Druženje u čekaonici

(Novi reporter, 16. 6. 2010)

Već dvije decenije, srpska komunikacija sa takozvanom međunarodnom zajednicom uglavnom je obilježena negativnim iskustvima. Naravno, sintagma koja podrazumijeva skladnu svjetsku porodicu apsolutno ravnopravnih država tek je eufemizam za dva zapadna centra moći, Vašington i Brisel. S druge strane, “dijalog” Banjaluke i Beograda sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom unutar uticajne transokeanske osovine shvata se, prije svega, kao prilika za monolog, uz očekivanje da izrečene direktive budu bespogovorno realizovane. Međutim, u sjenci tog “partnerstva”, od koga često boli glava, Srbi pronalaze i opuštenije globalne teme, idealne za relaksaciju moždanih vijuga. Riječ je o kontroverzama sa velikim prostorom u spoljnopolitičkim hronikama dominantnih medija na svim meridijanima, o veoma značajnim događajima za čovječanstvo kao cjelinu, ali, bez realnog i konkretnog efekta na pozicije Republike Srpske i Srbije u 2010. godini.

Fenomen nije nov. Simboličan početak ovdašnjeg nastojanja da se utiče na kretanja u najudaljenijim dijelovima planete može se pronaći u nekadašnjoj Crnoj Gori, ukoliko je tretiramo kao srpsku zemlju, a to je nedvosmisleno bila 1904. i 1905. U tom periodu, kralj Nikola Petrović objavio je rat Japanu, jer su se kosooki agresori drznuli da napadnu bratsku Rusiju i da ugroze njene interese na Dalekom istoku. Da sve ne bi ostalo na pukoj retorici, zvanično Cetinje uputilo je i odred dobrovoljaca na linije sukoba u Mandžuriji i Koreji, pri čemu se posebno istakao izvjesni Aleksandar – Lekso Saičić, ubivši u jednoj bici najopasnijeg samuraja u protivničkim redovima. Za razliku od gotovo nevjerovatnog, ali i simpatičnog gesta podrške narodu koji to zaslužuje, vijek kasnije, spremnost na žrtvovanje u sličnim situacijama više ne postoji, ali je kompenzovana brbljanjem.

Socijalni inženjering: Ilustrativan primjer savremenog odnosa jednog segmenta srpske javnosti prema “opštim” pitanjima jeste bizarna mentalna gimnastika, naročito intenzivna tokom posljednjih predsjedničkih izbora u SAD. Tada se solidan broj “naprednih mislilaca” s obe strane Drine do te mjere uživio u američku problematiku, da su ostavljali utisak da potpuno vjeruju kako visina poreskih stopa između Njujorka i Los Anđelesa zaista utiče na njihove finansije, a model zdravstvenog osiguranja na kvalitet života. Posebna priča je infantilna nada da će Barak Obama ekspresno završiti ratove u Iraku i Avganistanu. Ali, šta da se radi – ako se maslinova grančica u rukama prvog crnog stanovnika Bijele kuće priviđala i odavno kompromitovanom komitetu za dodjelu Nobelove nagrade za mir, zašto to ne bi bio slučaj sa karikaturalnim utopistima između Novog Grada i Trebinja ili Subotice i Vranja.

U međuvremenu, splasnuo je i taj entuzijazam, suočen sa neumoljivim činjenicama vašingtonskog neodustajanja od kontrole nad Bagdadom i Kabulom, a posebno nad naftnim poljima Perzijskog zaliva. Do sljedeće masovne pomame, osmišljene u glavama mahera globalnog socijalnog inženjeringa, a konzumirane u razgovorima lokalnih pretencioznih naivaca, težak zadatak potrage za odgovorima na akutne svjetske probleme pripao je uskom krugu političkih profesionalaca u Bosni i Hercegovini. Prepušteni milosti i nemilosti planetarnog vrtloga, članovi Predsjedništva BiH bili su prinuđeni da odlučuju o tome kakav će stav zemlja zauzeti prema akciji izraelskih komandosa na brodu pod turskom zastavom, u kojoj je stradalo devet navodnih humanitaraca. Bilo bi podnošljivo da im se samo ta muka spustila na pleća, pošto su morali da prelome i kako da se u ime četiri miliona ljudi, što je orijentacioni ukupni broj stanovnika Republike Srpske i Federacije, postave prema novom paketu sankcija za Iran u Ujedinjenim nacijama. 

