelja na federalnom nivou, Brisel će prestići konkurenciju sa Bliskog istoka, jer se od izbora 13. juna 2010. ne nazire bilo kakav kompromis o upravljanju dosadašnjom sigurnom lukom za ključne institucije Evropske unije i NATO-a.

Zbog čega Belgija pokazuje očigledne znakove paralize sistema? Između ostalog, i zato što je utemeljena kao provizorno rješenje u prvoj polovini 19. vijeka, odnosno, kao tampon-zona između Francuske i Holandije, uz patronat Pariza i tada teško premostivu vjersku razliku između katoličkih Flamanaca i njihovih protestantskih sunarodnika iz Haga, Roterdama ili Amsterdama.

Zbog čega Belgija pokazuje očigledne znakove paralize sistema? Između ostalog, i zato što je utemeljena kao provizorno rješenje u prvoj polovini 19. vijeka, odnosno, kao tampon-zona između Francuske i Holandije, uz patronat Pariza i tada teško premostivu vjersku razliku između katoličkih Flamanaca i njihovih protestantskih sunarodnika iz Haga, Roterdama ili Amsterdama. Međutim, tvorevina čiju ne pretjerano dugu istoriju prati duhovitost, prema kojoj Belgijance povezuju samo tri stvari – kralj, fudbalska reprezentacija i pivo, nadmašila je prvobitno planirani rok trajanja, a hronični nedostatak homogenosti u periodu poslije Drugog svjetskog rata djelimično je neutralisan i lociranjem administrativnog centra “evroatlantskih integracija” u glavni grad ove zemlje. Ipak, sve to nije pomoglo da se na početku 2011. izbjegne situacija u kojoj gotovo da nema izgleda da se pronađe minimalni zajednički nazivnik između dvije etničke zajednice sa potpuno različitim viđenjima vlastite budućnosti.

Zaluđenost

Ni raspisivanje novih izbora ne bi značajno korigovalo postojeći odnos snaga u Belgiji, sa presudnim uticajem secesionističke Nove flamanske alijanse u Flandriji i unionistički orijentisanih socijalista u Valoniji. Prva stranka, N-VA, osnovana sredinom prošle decenije, za kratko vrijeme privukla je preko milion glasača, spremnih da povjeruju u riječi njenog lidera: “Naš cilj je da se Belgija raspadne, a da to niko ne primjeti”. S druge strane, glavna valonska opcija nema rezervnu varijantu ako se dogodi takav rasplet, a o dezorijentisanosti “integralista” sa juga zemlje svjedoči i izjava njihovog šefa – da kao alternativu gašenju Belgije radije vide pripajanje Njemačkoj, nego nacionalno kompatibilnoj Francuskoj?! Ukoliko se imaju u vidu takvi rezoni, svaka sličnost sa stanjem u današnjoj Bosni i Hercegovini je “slučajna”.

I ovdje, kada je riječ o Federaciji BiH, politički i medijski establišment u Sarajevu uporno gura pod tepih realnost, jer se ne podudara sa ideološkim fantazijama crvene ili zelene frakcije bošnjačkog maksimalizma. Domaći “Valonci” iz Kotline valjda imaju toliko racionalnosti da primjete apsolutno nepostojanje relevantnih sagovornika na srpskoj i hrvatskoj strani sa spremnošću da se Bosna i Hercegovina oblikuje u skladu sa, recimo, platformom Socijaldemokratske partije, Stranke demokratske akcije i tandema patuljaka pod falsifikovanom šahovnicom. Ali, to nije prepreka da se na tim adresama fanatično istrajava u uvjerenju da će centralistički ciljevi biti ostvareni na dva načina – ili tako što će oni politički “preveslati” RS i zapadnu Hercegovinu, ili tako što će SAD i EU da obave unitaristički posao umjesto njih. Za takvu vrstu zaluđenosti problem bi, eventualno, mogao da predstavlja prolazak većine vozova, dovoljnog kapaciteta da sa veselim putnicima odjezde u duboku tamu, jer Pedi Ešdaun i desetine hiljada vojnika SFOR-a odavno ne stanuju u BiH.

Tu se ne završavaju paralele Belgije i Bosne i Hercegovine, budući da bi “ostavinska rasprava” Flandrije i Valonije bila završena koliko sutra, kada ne bi postojalo pitanje Brisela. Riječ je o gradu sa viševjekovnom flamanskom većinom, koji je u posljednjih 200 godinu izgubio takav karakter i u međuvremenu stigao do frankofonske većine od 90 procenata. Ipak, Brisel je ostrvo u potpunom flamanskom okruženju, pa na taj način dobija karakteristike Gordijevog čvora i skoro jedinog, prinudnog vezivnog tkiva dva segmenta zemlje, zrele za brzopotezni razlaz. Bar u izvjesnoj mjeri, ovdašnji pandan takve “kosti u grlu” jeste Brčko distrikt, jer bi, u hipotetičkim pregovorima naprasno otriježnjenih sarajevskih centralista i njihovih inostranih pokrovitelja sa RS o brakorazvodnom postupku, status varoši na Savi sa neposrednom okolinom sigurno bio “linija ispod koje se ne ide” u oba ugla ringa. Na kraju, tu su i bh. Hrvati, a prva belgijska asocijacija na njih je njemačko govorno područje na istoku zemlje, teritorijalno i populaciono dovoljno malo da nema specifičnu težinu Valonije i Flandrije, a dovoljno veliko da ne može da bude ignorisano.