I u jednoj i u drugoj situaciji radilo se o simbolici, bez suštinskog uticaja na stanje na terenu. Međutim, i takva vrsta određenja ne može se svesti na domete ne tako davne, isprazne “obamomanije”. Iako su uslijedila dva “da” za predložene dokumente, raspleti su, ustvari, bili dijametralno različiti. Na izjašnjavanju u Savjetu za ljudska prava UN u Ženevi, 2. juna, ambasador BiH Emina Kečo – Isaković podržala je rezoluciju o osudi izraelske operacije, sa autorskim pečatom Pakistana i zemalja članica Organizacije islamske konferencije, dok je predstavnik Bosne i Hercegovine u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija Ivan Barbalić, 9. juna, u Njujorku glasao za tzv. četvrti paket mjera protiv nuklearnog programa Teherana. U Švajcarskoj je trijumfovala solo – diplomatija Harisa Silajdžića i Svena Alkalaja, bez konsenzusa u Predsjedništvu. Na Ist Riveru, pomenuti tandem bi, takođe, sa zadovoljstvom potegao zakulisne šeme da izdejstvuje još jedno solidarisanje sa braćom po vjeri predsjednika Stranke za BiH, ali, prevladalo je uvjerenje da bi to već bio prst u oko Vašingtonu, pa je naprasni i usiljeni legalizam u tom krugu dobio šansu naspram bezočnih manipulacija.

Ženevska epizoda, posljednja u nizu problema sa identičnim predznakom, ima dva nivoa – proceduralni i vrijednosni. Forma nije za potcjenjivanje, pošto je njeno dugogodišnje ignorisanje u djelovanju Harisa Silajdžića, kao i Željka Komšića, postalo sredstvo za lažno predstavljanje ovih korisnika trećine rotacionog mandata predsjedavajućeg Predsjedništva kao “šefova države”, obično pred internacionalnom publikom koja nije voljna da se previše udubljuje u sve nijanse i specifičnosti uređenja BiH. Ukoliko nema efikasnog institucionalnog mehanizma da se tome stane u kraj, a očigledno nema, adekvatnu reakciju sigurno ne treba tražiti u pseudoneutralnom gardu predsjedavajućeg Savjeta ministara Bosne i Hercegovine Nikole Špirića.

Uzaludno evidentiranje: On je prihvatljivu dozu uopštenosti, prisutnu u aluzijama na “slobodne strijelce” u kojima se, ipak, između redova nazire Silajdžić, uprskao nepotrebnim pokušajem stvaranja vještačke ravnoteže, u dodatku: “Ne treba slati poruke ko je veći predstavnik islamskog naroda ili veći Srbin”?! Umjesto te promašene ekvidistance, jedini uvjerljiv odgovor je, očigledno, reciprocitet. Za svako soliranje Silajdžića i Alkalaja, isti takav potez člana Predsjedništva Nebojše Radmanovića i zamjenika ministra spoljnih poslova Ane Trišić – Babić. To ne zvuči previše konstruktivno, ali je bar provjereno otrežnjujuće, a i suvislije od naknadnog lamentiranja nad kontinuiranim prekršajima sarajevskog dueta i uzaludnog pukog evidentiranja svih podmetanja iz njihove partijsko-nacionalne manufakture.   

Isto tako, na vrijednosnom terenu nema potrebe za proceduralnim zaklanjanjem iza jakih država. U Predsjedništvu postoji pravilo da ambasador BiH u Savjetu bezbjednosti glasa u skladu sa opredjeljenjem pet stalnih članica tog tijela UN i Njemačke, kao nestalnog, ali uticajnog aktera. To jeste bilo uvaženo u glasanju za precijenjenu rezuluciju o Iranu, kojom se prvenstveno formira “crna lista” od predstavnika oko četrdeset tamošnjih firmi. U Savjetu za ljudska prava na snazi bi trebalo da bude princip poistovjećivanja BiH sa eventualnim usaglašenim stavom svih članica EU, odnosno, uzdržanosti, ako nema te saglasnosti unutar Evropske unije. Kako se moglo vidjeti, Emina Kečo – Isaković je zaobišla obe opcije, pravdajući se izmišljenim “nepostojanjem instrukcija”, u loše skrivenoj želji da se ni ona, ni njeni poslodavci ne zamjere “pacifistima” iz Gaze i zaštitnicima tih “mirotvoraca” iz muslimanskih prestonica.

I takve jeftine začkoljice imaju alternativu – istinu, a ona ne stanuje uvijek u formulama 5 + 1, već u nedvosmislenoj poruci da su i Iran i palestinski Hamas – nosioci radikalnog islama, koji je od početka devedesetih na listu neprijatelja uvrstio, između ostalih, i Srbe u BiH. S druge strane, pojedine ličnosti jevrejskog porijekla iz SAD i Evrope, od Ričarda Holbruka i Mortona Abramovica, preko Veslija Klarka i Madlen Olbrajt, do Bernar-Anri Levija i Elija Vizela, jesu dale veliki doprinos malignoj srbofobiji, teoretskoj i praktičnoj. Međutim, to nije činila država Izrael. Ova komparacija očito postaje važna i u unutarsrpskoj polarizaciji nakon slučaja sa turskim brodom, kada već nema pouzdanog načina da se razluči gdje prestaje opravdana uznemirenost zbog smrti ljudskih bića, a gdje počinje logična zapitanost o zloupotebama humanitarnih misija u terorističke svrhe, pri čemu se čak retuširaju i fotografije agencije “Rojters”, da bi se militanti sa hladnim oružjem transformisali u bezazlene civilne stradalnike. 

Za sada, radikal Mirko Blagojević je najpoznatija žrtva uvrnutog sindroma “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”. Prati ga stranačka centrala u matici, koja je, ne bez internog komešanja, stala jednim promašenim saopštenjem iza dezorijentisanog i nekompetentnog “povjerenika” za RS. Ali, oni nisu jedini sa takvom optikom, gdje Teheran i Gaza postaju svjetlo, jer u Vašingtonu prepoznaju tamu. Jer, sa palestinskim “pravednim idealima” - zbog drugačijih razloga, naravno - identifikuje se i Biljana Srbljanović u “Peščaniku”, u skladu sa istom matricom koja muftiji Muameru Zukorliću obezbjeđuje podršku LDP-a Čedomira Jovanovića na izborima za nacionalne savjete u Srbiji. Mada, ni iz distrikta na obali rijeke Potomak ne stižu riječi razuvjeravanja. Danijel Server, “analitičar” Instituta za mir, predlaže da sve članice EU zatvore ambasade u BiH i da, zajedno sa SAD, otvore jedno svemoćno diplomatsko predstavništvo, naoružano bonskim ovlašćenjima. Tu iracionalnost dočekuje visoki predstavnik Valentin Incko procjenom ili saznanjem da Bosna i Hercegovina neće ući u Evropsku uniju prije 2020.

Znači, čeka nas nova decenija eksperimentisanja sa neokolonijalnim mutacijama, dovoljnim da izazovu vapaj OHR-u: “Vratite se, sve vam je oprošteno”. Ako je neminovno da u takvoj “čekaonici” provedemo narednih deset godina, sigurno nam neće biti prijatnije da to činimo u društvu Mahmuda Ahmadinedžada i Ismaila Hanije. Ukoliko neko ima ideju da nam stavi kuglu na lancu oko noge, da li baš moramo da sami sebi pucamo u stopalo?