Kada je riječ o Federaciji BiH, politički i medijski establišment u Sarajevu uporno gura pod tepih realnost, jer se ne podudara sa ideološkim fantazijama crvene ili zelene frakcije bošnjačkog maksimalizma.

Melting pot

Logično, (ne)funkcionisanje Belgije i Bosne i Hercegovine obilježeno je i razlikama, a ne samo sličnostima. Ali, paradoksalno je to da i takve razdaljine, mjerene u svjetlosnim godinama, ne idu u prilog fanovima duge i srećne budućnosti za “državotvorni projekat” sa kormilom u Sarajevu, već predstavljaju vjetar u jedra suprotnom razvoju situacije. Konkretno, svako cinično odmahivanje rukom prilikom povezivanja belgijskih i bh. iskustava biva praćeno ukazivanjem na ogromnu prednost prve zemlje u kategoriji životnog standarda. Međutim, nivo ekonomske razvijenosti uopšte nije umanjio etničku distancu Flamanaca i Valonaca, što bi, inače, bio idealan šlagvort za svakog prosječnog demagoga iz SDP-a i blaženopočivše Naše stranke prilikom snimanja 4.396 epizode trakavice “Građanska BiH nema alternativu”. Naprotiv, čak bi se moglo reći da je blagostanje bilo katalizator udaljavanja ove dvije nacionalne zajednice.

Nakon uklanjanja klasičnih egzistencijalnih tema sa dnevnog reda, bogatiji Flamanci su, što je još jedno iznenađenje za naivne, nedvosmislenim izjašnjavanjem za secesionističke stranke uputili poruku “sirotinji” sa juga zemlje: “Još samo da se riješimo Valonaca, pa da živimo kao ljudi”. Dakle, novcem se ne kupuje pristajanje “nelojalnih” naroda na države u kojim se ne osjećaju komotno i dobro. Još manje je zveckanje oružjem put do takve destinacije. Opet su konstitutivne jedinice Belgije dokaz za to, ali, ne zbog toga što je pacifizam obilježio kompletnu prošlost Flandrije i Valonije, već zato što su kolektivnu energiju za vatrene obračune oni potrošili stotinama godina ranije. U svakom slučaju, to je nepobitni jaz između problematike Belgije i BiH, ali i dokaz da se i priče o demontaži državno-pravnih mašina sa ugrađenom greškom mogu voditi na optimalnom civilizacijskom nivou, bez bojazni da će svaka opservacija s tim predznakom imati auru prizivanja rata. Ako ne zbog odsustva entuzijazma, onda bar zbog nepostojanja infrastrukture za pretvaranje Bosne i Hercegovine u “bure baruta”.

Dok se u BiH čeka formiranje novog Savjeta ministara ili pobjeda nad Irakom u duelu s početka ovog osvrta, političke oči iz oba entiteta uglavnom su usmjerene prema Njemačkoj. Tamo žena, koja je nedavno primjetila da je “multikulturalizam propao” u njenoj zemlji, već nedjeljama prima u audijenciju političare iz Bosne i Hercegovine.

Tako stoje stvari ukoliko se gleda prema Belgiji. Međutim, dok se u BiH čeka formiranje novog Savjeta ministara ili pobjeda nad Irakom u duelu s početka ovog osvrta, političke oči iz oba entiteta uglavnom su usmjerene prema Njemačkoj. Tamo žena, koja je nedavno primjetila da je “multikulturalizam propao” u njenoj zemlji, već nedjeljama prima u audijenciju političare iz Bosne i Hercegovine. Doduše, u prvoj fazi – one iz federalnog dijela, vjerovatno zbog toga što nijednoj ozbiljnoj političkoj struji iz RS ne mora da objašnjava da ocjena o kolapsu germanskog “melting pota” vrijedi i za unutrašnje odnose na jugoistoku Evrope. Još nema pouzdanih saznanja o sadržaju sufliranja kancelara Njemačke Angele Merkel, ali, ljutiti sarajevski medijski krug, lojalan SDP-u, već nagoviještava neprijatne vijesti – od pritiska na Zlatka Lagumdžiju da se zadovolji vlašću u Federaciji, uz prepuštanje pozicije šefa diplomatije BiH Srbima, a mjesta predsjedavajućeg Savjeta ministara stvarnim Hrvatima, do prijedloga ustavnih reformi u kome se nivo Bosne i Hercegovine ne pominje baš često. To je dovoljno da se u Sarajevu aktivira teška verbalna artiljerija, da se prizovu u sjećanje sve predstave o Nijemcima iz partizanskih filmova, da se zavapi za pomoć Hilari Klinton i Ketrin Ešton, mada i njih čeka ista sudba kleta ako ne ispune visoke standarde Baščaršije. Nije važno što takav pravac može da ima samo jednu posljedicu za Kotlinu. Onu koja je u hrišćanskim krajevima u BiH opisana pošalicom – naljutio se pop na selo, pa odsjekao sebi izvjesnu stvar. Na “federalnom jeziku” još ne postoji adekvatan prevod te lascivnosti. Mada, ko zna, uskoro bi mogao da glasi – naljutio se FTV na Dušku Jurišić, pa ukinuo sebi informativni program.